Pod utiskom sačuvanih historijskih podataka na posmatrača, može se u prvi trenutak učiniti da su danas sačuvane ruševine ostaci starog srednjovjekovnog grada. Međutim, već kod prvog promatranja iz blizine zapaža se da se ovdje nalaze građevine iz dva perioda, od kojih su iz starijeg doba sačuvani tek neki zidovi, dok je većina objekata iz onog novijeg doba. Ono što ovdje danas uglavnom dominira, to je djelo zidara iz turskog doba. Zidovi Srebrenika ostavljaju dojam da su izvedeni u jednom vremenu i od ruke istih majstora, prema jednom cjelovitom planu. Jedino kula broj 3 čini iznimku utoliko što će biti da je starijeg datuma, dakle iz vremena srednjeg vijeka. Srednjovjekovni grad imao je na mjestu današnje glavne kule svoj glavni odbrambeni toranj, takozvani donžon. Taj donžon bio je okruglog ili potkovičastog oblika, kako je to bilo uobičajeno u ovim krajevima, a dobro se sačuvao na gradu Doboru. Pored te kule nalazila se velika stambena zgrada, takozvani palas. Niže od ova dva objekta nalazile su se pomoćne prostorije - zgrade za smještaj posade, namirnica i ratne opreme. Grad se snabdijevao vodom iz čatrnje (u doba ratne opasnosti), ili sa izvora vode koji se nalazi u podnožju grada. Sjeverno ispod grada nalazilo se podgrađe za civilno stanovništvo. Tu se nalazio i dvor bosanskog bana kada mu je stiglo poslanstvo Dubrovačke republike dne 15. februara 1333. godine.
Srednjovjekovni grad bio je izveden od kamena vapnenca koji je dovožen odnekud iz blizine. Tek u tursko doba ovdje se za gradnju koristi filit. Kao što nam nije poznato vrijeme kada su udareni temelji prvih građevina na Srebreniku, isto tako nam je ostalo zasad nepoznato vrijeme dokad je postojao stari zamak. Usavršavanjem ratnih vještina tokom 14. stoljeća- u doba kralja Tvrtka I u Bosni je prvi put upotrijebljen top- nužno je bilo da se izvrše popravke na mnogim gradovima. Njih se tada moralo pojačavati. U to vrijeme, dakle, morale su biti izvršene prve prepravke na postojećem gradu. Grad se bez sumnje, morao znatno pregrađivati i u doba Korvinove banovine-dakako, ne toliko na ljepotu arhitekture koliko na njezinu odbrambenu moć. To je, dakle, bilo više krparenje nego ozbiljniji građevinski zahvat. U 16. i 17. stoljeću grad je napušten. Evlija Čelebija ne nalazi potrebe da se ovamo navrati na svojim putovanjima kroz Bosnu između 1660. i 1664. godine. Nije bolje ni 1718. godine, kada se Srebrenik navodi samo kao selo. Tek sa primicanjem austrijske granice prema Savi, 1699. godine, značaj Srebrenika naglo raste. Turska se, međutim, u to doba nalazi u privrednoj krizi što su je izazvali veliki gubici u ratovima i teritorijima. Tada još, u prvo vrijeme, nema sredstava da bi se grad popravio. U 18. stoljeću, kada se i Osmansko carstvo donekle konsolidiralo, odlučeno je da se stari i ruševni, u nekoliko navrata krpareni grad temeljitije obnovi. Novi graditelji bili su načisto s tim da prokisli i mrazom nagrizeni zidovi ne mogu više pravo držati ni sebe, a kamoli krovove. Grad se dakle morao iz temelja obnoviti. Konfiguracija terena nije ovdje dozvoljavala primjenu novih fortifikacionih metoda, pa je tako novi Srebrenik izgrađen po uzoru na stari. Ostaci srednjovjekovnog grada razvaljeni su i bačeni u provaliju, a za nove zgrade upotrijebljen je kamen iz neposredne blizine. Ostao je jedino objekat mesdžida, koji je, možda kao građevina iz 16. stoljeća, bio još nešto solidnije sačuvan. Novi Srebrenik sagrađen je u obrisima starog. Iako relativno nov i čvrst, grad Srebrenik je tridesetih godina 19. stoljeća, dakle nakon pedesetak godina postojanja, napušten i prepušten propadanju. Budući da se Srebrenik sastoji od nekoliko odvojenih objekata, mi nismo u mogućnosti da o konzervaciji grada govorimo kao o jednom jedinstvenom postupku. Svaki pojedini njegov dio predstavlja u konzervatorskom smislu problem za sebe, za čije su liječenje potrebni individualni recepti. Pokušaćemo, stoga, da ukratko analiziramo skupine pojedinih objekata.
