U javnosti se na velika zvona najavljuje ekonomska reforma od koje se očekuju čuda i da preporodi gotovo uništenu zemlju... Jesu li bilo kakva čuda uopšte moguća i šta nas zaista čeka u 2015. godini, ali i godinama koje slijede, pojašnjava u intervjuu za DEPO Portal profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Anto Domazet.
U intervjuu za DEPO Portal, ugledni bh. ekonomski analitičar, profesor Anto Domazet, analizira ključne aspekte privrednih i političkih reformi koje Bosna i Hercegovina započinje sprovoditi u 2015. godini te korake koje nova vlast mora preduzeti na tom putu, ali rezimira i razloge zbog kojih oni neće biti mogući ili će se odvijati suviše teško i sporo.
Stoga je, kako već odavno upozoravaju domaći ekonomisti, mnogo realnije prve pozitivne efekte očekivati tek oko 2020. godine, a do tada valja preživjeti... Hoćemo li žaliti za 2014. kada shvatimo šta nam donosi 2015. i godine koje slijede?
Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ
Profesore Domazet, očito je da će 2015. godina biti godina velikih i radikalnih ekonomskih rezova u BiH. U javnosti se na velika zvona najavljuje ekonomska reforma od koje se očekuju čuda i da preporodi gotovo uništenu zemlju... Jesu li bilo kakva čuda uopšte moguća i šta nas, u najkraćim crtama, čeka u 2015. godini kada je u pitanju ekonomska reforma u BiH?
To bi tako trebalo da bude. BiH je zapuštena zemlja, svijet i region se mijenjaju, a kod nas zadnjih sedam-osam godina nije bilo vidljivih socijalnih i ekonomskih reformi. Mi smo klijentelističko društvo koje nema kult rada: 56,3% radno sposobnog stanovništva je neaktivno, a manjina od 43,7% se smatra aktivnim, tj. traže posao ili su već zaposleni. U konačnom, 812.000 ljudi koji su zaposleni izdržava 2.972.000 ljudi, među kojima je i 1.753.000 radno sposobnih. Postoji nesklad između realne ekonomije i javnog sektora na koji otpada 45% bruto domaćeg proizvoda (BDP). BiH je u začaranom krugu javne potrošnje, ona je teret za realni sektor, ali iz javnog sektora ostvaruju primanja preko milion ljudi i taj realni sektor koristi blagodeti tražnje koju stvara javni sektor. Posebno su javne investicije značajan generator ekonomskog rasta u uvjetima kada su privatne investicije niske. Dakle, ono što morate sa javnim sektorom u ovim vremenima činiti je visoka fleksibilnost u njegovoj kontroli koja bi trebala uz ekonomski rast da drži određen nivo javne potrošnje kako bi njen udio u nekom srednjoročnom razdoblju pao na oko 35%.
U konačnom, 812.000 ljudi koji su zaposleni izdržava 2.972.000 ljudi, među kojima je i 1.753.000 radno sposobnih
Dakle, još zadugo neće bit nikakvih čuda, niti će se u BiH bilo šta radikalno mijenjati...
E pa, ekonomske reforme ne mogu se odvijati mimo socijalnih reformi. Ne možete, primjerice, smanjiti poreze na plaće, ako ne smanjite javnu potrošnju, a javnu potrošnju ne možete smanjiti ako ne smanjite ili ne prestrukturirate javnu administraciju, socijalne naknade, penzije, zdravstvo, obrazovanje, subvencije državnim firmama ili podršku privredi. Dakle, ekonomske reforme su prije svega društvene reforme, a o njima odlučuju politički predstavnici u parlamentima.
Znači, ne možemo ekonomiju nikako odvojiti od politike?
U zabludi su svi oni koji misle da ekonomiju treba osloboditi politike. Ekonomija služi društvu ili onima koji u ime društva i građana upravljaju zemljom, a onda kreiraju i provode svoje ciljeve. Nama su potrebne dobre politike da pokrenu ekonomiju. Tih politika nema i zato na našoj društvenoj sceni figuriraju isključivo pojedinačni zahtjevi pojedinih društvenih slojeva: radnici traže sigurna radna mjesta i rast plaća, penzioneri traže veće penzije, poslodavci traže manje poreze, nezaposleni traže posao, poljoprivrednici traže veće subvencije za poljoprivredu, vlade traže veće poreze i tako beskonačno.
Kad se tako sve pobroji i ispreplete, zvuči beznadežno... Ima li rješenja uopšte?
