Kakav je izbliza bio Adolf Hitler, možda najgori zločinac u povijesti - pitanje koje intrigira ne samo povjesničare i potomke njegovih žrtava i pristaša - ovih dana u svjetskoj javnosti dobiva novi odgovor, iz pera Heinza Lingea, SS-ovca koji je bio osobni poslužitelj nacističkog führera i koji je ostao s njime do kraja i pobrinuo se za spaljivanje njegova leša.
- Spalio sam Hitlera i Evu Braun nakon njihovog samoubistva,jer mi je on rekao da tako postupim - zapisao je u svojim memoarima Heinz Linge.
Linge, koji je od 1945. do 1955. bio u sovjetskom zarobljeništvu, umro je 1980. u dobi od 67 godina (mnogi koji su u Hitlerovom bunkeru ostali do samog pada Trećeg Reicha poživjeli su i nekoliko desetljeća dulje, a jedan je još živ), a u memoarima je sortirao sjećanja na godine provedene u blizini kreatora najsustavnijeg genocida te najkrvavijeg i najrazornijeg svjetskog rata.
Počeo gubiti optimizam
Prijevod te knjige, “S Hitlerom do kraja - memoari Hitlerovog sluge”, upravo su objavljeni na engleskom jeziku, koji je danas globalno dominantniji nego što bi njemački valjda bio i da su nacisti dobili rat. Svjedočenje iz “srca tmine” postaje dostupno kako stotinama milijuna ljudi kojima je engleski maternji jezik, poput Novozelanđana i Australaca čiji su djedovi morali ići ginuti na drugi kraj svijeta eda bi obuzdali divljanje pomahnitalog austrijskog kaplara, tako i još većem broju onih, osobito izvan Europe, ali sve više i na našem kontinentu, koji razumiju engleski ali ne i njemački.
Time Hitler i u krajevima dalekima od njegova planiranog “životnog prostora gospodskog naroda arijske rase” dobiva novu epizodu mračne slave, a čitatelji mogućnost doznati kako je izgledala svakodnevica Sauronova usred Mordora, uz bitnu razliku što se tu ne radi o plodovima književne fikcije nego o stvarnosti. Pritom su zanimljivi i ljudi u neposrednom Hitlerovom okružju, “koje nije zanimala politika”, “koji su radili svoj posao”, “izvršavali dužnosti” i “bili odani prisezi”, toliko slični onome što Hannah Arendt u slučaju Adolfa Eichmana opisuje kao “banalnost zla” i “običnost zločinaca”.
“Hitler me pozvao 27. travnja 1945. u svoju sobu. Rusi su napredovali prema Berlinu i čak je i Führer - inače tako optimističan - počeo shvaćati da je poraz neizbježan. Potpuno se izolirao, ne želeći vidjeti nikoga osim Eve Braun i mene; čak nije želio ni proslaviti svoj 55. rođendan 20. travnja.
Najavio samoubistvo 3 dana ranije
Rekao mi je da me pušta da odem svojoj obitelji. Prekinuo sam ga riječima da je on moj vođa i da sam s njime bio u dobrim vremenima pa ostajem i u lošima. Mirno je to prihvatio i rekao da ima zadaću za mene - da u pripravi držim vunene pokrivače u njegovoj spavaonici i dovoljno petroleja za dvije kremacije. Objasnio je da će se ubiti s Evom Braun i da trebam umotati njihova tijela u pokrivače, odnijeti ih u dvorište i spaliti.Jawohl, moj Führeru, prihvatio sam nalog, drhteći. Osjećajući da mi koljena klecaju, ostavio sam ga samog. Tri dana kasnije bio je mrtav. Otvorivši vrata njegove sobe, vidio sam kako su on i Eva skliznuli na sofi sa cvijetnim uzorcima. Hitler se ustrijelio u desnu sljepočnicu. Glava mu je klonula prema zidu, a njegova krv posula tepih. Desno od njega sjedila je Eva, a lice joj je odavalo narav smrti - trovanje cijanidom.Deset je godina prošlo otkad sam počeo služiti Hitleru do toga trenutka, i cijeli je svijet bio između čovjeka kojem sam prisegnuo na odanost i ovog trupla koje sam imao zadaću zamotati, iznijeti kroz mračno i tijesno stubište bunkera, položiti u krater od eksplozije granate, politi benzinom i zapaliti. Čovjek kojeg sam sreo 1934. bio je dominantan i zračio karizmom. A ovaj čiji sam leš spalio pod udarima Crvene armije bje drhtavi, potrošeni starac.
