NA SAM spomen kukaca, većina nas, bar iz ovog dijela svijeta, prvo pomisli na insekte poput komaraca, muha, žohara, osa, pauka ili leptira. Navikli smo da su prilično maleni i dobar dio njih moguće je ubiti jednim prstom, no ako zavirimo u druge dijelove svijeta, poput Brazila, Malezije ili Afrike, i najveći će se flegmatičari naći pred izazovom kad im se uz nogu zaleti dobroćudni, ali gigantski:
Titanovo se stanište nalazi u Amazonskoj prašumi, a seže do Kolumbije, Ekvadora i Perua. U Brazilu ih skupljaju i love pomoću živinih svjetiljki, nakon čega ih prodaju - odrasli primjerak može doseći cijenu od preko 500 dolara.
Prema izvještajima, njihova su impresivna kliješta dovoljno jaka da pretrgnu olovku ili nanesu ozbiljnu ozljedu jer mogu narasti do 17 centimetara u dužinu. Kad dosegnu punu starost, više se ne hrane, već jednostavno lete naokolo u potrazi za partnerom dok ne uginu od gladi. Ukoliko se osjete ugroženi, neprijatelja upozoravaju siktanjem. Zasigurno nisu prizor koji biste željeli zateći u mračnoj prašumi.
Iz iste obitelji kao popularniji skarabej, ovaj "slonovski" mališan ukupno raspolažen arsenalom od tri roga, od kojih su dva na glavi. Rogovi im služe za obračunavanje sa suparnicima, a sve kako bi snagom i umijećem privukli koju slobodnu ženku ili osigurali zalihu hrane. Hrane se uglavom drvetom i otpalim voćem s tla.
Mogu dosegnuti 7-12 centimetara, s tim da su mužjaci 2-3 puta veći od ženki. Moguće ih je vidjeti u južnom Teksasu, Meksiku, južnoameričkim prašumama, ali i u dijelovima Australije. Nažalost, stanište im uništava razaranje prašuma. Možda će vam biti poznato da su Megasome sudjelovali i u Pentagonovim znanstvenim eksperimentima - na sveučilištu Berkeley su u njih ugradili elektrode, pomoću kojih su kontrolirali njihovo ponašanje u letu. Život im nije dug, tek par mjeseci, pa se oni s većim rogom zasigurno osjećaju sretnijima.
Ako vas izgled ovog neobičnog stvorenja užasava, ne brinite, prije ćete nastradati od još jedne pive nego ovog "nježnog diva", najveće vrste zrikavca na svijetu. Skakuću po šumovitim planinama tropske Malezije, gdje preko dana jednostavno miruju i trude se ostati incognito, kako bi izbjegli grabežljivce. Noćni im se život svodi na potragu za ženkama, koji pozivaju, kako prikladno, glasnim, visokim zvukom nalik zviždanju. Drsko.
U rodu su sa skakavcima, no krila su im više nalik na listove, dok su antente mnogo duže. Također, dok neki i dalje glume vegetarijance, drugi se primjerci odaju lovu na manje insekte.
Golijat je ime dobio prema biblijskom divu, upravo zbog svoje veličine, ali i težine. Na putu će vam se ispriječiti u tropskim šumama Afrike, vjerojatno u potrazi za srcem nekog naročito sočnog drveta ili komadom voća. O njihovom se razvoju ne zna mnogo, no neki su primjerci uspješno uzgojeni u zatočeništvu, othranjeni mačjom i psećom hranom.
Uz 100 grama težine i 11 centimetara dužine, čak bi i iskusna mačka imala problema s protjerivanjem gladnog diva od svoje zdjelice. Ukoliko padne u zarobljeništvo, može preživjeti i do godinu dana. Dobro je oklopljen prvi parom krila, naoružan malenim kandžama, a mužjaci imaju i rog u obliku slova Y. Golijat je osobito poznat po svojim maštovitim "ratnim" šarama.
Žohar je vjerojatno najomraženija vrsta kukca u povijesti. Što tek reći za nekog koji u imenu ima pridjev "gigantski"?
Ova vrsta živi u Australiji, najčešće u tropskim područjima Queenslanda, a doslovno je teškaš - može težiti i do 35 grama! Osim što naraste do 8 centimetara dužine, napastovat će vas do besvijesti jer može doživjeti i duboku starost od 10 godina.
Za razliku od drugih vrsta žohara, ovaj nema krila i ne smatra ga se štetočinom, već naprotiv, malim vrtnim pomagačem. Većinom se gosti na trulom lišću (preferira eukaliptus), no reciklirat će i sve ostalo od otpada. Kad mu dojadi, vraća se u podzemlje, putem tunela koji mogu doseći i cijeli metar u dubinu.