Nema politika koje bi integrirale sve te, često suprostavljene zahtjeve, napravili „veliku sliku“ i predložile rješenja. A prava rješenja su pokretanje razvoja, povećanje bogatstva u kome će svi ili većina građana dijeliti plodove veće produktivnosti. Sadašnje politike preraspodjele (uzmi od jednog i daj drugom), mogu dijelom biti rješenje ako se odnose na ukidanje privilegija i kriminalom stečenog bogatstva. Boljitak za većinu građana mogu donijeti samo politike koje potiču stvaranje društvenog bogatstva kroz investicije, nova radna mjesta, rast poreza sa manjim poreskim stopama i rast produktivnosti. Zbog dubine krize u kojoj se nalazi BiH čuda u 2015. nisu moguća, maksimalan domet bi mogao biti dogovor o pravcima reformi, dok prvi rezultati možda mogu biti mogući u mandatu ovih vlasti.
U zabludi su svi oni koji misle da ekonomiju treba osloboditi politike... Nama su potrebne dobre politike da pokrenu ekonomiju
Da li su bh. građani svjesni da se bilo kakvi ekonomski pomaci u 'realnom žiovotu', unatoč brojnim političkim obećanjima, ne mogu desiti još mnogo, mnogo godina?
Ne znam to, znam da građani očekuju rezultate odmah i sad. Vlasti koje su izabrane na prošlogodišnjim oktobarskim izborima nisu izabrane za četverogodišnji mandat, one su izabrane da ostvare rezultate. Mislim da će građani mnogo odlučnije tražiti uvid u rezultate, dakle možemo očekivati neposrednu demokraciju na djelu. Ako rezultata ne bude, ni vlast neće biti održiva. Bit ćemo svjedoci da će predstavnička demokracija biti u velikoj mjeri dopunjena neposrednom demokracijom u različitim formama.
Čini se da naši susjedi i zemlje bivše zemlje Jugoslavije rade mnogo više na spašavanju vlastite ekonomije i svojih građana ili je BiH u mnogo većim problemima?
Ekonomski i socijalni problemi u BiH nisu ništa teži od onih koje imaju susjedne zemlje. Svi smo zemlje nedovršene tranzicije, neefikasne ekonomije, velikog utjecaja politika iz doba kolektivizma, nerazvijenih i neuređenih tržišta, niskog obima ekonomskih aktivnosti, neprivlačni smo za investitore. Ali, dok druge zemlje poduzimaju aktivnosti i provode reforme, mi stojimo u mjestu i gubimo dragocjeno vrijeme.
Znači li to da građani opet trebaju masovno izaći na ulice?
Pritisak građana mogao bi biti presudan za početak reformi, pored toga što valja očekivati i pojačani vanjski pritisak koji je formaliziran Britansko-njemačkom inicijativom prema BiH. Dok se ranije, kada su nakon uvođenja PDV 2006. godine, reforme išle uglavnom u korist novog sloja administrativne i političke elite, danas je sasvim sigurno da reforme moraju biti u korist građana. Dakle, ne bilo kakve reforme, nego reforme u korist građana. One su jedini vrhunski prioritet danas.
Evropska unija je izradila paket od šest konkretnih i hitnih mjera koje BH država mora poduzeti kako bi se oživjela domaća privreda – promjena poreske politike, promjena politike zapošljavanja, poboljšanje poslovne klime, veća strana ulaganja, zauzdavanje korupcije i realnija socijalna zaštita. Da li se ova lista mjera treba proširiti kako bi se BiH pretvorila u ekonomski funkcionalnu i normalnu državu?
„Sporazum za rast i zapošljavanje“ urađen je u suradnji domaćih snaga, prvenstveno nevladinog sektora i EU. Njime su definirani ključni pravci djelovanja na pokretanju ekonomskog rasta i zapošljavanja. Treba znati da za svaki postavljeni pravac valja obaviti čitav set reformi za koje će biti potrebne i odgovarajuće političke promjene. Ne mislim da treba da institucionalne reforme vršimo radi promjena samih za sebe, nego da ekonomske reforme učinimo efektivnijim.
Dok druge zemlje poduzimaju aktivnosti i provode reforme, mi stojimo u mjestu i gubimo dragocjeno vrijeme
Šta su po Vama prvi koraci nove bh. vlasti u ekonomskoj reformi koja nas čeka?
Prvi koraci koji se očekuju od novih vlasti odnose se na čvrst politički dogovor o otpočinjanju reformi. Tu je za početak politička izjava koju treba da potpišu članovi Predsjedništva BiH, a zatim i druge političke promjene na putu ka EU i NATO bez kojih nema ozračja za reforme u socijalnoj sferi i ekonomiji. Pored toga što doprinosi integriranju društva u pristupu reformama, politički dogovori predstavljaju izuzetno važan znak za vraćanje povjerenja međunarodne političke i poslovne javnosti u vlasti BiH. Ti pozitivni znakovi prenose se na povjerenje investitora i vraćanje interesa za ulaganja u BiH. Politička stabilnost i nagovještaji reformi vraćaju i povjerenje domaćih investitora i to stvara sasvim novu situaciju i nove izglede i za ekonomski rast. Paralelno sa tim treba započeti oštre reforme u poboljšanju poslovnog okruženja, praćene strukturalnim reformama u javnoj potrošnji i mjerama u oblasti rada i zapošljavanja. Nijedna mjera sama za sebe ne može donijeti ubrzanje ekonomskog rasta, radi se o složenim raznovrsnim mjerama koje treba da pokrenu novi model rasta zasnovan na izvozu i razvoju proizvodnji za izvoz, da potaknu investitore da otvaraju radna mjesta, da osiguraju usklađenost ponude i tražnje radne snage, da racionaliziraju javnu potrošnju i državne institucije učine odgovornim za stvaranje uvjeta za pokretanje ekonomskog rasta.