ULAZNA KULA (br. 1) je jedini objekat sa oštro modeliranim bridovima uglova. Kula je izgrađena na dva sprata koje rastavlja zidani lučni svod. Sa vanjske strane u prizemlju se nalaze široka polukružna zasvedena vrata. U dovratniku se vide rupe na mjestima gdje su bile utaknute baglame. Pod je popločan kamenom. Stropni luk stradava zbog atmosferilija, koje se, budući da je kula otkrivena, sakupljaju u gornjem spratu, a zatim cijede kroz svod u prizemlje. Prema unutrašnjosti je ulazni otvor kule još veći. Gledajući od grada prema kuli, s desne strane se vide ostaci strmih i uskih kamenih stepenica koje su vodile na prvi sprat. Svjetlost u prostoriju na spratu dopirala je kroz dva okna na vanjskom pročelju kule. Prozori su maleni i nisko položeni. Između njih je u zid umetnuta ploča na kojoj je valjda bio zapisan kronogram gradnje, koji je u međuvremenu stradao, jer je, kako izgleda, poslužio kao meta puščanih metaka nekim neodgovornim licima u novije doba. Koso poviše lijevog okna nalazi se mala puškarnica. Zidovi kule su gotovo potpuno sačuvani, tako da sadašnja niveleta potkrovlja može uz manje popravke da posluži kao podloga za krovnu konstrukciju. Stari krov je bio piramidalnog oblika. Druga se dokumentacija o njemu nije sačuvala tako da se ne može sa sigurnošću tvrditi da li je on bio izveden od koso položenih letvica (šindre) ili od kamenih ploča. Na Srebreniku se naime, radilo na jedan i na drugi način. Prema vrsti pokrova izgledao bi i njegov oblik. Krov od ploče bio je nizak, dok pokrivanje daščicama iziskuje strme strane, pa tako i nešto lakšu, ali obično visoku konstrukciju. Postavljanje vrata i umetanje prozora može se naknadno riješiti. Pored kule postoji mali prigradak sa osnovom trapezastog oblika, zasveden čemerom. Prema tradiciji je ovdje bila gradska kuhinja. Postavljanjem krova od filitnih ploča i dozidom urušenog unturašnjeg zida, ova bi se prostorija ponovno osposobila za neku korisnu namjenu. Od ulazne kule spušta se prema sjeveru zid koji se nakon desetak metara zaokreće u pravcu kule br. 2. Udno tog zida, kog pregiba izgrađen je sporedni izlaz, koji je služio za komunikacije s gradom, budući da je glavna kapija s vanjske strane potpuno nepristupačna. I ovom se ulazu teško prilazi, pa je stoga izgrađen podzid za mali put i nekoliko stepenica. U unutrašnjosti zamka izgrađene su u okviru pripremnih radova 1954. godine rustične kamene stepenice do ulazne kule. Na taj je način omogućen prelaz u grad. Stepenice su izvedene od grubo pritesanih ploča filita, umetnutih u sakrivenu betonsku masu. Stepenice se kreću u luku, tako da se, odakle god se gledale, samo djelimično vide. Na taj način je postignuta njihova nenametljivost kod promatranja Gradine. Poseban nacrt za stepenice nije načinjen, ali je radnicima obilježena trasa. Na gradu, naime, već postoje jedne originalne stepenice, kojima se od džamije uspinjalo ka stambenoj zgradi i glavnoj kuli. Izvođač je, prema tome, imao pri ruci vjerodostojan uzorak za svoj rad. U beton za podlogu novih stepenica primiješan je filitni pijesak, da bi se na taj način ispitale mogućnosti za upotrebu sličnog morta na delikatnijim konzervatorskim zahvatima, koji će se izvoditi ovdje u budućnosti. Eksperimenat je uspio, budući da je zelenkasto-sivi cement, izmiješan sa plavkasto-sivim filitnim pijeskom, dao kvalitetnu masu koja je, ne samo po svojoj tvrdoći srodna staroj žbuci Srebrenika, nego se i svojom bojom potpuno približila staroj patiniranoj površini zidova. Od uskog međuprostora s unutarnje strane ulazne kule izgrađen je 1954. godine podzid za uski puteljak prema kuli prohodnih stijena. I pored sveg traganja za ostacima starog prolaza, nisu se mogli otkriti nikakvi ostaci. Postojala je mogućnost da je taj prilaz bio izveden u drvetu, u obliku stepenica koje su se mogle uništiti u času opasnosti. Zid je izveden od filitnih ploča, povezanih betonom, pa se po svom vanjskom izgledu potpuno prilagođava starim građevinama.
