Marion Beton (81) jedna je od devet miliona Britanaca koji osjećaju posljedice usamljenosti, ali ova udovica je odlučila da tome stane na kraj.
“Poput čovjeka kome amputiraju ruku, a on i dalje ima osjećaj kao da je ruka tu, tako i ja osjećam Harijevo prisustvo stalno, ali razgovarajući sam sa sobom među praznim zidovima možete samo da počnete da preispitujete sopstveni zdrav razum. Sada, umjesto da sažaljevam samu sebe, fokusiram se na sve ono što osjećam dok sam u društvu svoje porodice. Kad ostanem sama, uzmem neku zanimljivu knjigu s police i udubim se u njene stranice”, kaže Beton, koja je i sama pisac.
Svi u sebi imamo moć
“Odjednom, samoća postaje dragocijeno vrijeme za razmišljanje, u pozitivnom smislu. Hvala Bogu što sam sposobna to da učinim – da osvijestim samoću u svojoj glavi i ne dopustim da me preuzme. To je vještina koja omogućava da mi život bude ispunjen i značajan, bez obzira na to koliko vremena u danu provedem sama. Vidite, ja odbijam da budem stereotip usamljene starice. Zašto i bih? Kad vratim svoja sjećanja unazad, imala sam bogat i zanimljiv život, a ni sad se ne osjećam ništa drugačije. Osjećam se kao 20-godišnjakinja. Izgledam starije, ali nisam zbog toga manje čovjek”, smatra Marion.
“Naravno, moram da prihvatim činjenicu da sam već u redu pred Božjim vratima. Izabrala sam i starački dom u koji planiram da odem kada dođe vrijeme. Ne želim nikome da budem teret osim profesionalcima koji su za to plaćeni. Želim da zadržim svoje dostojanstvo do kraja, da me moji voljeni vide kao osobu kakva jesam, a ne kao bespomoćno stvorenje o kojem treba da brinu. Kakve god bile okolnosti, smatram da svi mi imamo moć u sebi da prevaziđemo usamljenost”, govori udovica.
Cijelog života se pripremala na ovo
I dok stručnjaci svakodnevno upozoravaju kako usamljenost ima iste posljedice kao pušenje, ova starica kaže da je bolje da se svi jednostavno i fizički i emocionalno pripremimo na to i prigrlimo kao nešto neizbježno.
“Ja sam sretna što imam svoju porodicu i prijatelje pored sebe. Ali moj sin i njegova žena su zaposleni ljudi i žive prilično daleko od mene, tako da ne možemo da se viđamo svakog dana. Kao udovica, moram da živim, jedem i spavam sama. Otkad je Hari umro u 89. godini od posljedica pada, ja nemam drugog izbora nego da prigrlim svoju usamljenost”, kaže Beton.
“Razmišljam drugačije od ostalih žena možda zato što sam se za ovaj trenutak pripremala cijelog života. Silno sam se borila protiv negative i usamljenosti još kao mlada žena i majka. Jednom sam morala da odem na poduže poslovno putovanje, bez supruga. Usamljenost mi je tada oduzela dah. Sedam dana sam samo iščekivala kad ću se vratiti kući. Tada sam odlučila da više nikad neću dopustiti da mi osjećaj usamljenosti oduzima užitke koje život pruža”, prisjeća se starica.
Izbjegava negativne ljude
“To je nešto na čemu treba raditi. Poput zglobova i mišića kojima je potrebna vježba, tako i mozak zahtjeva trening da se ne osjećate usamljeno kad nema nikoga oko vas. Kao zaposlena majka od 43 godine, počela sam namjerno da idem sama u šetnju, jedem sama i ne tražim ničiju pomoć kad sam imala problema. To sam činila samo zato što sam znala da će doći ovaj dan, jer ipak je moj muž bio devet godina stariji od mene.
U međuvremenu sam identifikovala sve aktivnosti koje su me ispunjavale usamljenošću. Zanimljivo, gledanje televizije bila je jedna od njih. Čitanje, naročito poezije, djeluje potpuno drugačije. Nakon čitanja se uvijek osjećam emocionalno zadovoljnom. Druženje s negativnim ljudima takođe me je umaralo i ostavljalo osjećaj izolovanosti. Okružila sam se pozitivnim ljudima i počela da izbjegavam one čiji me pesimizam proždirao. Život je dar s kojim se moja generacija polahko oprašta. Dopustiti usamljenosti da preuzme kontrolu u bilo kojem periodu života ravno je zločinu”, zaključuje Marion, prenosi “Net“…
Izvor:net.hr