U setu ekonomskih mjera koje je nakon izbora predložila Demokratska fronta, a koji je usvojen na nivou države BiH, predviđa se i izmjena Zakona o PDV-u. U javnosti predložene izmjene bude velika očekivanja, no pojedini ekonomski analitičari tvrde da one uopšte neće biti moguće. Da odmah razbijemo iluzije bh. privrednicima - koliko su predložene izmjene Zakona o PDV-u zaista realne, odnosno šta će se realno moći izmijeniti, a šta ne?
To je tipičan primjer izoliranog pristupa reformama. PDV je u širem reformskom pristupu ključna poluga za ekonomski rast. Prvo, mora se učiniti korak ka smanjenju doprinosa na plaće. Da bi se to uradilo, nedostajuće javne prihode za penzije i zdravstvo treba namiriti iz povećane stope PDV-a. Drugo, ako povećate PDV, treba ići na uvođenje niže stope PDV-a za proizvode i usluge koji imaju velik utjecaj na životni standard stanovništva. Dakle, mogli bismo imati niže opterećenje plaća (sa sadašnjih 72% na neto plaće u F BiH, cilj je da ono padne na max. 45%), čime bi se poslodavci stimulirali da investiraju i zapošljavaju. To bi tražilo povećanje PDV-a sa sadašnjih 17% na 22%, ali i uvođenje niže stope PDV-a od oko10% za vitalne životne namirnice masovne potrošnje. Time bi se desila velika ekonomska promjena: porez bi bio prebačen sa faktora proizvodnje (rad) na potrošnju, što je pravedno i razumno (ko troši više, treba da plaća veće poreze).
Ali...?
Međutim, to ima socijalne reperkusije: rasteretit će poslodavce, a opteretiti građane. To je dobro, ako poslodavci povećaju zapošljavanje, pa dobijemo hiljade novih uposlenih koji će povećavati kućni budžet i lakše podnositi rast cijena zbog rasta PDV-a. Ali, šta ako se desi da smanjite poreze na plaće, a ne dođe do rasta zaposlenosti i smanjeni doprinosi posluže za veće profite vlasnicima firmi. Jer, stanje naše privrede je takvo da nema nikakvih garancija da će smanjenje doprinosa na plaće povećati zaposlenost. To je u ekonomskoj teoriji dobro poznat fenomen moralnog hazarda – postoji vjerojatnoća da bi se nešto moglo desiti, ali to nije sigurno.
Porez bi bio prebačen sa faktora proizvodnje (rad) na potrošnju, što je pravedno i razumno - ko troši više, treba da plaća veće poreze
Ukoliko se ipak uđe u proceduru izmjene Zakona o PDV-u, koliko ona može trajati i kada bi se u najkraćem roku novi zakon mogao početi primjenjivati?
Procedura promjena PDV ne može otpočeti dok god traje aranžman BiH sa MMF-om, a to znači najmanje do kraja 2016. godine. Za usvajanje PDV-a potreban je konsensus na nivou entiteta i on je moguć, ali može biti problema oko kvantifikacije novih rješenja, jer postoji različita struktura direktnih poreza u našim entitetima. Inače, dodatni problemi oko usklađivanja izmjena zakona o PDV-u mogu biti oni vezani za ideje da se PDV plaća na naplaćenu realizaciju i da se rokovi za plaćanje PDV-a produže za dodatnih 20 dana, što bi značajno poboljšalo likvidnost privrede, ali otežalo položaj budžetskih korisnika. Radi se o efektu od oko 200 miliona KM zbog dužih rokova plaćanja, a negativne početne efekte eventualnog prelaska na naplaćenu realizaciju sada je teško procijeniti.
Kako bi se konkretne izmjene Zakona o PDV-u odrazile na punjenje državnog budžeta i čime bi se nadopunjavale nastale rupe?
Promjene stope PDV-a, pa čak i uvođenje niže stope PDV-a za određene proizvode poboljšale bi naplatu javnih prihoda, jer se danas doprinosi na plaće po pravilu ne plaćaju kod mnogih pravnih lica iz javnog sektora. S druge strane, promjene u osnovici plaćanja PDV-a koju bi činila naplaćena realizacija i promjena roka plaćanja PDV-a imali bi posljedice u pojavi deficita javne potrošnje, jer bi priliv novca bio smanjen.
(drugi dio intervjua čitajte u petak, 30. januara)
(depo.ba)