KULA br. 2 je u obliku polukruga. Zbog oblika svoje osnove ona je mogla biti pokrivena visokim krovom od letvica. Kula je lakom drvenom konstrukcijom bila podijeljena u dva sprata. Jedini otvori bili su puškarnice. Za njenu obnovu potrebna je, prije svega, izgradnja novog krova, budući da kiša i otopljeni snijeg nemaju kamo da otiču, nego prokapljuju u temelje, a time ugrožavaju stabilitet građevine.
SJEVERNI OBOR «A» služio je, kako izgleda, za smještaj topova. Konzervatorski rad sastoji se u izradi zaštitnog betonskog sloja na površini zidova. Posebnu pažnju treba posvetiti drenaži i odvodima suvišne kišnice i sniježnice. Obično je već stari graditelj ostavio u zidovima otvore za odvod vode, ali su se oni u mnogo slučajeva začepili i ne vrše više svoju funkciju. Hidrofilna tla, kakva obično susrećemo na starim gradovima reagiraju na ljetne pljuskove pojačanim pritiskom na bočne zidove. Ako takvi zidovi nisu ugrađeni u živac kamen, onda po razvlaženoj zemljinoj podlozi lagano klize u pravcu odakle nema pritiska. Arheološko iskopavanje u dvorištu ovog obora neće dati sigurne podatke o smjenama kultura na Srebreniku. Zaštitni zid ovog obora izgrađen je, naime u XVIII vijeku, pa moramo pretpostaviti da je prije njegove izgradnje bio očišćen sav prostor u dvorištu. Konstrukcija zida ne pokazuje nikakve tragove predgradnje ili nadogradnje na neke već postojeće zidove, a po svojoj strukturi on je istovjetan sa objektima izrazito turskog perioda.
KULA br. 3 – Posebnu pažnju konzervatora zahtijeva kula br. 3. Zgrada je po pričanju starih ljudi bila još koncem XIX stoljeća aktivna bogomolja. Danas je to, međutim, najslabije sačuvani objekat grada Srebrenika, iako to nije moralo da se dogodi s obzirom na doskorašnju upotrebu. Šta se, zapravo, krije u zidovima i odbačenom materijalu ove kule, to ćemo saznati tek arheološkim istraživanjima. Po načinu gradnje ona se potpuno razlikuje od ostalih građevina. U padu se zapaža okrugli otvor u razmjerima običnog manjeg bunara. Temeljni zidovi tek su u raznim pravcima, pa nam se kula pričinja samo kao nadgradnja nekog drugog, ranije porušenog objekta. Kao građevni materijal upotrijebljen je svijetlosivi krečnjak, povezan krečnim mortom. Po načinu gradnje to je po svojoj prilici srednjovjekovni objekat. U prilog tome govori naoko neznatni detalj u konstrukciji zidova. Za njihovu izgradnju je naime upotrijebljen sistem drvene armature. Nastali u skromnim tehničkim uslovima, srednjovjekovni gradovi izgrađivani su od amorfnog kamena uz obilatu upotrebu krečnog morta, kao sredstva za vezivanje. Vezna moć vlažnog kreča, bez obzira na eventualne druge primjese, razvila se, međutim sušenjem u vrlo dugom periodu od nekoliko godina, pa i decenija. Kamena obloga lica debelih zidova služila je često put samo kao oplata amorfnoj masi od nabacanog kamena krečne žbuke u unutrašnjoj srži, a ni u kom slučaju kao sredstva za osiguranje jačine zida. Usporedno s podizanjem zida u visinu, nije se moglo računati sa sušenjem, pa tako i stvrdavanjem osnove i njegovih dijelova. Kao posljedica toga, novi dio zida bi se slijegao, pucao i raspadao. Da bi se spriječilo ovo raspadanje, graditelji su došli na ideju da drevnom armaturom (narod je zove hatula) pojačaju stabilitet i nosivost zida. U prvo doba zaposjedanja Bosne, Turci se kod gradnje velikih utvrđenja služe ovim srednjovjekovnim