Glasnice oštećene u ratu
Rođen u Bremenu 1913., bio sam zidar i priključio sam se Waffen-SS-u u mome gradu 1933. Nije me puno zanimala politika, ali godinu kasnije raspoređen sam u Hitlerovu rezidenciju Berghof, najpoznatiji njegov stožer i mjesto gdje je proveo puno vremena tijekom i prije Drugog svjetskog rata.Godinu potom sam izabran da služim u Hitlerovu kućnom osoblju i postao sam njegov poslužitelj nedugo po izbijanju rata 1939. Biti bar jednom blizu Hitlera tada je bila želja milijuna. No život s njim nije bio bez iskušenja.
Posao mi je bio sortirati jutarnje papire i inozemna izvješća, stavljajući ih na stolac pred njegovom spavaonicom. Budio sam ga u 11 sati. Prvo bi čitao u krevetu, uz koji su bile knjige, novine, njegove naočale i kutija s olovkama. Odgovornost mi je bila brinuti za njegove spise i naočale (nije volio s njima biti viđen u javnosti, jer je to smatrao slabošću). Uvijek sam nosio pričuvne naočale kad je putovao, jer ih je često slomio igrajući se s njima u šaci dok bi razmatrao neki problem.
Nakon jutarnjeg čitanja, uvijek je slijedio istu rutinu - obrijao bi se, skinuo noćnu bijelu košulju, stavio je na ležaj, okupao se, uzeo odjeću koja ga je spremna čekala i odjenuo se. Sam se odijevao uz štopericu. Na njegovu zapovijed uključio bih sat i on je počinjao utrku. Što bi prije završio, boljeg je zatim bio raspoloženja.
Hitlerov karakteristični čuperak kose, koji mu je padao preko čela, i njegov brk privlačili su puno sklonosti i interesa u stanovništvu. Znao je to i time se ponosio. A nama je brk bio znak njegova raspoloženja. Kada bi ga grickao, bilo nam je to upozorenje da je ljut.
Bilo je teško shvatiti ga. Pazio je s jedne je strane na sitnice, s druge bio bezosjećajan. Znao je pokazati očinsku brigu za tajnicu koja bi se udarila u nožni prst, a ledeno izdavao naloge kojima je tisuće slao u smrt. Privilegija da ste predmet njegove brige nije uvijek bila ugodna. Često me uvjeravao da je nezdravo pušiti. Nisam imao izbora do slušati.Doručkovao je u knjižnici 40 minuta nakon buđenja - čaj ili mlijeko, biskvite ili šnitu kruha te jabuku. Doručkujući, proučavao je jelovnik ručka. Nuđena su mu na izbor dva vegetarijanska obroka (jabuka u oba). Dugo je izbjegavao meso, ali ako bi tko gostovao na ručku, obrok je bio takav da odsustvo mesa ne bude očito.Pošto je tako kasno ustajao događalo se da podnevni obrok, često u prisustvu desetak i više ljudi, ne bude poslužen do 14.30, dokad bi mnogi pozvani već ublažili glad jedući drugdje. Hitlerovo jelo posluživano je mlako jer su mu glasnice bile osjetljive otkad je u Prvom svjetskom ratu pretrpio napad bojnim otrovima.Njegova hrana sastojala se u osnovi od krumpira i povrća, bezmesnog gulaša i voća. Katkad bi uz jelo popio pivo, a vino u službenim prigodama koje uključuju zdravicu. Bio je strog u pogledu vegetarijanstva i nepušenja, ali nije se protivio alkoholu. No, pijanstvo mu je bilo odbojno, a od piva je odustao 1943. kada mu se na struku počelo skupljati salo. Vjerovao je da Nijemci ne žele imati debelog kancelara.
