Srebrenik.NET pripremio : članak zbog kojeg je Predrag Matvejević osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu 2. februara 2005. na Općinskom sudu u Zagrebu i objavljenom u Jutarnjem listu
Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže ‘ Arte’, koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije, došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski ‘Centar André Malraux’ upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati – osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.
Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinjak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na ‘omladinskoj akciji’ kraj Ostrošca – dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se neobičnih boja u zoru, bjeline kamena koji izranja iz noći, žbunja ovlažena rosom, bistre rijeke, njezinih obala, stijena, virova. Ohrabrivalo nas je sunce što se dizalo, svjetlo koje se širilo: ‘Izgradit ćemo zemlju ljepšu nego što je bila’, maštali smo. Mnogi su od nas vjerovali u svoju maštu, i ja među inim. Zavidio sam jačima od sebe koji su bili kadri raditi više i bolje: ta je pruga spajala Bosnu s Hercegovinom.
Na sarajevskoj stanici, koja je nedavno bila srušena i sad je uglavnom obnovljena, ukrcali smo se jednog jesenskog dana u ‘vlak bez voznog reda’ (tako se zvao stari film o našim zemljacima koji su nakon Drugog svjetskog rata odlazili iz siromašnog dijela zemlje u bogatiji, s juga prema sjeveru). Obuzela me nelagoda, sve je unaokolo podsjećalo na nedavne događaje. Na putu me trenutačno popuštala, zatim se opet vraćala.
Mostar je još prepolovljen premda se sad lakše prelazi s jedne strane, na kojoj su većina Hrvati i katolici, na drugu, na koju su protjerani građani muslimanskoga porijekla. Rijeka teče po sredini ali granica ne slijedi njezin tok. Inozemna je pomoć obnovila nekoliko mostova. Stari most, simbol grada, sav je još u ruševinama.
Vidjeli smo ga najprije noću, po kiši, osvijetljena žmirkavim lampama. Zamijenio ga je zapravo drveni prijelaz, nalik na brvno bačeno preko golemog potoka. Kule sa strane, u mraku, izgledaju kao sablasti u nekoj priči koja nije dovršena. Oko njih su ćepenci zanatlija, tkalja, zlatara. Taj je dio grada, koji se zove ‘ Kujundžiluk’, mjestimice obnovljen. Tko je sve ovo srušio’, pitaju me članovi televizijske ekipe koja snima sve što stigne: oblake nad grdom, izmaglice u dolini, pljuskove što nas prate. To su učinili hrvatski ekstremisti – naglašavam riječ ‘ekstremisti’ kako ih ne bi poistovjetili sa svim Hrvatima.
Sutradan se nebo razvedrilo. Opet smo došli na mjesto na kojem je nekoć stajao poznati Stari most. Prizor je sada drukčiji, ali ne i ljepši. Kameniti potpornji sa strana popuštaju, u dno rijeke utiskuje se betonska masa da bi se dobio čvrst oslonac za gradnju.
U obližnjoj kavani, koja je nekad bila sva raspjevana od sevdaha, malo tko još navraća na ‘tursku kahvu’. Šum rijeke razbija gotovo grobnu tišinu. Prilazi nam čovjek srednje dobi, nervozan i uznemiren. Moli strance da nađu nekakva posla za nj, kaže da zna jezike, vodit će ih po gradu, sve će im pokazati. Uporan je. Jedan prijatelj mu dade dvije-tri njemačke marke. Otišao je, nije tražio više.
Krenusmo da vidimo džamije u susjedstvu. Neke su na početku počeli rušiti ‘Srbi’, a dokusurili ih ‘Hrvati’ (stavljam ponekad navodnike kad govorim o nacionalistima ili fašistima, a ne o narodu koji s njima ne poistovjećujem). Ni jedna muslimanska bogomolja nije ostala čitava.
Obnavljaju se – može se uočiti koji je dio minareta od starog kamena, tamnijega, a koji dodan od novog, mlađega. Pomoć je pristigla iz islamskih zemalja. Neke su od njih uvjetovale svoj prilog ustupcima: primjećujem stanovite običaje kakvih kod ovdašnjih muslimana prije nije bilo. Stari most nije spajao samo dvije obale grada Mostara – bio je veza između Istoka i Zapada. Susrećem prijatelje iz djetinjstva, Emira, Ibru, Fatimu, ‘ponižene i uvrijeđene’. Nitko od nas nije mogao ni zamisliti nešto slično ovom što se dogodilo. Lukavi su bili oni koji su sve to izveli, potcijenili smo njihove sposobnosti.
