Tatjana Ohm je rođena u Berlinu, ali je odrastala kod bake u zeničkom naselju Brodi. Baka je bila siromašna, i u to vrijeme u kući nije bilo struje, ni tečne vode, a ni WC-a. Životni uslovi bili su tada potpuno drugačiji od onih u Berlinu, koje Nijemci više nisu poznavali od II. svjetskog rata, prisjeća se Tatjana.
- Uvijek imam osjećaj da mi to i pomaže, jer sam upoznala jednu vrstu života koji je drugačiji od ovog ovdje. Mene kao dijete je uvijek fasciniralo kako smo dolje svi bili zajedno. Djeca su non-stop bila vani, a toga danas, pogotovo ovdje u Njemačkoj, više nema. Ti si kao dijete mogao da uđeš u bilo čiji tuđi stan i da kažeš: 'ja sam gladna'. Dobiješ odmah šnitu kruha s puterom i šibaj dalje!”
Tatjanin talenat otkriva novinar RTL-a
S bakinim domom u Zenici, Tatjana se moralarastati kada ju je majka upisala u jednu od berlinskih osnovnih škola. Živjela je u Berlinu, ali družila se samo, kako kaže, s našim ljudima. Bila je aktivan član u tadašnjim jugoslavenskim klubovima, igrala folklor, a svaki raspust obvezno provodila kod bake na Brodi.
Onog trenutka, kada je u Jugoslaviji počeo rat, otvorilo se i novo poglavlje u Tatjaninom životu. U Berlin su počeli da stižu vlakovi s prvim izbjeglicama... dočekuju ih novinarske ekipe... Tatjana pomaže..., objašnjava novinarima što se događa..., prevodi priče i izjave izbjeglih...
”Među tim ljudima bila je i ekipa RTL-a. Gospodin kojem sam dala intervju, rekao mi je: 'Znaš mala, ja mislim da bi ti trebala da radiš za TV. Javi nam se, ja mislim da si ti veći talenat.' Ja sam pomislila: 'Bože, šta je ovo, ovaj nije normalan!' Ja to nisam vjerovala, i nisam mu se javila, ali se on meni javio...”
Bosansko porijeklo ”odskočna daska” u novinarskoj karijeri
Šest tjedana kasnije već je bila na svom prvom novinarskom zadatku. Sa 22 godine počela je da izvještava s ratnih terena: Sarajeva, Travnika, Nove Bile, Ahmića. Uz sve porodične šokove koje rat nosi, smrt bake i patnju obitelji i prijatelja, Tatjana je morala da radi i uči zanat. Poslije rata u domovini, odlazi u Varšavu. Nakon tri godine dopisništva iz Varšave, vraća se u Berlin, i informativnu redakciju mijenja zabavnom. Vodi razgovore s medijskim zvijezdama i prati modne revije u Parizu, Milanu, Hollywoodu.
Godine 1999. odlazi u Singapur i ponovo izvješćuje za informativni program iz kriznih područja Indonezije, Filipina, Afganistana i Pakistana. Tatjanin posljednji zadatak s terena ostao joj je duboko zacrtan u sjećanju.
”Poslali su me u indonezijsku provinciju Banda Aceh koja je nakon tsunamija bila najviše pogođena katastrofom. Provela sam toliko godina u novinarstvu, bila sam i po ratištima, i dosta toga vidjela i preživjela. Međutim, to mi je bilo najgore, jer nikada nisam vidjela toliko mrtvih ljudi na jednom mjestu, toliko te žalosti i tuge. Nikada nisam vidjela da priroda na jedan takav način može uništiti toliko života.”
Posljednjih šest godina Tatjana svakim radnim danom od 10 do 12 sati zajedno s kolegom Thomasom Klugom iz Berlina vodi informativnu emisiju ”Jutarnji report” (“Morgenreport”) za televizijsku kuću N24.
”Moram priznati da sam ja na neki način, i ta moja karijera, da smo mi ratni profiteri. Ja sam to sve mogla da napravim i učinim samo zato što sam Bosanka. To je temelj svega!”
Sluša sevdalinke, a ”živi” od ćevapa
Tatjana je ostala vezana za svoju domovinu. Svake godine posjećuje rodbinu i prijatelje u Zenici i Sarajevu, sluša isključivo hitove “Crvene jabuke”, Valentina, Merlina, “Indeksa”. Voli i sevdalinke Safeta Isovića i Zaima Imamovića koje je nekada slušala sa svojom bakom. A, bosansku kuhinju joj ne može nadmašiti niti jedan svjetski restoran.
”U Berlinu ima jedna ćevabdžinica i uz nju i preživljavam. Drugačije ne bih mogla! Znam napraviti pitu od gotovih jufki, ali mi nešto ne uspijeva... Hajde, ponekad se i može pojesti, ali nije nikada kao kod mame, a naravno nikada nije kao kod pokojne bake”, kazala je Tatjana za Deutsche Welle.
dnevnik.ba