Sve je nekako krenulo ovim putem dok sam sa jaranom iz klupe u srednjoj školi pričao o danima kada smo kao cijeli razred išli u Dom kulture da glasamo za Silajdžića, jer nam je tada glasanje bilo super tema za ubijanje vremena na času, ili odraz naših bubica, nego nešto prema čemu se ozbiljno odnosimo. 10ak godina kasnije je upravo isto, samo što su žalbe prema državi znatno glasnije. Umjesto nesrećnog Silajdžića, koji se pretvorio u skandal zvijezdu, sada smo odlučili da na listićima crtamo penise, dopisujemo Čak Norisa ili Izeta Fazlinovića, ili jednostavno predamo bijeli listić. I dok je ovo donekle odgovornije od generalnog neizlaska na izbore, plašim se da sve ovo nigdje zapravo ne ide…
Istina je da mi zapravo nemamo za koga da glasamo, ali ako je sve isto sranje, zašto onda ne vidjeti da li je neko sranje manje od većeg sranja. Naše je pravo da probamo, menjamo, biramo, izbacujemo, dodajemo. To je odgovornost koje nam društvo nalaže, a na osnovu te odgovornosti upravo i dobijamo isto to društvo. Bez odgovornosti nema ni uređenog društva, bez uređenog društva nema ni svega onoga o čemu sanjamo i želimo. Ovdje bih dodao i onu čuvenu, ako radiš kako si uvijek radio, imaćeš i iste rezultate koje si i uvijek imao. Razmislite o svemu, donesite neku odluku, nije lahko, ali ako cijelog života bivate neutralni, nemate pravo da se žalite što je tako kako je. Žalenjem kako je loše u državi, u situaciji kada se niste potrudili ni da glasate na izborima, samo potvrđujete svoju ulogu parazita, i postajete još jedna domina u sistemu koji pada. Razmislite o tome, nisam ni ja siguran za koga ću glasati, ali sutra ću već o svemu razmisliti i donijeti odluku. Nepopularnu. Ali takve su jedine koje vas kao pojedinca, a kumulativno i kao društvo guraju naprijed......valjda!
by Tarik Moranjkić