dostignućem, ali ga vremenom napuštaju. Prilikom rekonstrukcije Srebrenika ovaj je način zidanja bio već potpuno napušten. Solidno građeni zidovi današnjeg Srebrenika nisu doveli do pucanja i otkidanja lica zidova, što je gotovo normalna pojava kod gradova iz srednjeg vijeka, već odsustvo drevne armature (hatula) govori da su zidovi konstruirani ravnomjerno, tj. da je u njihovu srž kamen ulagan tako da se sa vanjskim licima mogao stopiti u jednu cjelinu. Kod srednjovjekovnih gradova lica zidova izvedena su od relativno većih komada kamena, povezanih tanjim slojevima žbuke, dok u njihovoj srži preovladava obično krečna žbuka. Ukoliko je kamen tvrđeg kvaliteta, postoji opasnost da dođe do oštre razlike u specifičnim težinama između mase lica (u kojoj preovladava kamen) i srži takvih zidova (u kojoj preovladava krečna žbuka). Kao posljedica nejednolikog pritiska, što ga obje mase čine na svoju podlogu, a i slijeganja zida, dolazi često do otkidanja lica od srži zidova. Ovakav lom se još više događa kada se podloga zida, zbog utjecaja kiše i snijega, raspada s vanjske strane zida, dakle na mjestima koja su više izložena pritisku mase lica zida. U prilikama u kojima smo zatekli kulu br. 3, nema smisla govoriti o konkretnim zahvatima koji treba da se poduzmu na njoj. Njih će diktirati rezultat arheološkog pretraživanja koji se neće ograničiti samo na uži prostor oko kule, nego i na nasip odbačene zemlje u podnožju grada. Ovdje su površinskim pretraživanjem otkriveni brojni ulomci srednjovjekovne keramike, a nisu isključeni ni drugi nalazi. Zgrada je, kako se sjećaju sjedoci, bila pokrivena piramidalnim krovom od drvenih letvica.
GLAVNA KULA (4) – Stepenicama koje odavde vode pored cisterne, dolazimo u gornji dio grada. Njega sačinjavaju glavna (donžon) kula, stambena zgrada za posadu i cisterna za zahvatanje kišnice. Južno se na stambenu zgradu nadovezuje manji ograđeni prostor i opet jedan obor, koji je, ukoliko je postojao u srednjem vijeku, služio kao mali gradski vrt. Ovaj dio grada čini jednu cjelinu. Tokom postojanja, on je bio namijenjen za boravak gospodara. Kod obnove u XVIII vijeku zadržan je, kako izgleda, osnovni raspored starog zamka, sada prilagođen novim prilikama i izmijenjenoj kulturi stanovanja. Glavna (donžon) kula (br. 4) ima osnovu u obliku pravougaonog trokuta sa polukružno zasvedenom hipotenuzom. Širina ozidanog prostora kreće se između 9,5 i 11 metara. Temelji zidova dostižu mjestimično debljinu od 2,85 metara, a debljina u potkrovlju iznosi 1,6 metara. Osim donje, prizemne prostorije, postojala su još dva sprata, podijeljena drvenom konstrukcijom. Kula je vjerovatno bila prekrivena drvenim krovom. Na spratove se ulazilo takođe drvenim stepenicama.
CISTERNA (B) pored kule može da zahvati oko 2 m3 vode. Unutrašnja obloga od crvenog hidrauličnog vlakna je već uglavnom otpala. Nova žbuka za oblogu može se učiniti od smjese cementa i čistog riječnog pijeska. Stari stanovnici Srebrenika koristili su se, pored ove cisterne, i izvorom žive vode u podnožju grada. To sudimo po debelom zidu kojim je taj izvor bio okružen i zaštićen. Zid je u priličnoj mjeri oštećen od jednog «kopača blaga» koji je oko 1930. godine ondje uzalud rovio. Može se pretpostaviti da je do tog izvora vodio sa grada neki tajni put, koji je za vrijeme opsade mogao noću biti korišten za snabdijevanje posade pitkom vodom.