Pauci. Uzročnici mnogih fobija, neprijatelji svake revne čistačice i glumci priličnog broja horor filmova, u kojima kidaju glave, grizu ili napadaju Froda i Sama. Pripadnici ove porodice poznati su i pod imenima poput "camel spider", "wind scorpion" ili "sun spider", a toliko je i urbanih legendi o njihovim navikama i napadima.
Mitovi su započeli za vrijeme Zaljevskog rata, kad je prijateljev prijatelj priču čuo od frendove sestre čiji je dečko ostao bez ruke nakon što ga je napao pauk koji se kretao brzinom od 50 km/h, vrišteći prilikom napada. Drugi mit kaže da mogu narasti do veličine frizbija, pri čemu se ne navodi kojeg točno, no nastavlja se s podatkom da otrov ovog pauka djeluje kao anestetik, da mogu skočiti i metar u zrak, da su ime dobili zbog toga što jedu utrobe deva i da jedu ljude dok spavaju (a oni to ne osjete jer - anestetik).
Ono što znanost kaže je da im je maksimalna putna brzina oko 15 km/h, što zaista jest vrlo brzo, da narastu do promjera od 12 cm (zajedno s nogama, ne "imao je ovakvo oko!"), a ime ima veze čisto s tim što žive u pustinji, poput deva. Usput, uopće ne posjeduju otrov, a ugriz u nekim slučajevima može biti opasan, ako se razvije infekcija. Prehrambeno su većinom oportunisti, no ponekad se hrane drugim manjim životinjama. Također, pomalo razočaravajuće, ne pletu mreže.
Male grančice s nogama, za njih ste svi čuli, obično su vrlo neprimjetni i djeca ih vole. Sve dok u ime ne ubacite "mega" i povećate ih na 50 centimetara, u slučaju najveće vrste, Pharnacie kirbyi. Majstori su kamuflaže i odlično glume dio drveta ili grma, ovisno o vrsti na kojoj žive.
Divovska se grana s nogama u doba dinosaura vjerojatno družila s divovskim vilinskim konjicem, koji je imao raspon krila od jednog metra.
Weta je naziv za oko 70 endemskih vrsta kukaca s Novog Zelanda, od kojih nijedna nije najprivlačnije stvorenje s ove liste. Ipak, čak 11 divovskih vrsta predstavlja odličan primjer gigantizma uzrokovanog izolacijom na otoku. Govorimo o dužini od oko 10 centimetara, bez nogu i antena. Jedna je uhvaćena ženka dosegla nevjerojatnih 70 grama, čime bi posramila ne samo divovskog žohara već i - vrapca. Ime Deinacrida na grčkom znači "užasni skakavac".
Od svih čudesa s ove liste, ovaj člankonožac najviše liči na nešto s Marsa. Srodan je škampu i raku, ali više podsjeća na milijun puta uvećanu grinju. Otkriven je 1879., u vrijeme kad se smatralo da su duboki oceani potpuno beživotni.
Odrasli primjerci dosežu 76 centimetara, dok im je maksimalna kilaža 1.7 kg. Bathynomus je primjer dubokomorskog gigantizma, upravo poput onog koji vidimo kod višemetarskih lignji. Štiti ga jaki egzoskelet, a može se sklupčati poput poznatih kućnih buba, koje se "pretvore" u kuglicu i otkotrljaju.
Igraju važnu ulogu morskih strvinara, i to u dubinama od 170 do 2140 metara. Vode samotne živote na temperaturama od svega par stupnjeva iznad nule, kopkajući po blatu i mulju. Ponekad se počaste mrtvim kitom ili lignjama, a ako odluče "napasti", hvataju spor plijen, poput morskog krastavca ili spužve.
Tropski moljac obično prebiva na području jugoistočne Azije i predstavlja najveću vrstu moljca na svijetu. Površina je krila kod pojedinih primjeraka i 400 kvadratnih centimetara, dok im je raspon 25-30 centimetara, s tim da su ženke veće i teže.
Ime im najvjerojatnije potječe od poznatog titana iz grčke mitologije, no u Kini ih zovu i "zmijska glava", zbog karakterističnog oblika vrha gornjih krila, koji podsjeća na zmiju. U Indiji ih uzgajaju zbog svile, no ne u komercijalne svrhe, jer su niti koje proizvode kraće i istrgane. Takva svila je smeće boje i podsjeća na vunu, no smatra se da je izdržljivija i poznata je pod imenom fagara.
Na Tajvanu njihove kukuljice nose kao torbice.