Planirao živjeti 180 godina
Večera je bila manji okup, s nekoliko ljudi i počinjala je u osam. I ona vegetarijanska, uz Hitlerovo uvjerenje da je najkatastrofalnija faza u ljudskom razvoju bio dan kada je čovjek prvi put pojeo kuhano meso. Vjerovao je da je taj neprirodni način življenja skratio ljudski vijek na 60 do 70 godina. Prema njegovim kalkulacijama, sve životinje čija je prehrana prirodna žive osam do deset puta dulje od razdoblja njihova sazrijevanja do odrasle dobi. Bio je siguran da ćemo živjeti 150 do 180 godina postanemo li vegetarijanci. To se nije sviđalo njegovim liječnicima, koji su ga pokušavali nagovoriti da izmijeni prehranu, spava normalno i prione tjelovježbi. Iz onoga što mi je rekao, znao sam da je od kraja I. svjetskog rata trpio želučane tegobe. Znalo ga je tako stisnuti da bi se presavinuo.image
On pio čaj, ona vino
U 10 godina u kojima sam bio uz njega, stalno ga je brinulo zdravlje, a fizičko propadanje mu je rano počelo. Krajem 1942., kada su borbe oko Staljingrada ušle u kritičnu fazu, lijeva mu je šaka počela drhtati. Trudio se to suzbiti i skrivao je to od drugih pritiskajući šaku uz tijelo, ili je čvrsto pridržavajući desnom. A onda se, 1943., činilo da je odjednom ostario. Krajem 1944. u njegovim kretnjama više nije bilo živahnosti, pognuo se na stranu i pogrbio prema naprijed. Raspoloženje u Berghofu se promijenilo. Nestale su naše nade u preokret na bojišnicama. Hitler je sve više govorio o prošlosti. Pogoršavalo mu se zdravlje i posustavao duh. Bio je sve nepovjerljivi prema ljudima oko sebe. Tih dana bio sam pažljiviji i brižniji prema njemu nego ikad, a on mi je vjerovao. Jednom mi je rekao da se, kad sam uz njega, osjeća sigurnije nego kad je okružen najvišim zapovjednicima SS-a, Obergruppenführerima. Sve vrijeme uz njega, svjedočio sam kako su on i Eva živjeli kao par. Imali su četiri sobe za intimni život - dvije spavaonice i dvije kupaonice. Hitler bi navečer završio u radnoj sobi, pijući čaj, uz Evu koja je u kućnom ogrtaču pila pjenušac. Imala je utjecaj na njega, uvjerivši ga da olabavi ograničenja u opskrbi potrepštinama žena čiji su se supruzi vraćali s bojišnica i nagovorivši ga da odustane od zatvaranja frizerskih salona.
Diskretna romansa s Evom
Nitko mu nije bio bliži od Eve, a ipak je pazio da s njom ne izgleda preblisko u javnosti. Vjerovao je da mu je zadaća posvetiti se njemačkom narodu, te da bi sunarodnjaci mogli izgubiti vjeru u njega kad bi znali da on živi u romantičnoj vezi. Dva dana nakon što mi je objavio plan samoubojstva, konačno je vjenčao Evu. O tome je ona maštala cijelo desetljeće, a na koncu je to bio sterilan, razočaravajući čin. Ipak, lice joj je sjalo kad bi je netko oslovio Frau Hitler. Kada se iduće jutro probudila, bio joj je to prvi i zadnji dan u ulozi njegove supruge.
Hitler je cijelu noć probdio na ležaju, posve odjeven i budan. Održao nam je uz ručak monolog o budućnosti, nakon čega su se oprostili od nas. U četvrt do tri zadnji sam mu se put prijavio. Mirnog držanja i tihog glasa, kao da me šalje u vrt nešto napraviti, rekao mi je: - Linge, sada se idem ustrijeliti. Znate što vam je činiti.Salutirao sam mu i dok je prelazio dva, tri umorna koraka prema meni, podigao je desnicu u svoj zadnji hitleristički pozdrav. Okrenuo sam se na petama, zatvorio vrata i krenuo prema izlazu iz bunkera. Usred kakofonije eksplodirajućih sovjetskih granata začuo se jedan hitac iz pištolja.”