STAMBENA ZGRADA (C) zajedno sa glavnom kulom predstavlja središnji objekat grada pa prema tome zahtijeva punu pažnju konzervatora. Nema sumnje da je i tokom srednjeg vijeka ovdje stajao najistaknutiji objekat Srebrenika, od koga nam, međutim, nije preostao nikakav neposredni trag. Sadašnja zgrada je po svojim osobinama objekat arhitekture turskog perioda, ali nas po svom položaju u odnosu na glavnu kulu, i po potezima osnovnih zidova, podsjeća na neke starobosanske gradove, kao naprimjer, na stari grad na Ukrini. Moramo, stoga, pomišljati da je graditeljima Srebrenika u 18. vijeku služio kao uzor objekat koji je tipski srodan gradovima kao što su stari grad na Ukrini i Dobor, a to je, svakako, bio prvobitni Srebrenik, tada još sačuvan u ruševinama. U takav okvir oni su umetnuli i rasporedili prostorije prema potrebama svoga vremena.Izgled grada prilagođen je plastici terena, dok su raspored prostorija diktirali uslovi smještaja posade. Zgrada je izduženog oblika. Istočnim dijelom proveden je dugi hodnik, osvijetljen sa dva prozora pored sjeveroistočnog ugla. Na južnom njegovom kraju instalirana su u nišanu dva nužnika sa odgovarajućom kanalizacijom. Iz hodnika se ulazi u četiri sasvim identično uređene prostorije, od kojih je svaka imala po jedan prostor, veliku glinenu peć i abdestluk u niskoj zidnoj niši. Sjeverna soba imala je još i prozor u sjevernom zidu, kome u južnoj sobi odgovaraju dva dolafa u južnom zidu. Pregrade među sobama bile su od vrlo lakog materijala. Armaturu su, naime, činile grede čija su ležišta ostala sačuvana i pokazuju na veličinu pojedinih soba. Pod je bio od drveta, a i strop je po svojoj prilici bio obložen daskama.Zgrada je bila pokrivena pločama koje su dobivene u istom majdanu gdje je pribavljen i kamen za zidove. Krov je bio nisko položen. Nije se moglo ustanoviti u kolikoj je mjeri njegova streha ispadala preko zida. Odvod tekućine iz abdestluka sprovođen je kamenim žljebovima koji su za oko 15 do 20 cm ispadali iz zida. Nekadašnja ložišta vatre bila su prema zidu izolirana pločama od sedre. Preveliki procenat krečnjaka u kamenu od koga je izgrađen grad, učinio ga je neotpornim prema vatri, a to je svojstvo, kako vidimo, bilo poznato graditeljima. Ispod ovih prostorija proteže se cijelom dužinom zgrade podrum koji je prezidom podijeljen u manju pretkomoru i jednu dugačku dvoranu. Zbog prevelikih padavina svod ove prostorije je u priličnoj mjeri rastresen, ali još uvijek dovoljno stabilan da može izdržati teret gornjih prostorija.
ZGRADA IZVAN GRADA (D) ostaje sasvim otvoreno pitanje svojedobne namjene zgrade koja se nalazi izvan grada, pri usjeku nasuprot glavnog ulaza. Zgrada je relativno tankih zidova i nema nikakvih otvora. Takođe, se ne može primijetiti nikakva povezanost sa ulaznom kulom zamka. Prije svega, na zgradi nema otvora, pa se tako u nju nije moglo ući, izuzev kroz krov. Izgleda kao da na Srebreniku u 18. vijeku nije postojao viseći most, nego se uzlazilo stepenicama. Oblik zemljišta unutar grada nije pružao mogućnost za dovođenje konja i kola, tako da su na gradu nalazili zaklona samo ljudi, pa zbog toga nije ni bio potreban viseći most. Kao i na kuli br. 3 i ovdje će se tek naknadnim istraživanjem dobiti osnove za donošenje konačnih zaključaka o konzervatorskim mjerama koje treba da se poduzimaju.