Strahotne su dojmove ponijeli oni koji sa mnom prođoše bivšim Bulevarom Revolucije i ulicom koja nosi ime najvećeg pjesnika ovoga kraja – Alekse Šantića. Tu je bio i ostao stari zatvor nazvan ‘čelovina’: ‘U njoj ima na stotine soba/ svaka soba za jednoga roba’, to su riječi tužaljke. Prolaznik koji me prepoznao reče mi da je to sada ‘jedina zajednička ustanova koja još stvarno djeluje u gradu’.
Granica je obilježena šutnjom i nepovjerenjem. Presijeca je ‘prva linija’ na kojoj se vodila suluda bitka. Na zidovima koji se nisu survali vidi se bezbroj rupa od kuršuma: pucalo se bjesomučno, s osvetničkim jarom, u želji da se što više uništi. Na Bulevaru je i kuća u kojoj sam proveo djetinjstvo a moji roditelji starost. Ostala je bez krova i poda. Kroz razvalinu koja je nekad bila prozor izbila je duga grana zove, u našem kraju tako nazivaju bazgu. Intervjuraju me na tom mjestu. Stranci ne mogu ni zamisliti što sve osjećam dok odgovaram na pitanja. Ne samo stid.
Teške su štete pretrpjele bogomolje kraj kojih prolazimo. Katolička crkva Svetoga Petra i Pavla pogođena je na početku sukoba, sredinom 1992, granatama ‘jugoslavenske’ vojske, već ‘etnički očišćene’ i srbizirane, pomiješane s ‘rezervistima’ pokupljenim bog zna kako iz istočne Hercegovine i Crne Gore. U toj sam se crkvi, kao dječak, molio da mi se otac vrati živ iz nacističkoga lagera u Njemačkoj. I ona je obnovljena zahvaljujući pomoći s raznih strana – iz Hrvatske i inozemstva, vjerojatno i novcem prikupljenim na hodočašćima u Međugorje.
Novi zvonik je viši čak i od onog na zagrebačkoj katedrali. Nezgrapan, neskladan, ružan, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve džamije i pokaže prednost jedne vjere nad drugom. Nad gradom, na brežuljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvrđava, dignut je golemi križ koji se vidi sa svih strana – da potvrdi nadmoć u gradu u kojem nikad prije nismo bili većina. Na jednoj strani je katolički biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan svećeničkog poziva, na drugoj je franjevački red, koji brani svoje interese, više materijalne nego duhovne: sukobljavaju se međusobno na način koji sramoti samu vjeru. Kardinal koji stoluje u Sarajevu ne umije naći lijeka tome – i sam je izabran u prilikama u kojima je možda izgledao boljim nego što jest. Franjevci iz Bosne, iz ‘Bosne srebrne’, neusporedivo plemenitiji i odaniji vrijednostima kršćanstva, ne mogu utjecati na svoju redovničku braću.
***
Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Nakon što je otud potisnuta četnička vojska, hrvatski su je križari najprije tukli granatama a zatim digli u zrak dinamitom te pretvorili u gomilu šute. ( Na posve isti način ‘Srbi’ su u Banjaluci sravnili sa zemljom velebnu džamiju Ferhadiju i, po vrhu, od njezina kamena napravili parkiralište.) Uz polomljene crkvene dveri ostao je dio golemoga križa iskovana u željezu, bačenog na zemlju, pogaženog, zarđalog. Nije li barem Kristov križ zajednički obadvjema kršćanskim vjerama!
Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana – Turci su dopustili da tu ostane ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi. Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar, mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: ostaviti nešto za održanje bogomolje ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. ‘Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo.’ Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.
Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka rodom je bio iz Bosne. Odveo me u manastirske trezore i pokazao njihovo blago.
‘Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale’, pitao sam.
‘Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili, kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili’, reče ponizno i zašuti. Ne zašto me tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzetci rijetki . Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo.
Desetak kilometara južnije, niz Neretvu, nalazi se gradić Počitelj, opisan u jednom od blistavih štiva Ive Andrića: ‘Na kamenu u Počitelju’. Tu je nekad bila turska straža, štitila je prolaz na mjestu gdje se rijeka stisnula između dva brijega, koje nadvisuje tvrđava s lijeve obale. U Počitelju bijaše lijepa džamija, velik hamam, mejtef. Gotovo svi stanovnici bili su muslimani.Ljeti bi tu ‘pehlivanio’ Zulfikar Džumhur, zvani ‘Zuko’, daroviti putopisac i slikar. Organizirao je u ovom gradiću susrete umjetnika iz cijeloga svijeta. Umro je, srećom, na vrijeme da sve ovo ne vidi – musliman po rođenju i Beograđanin po izboru.
Mjesto je pusto, džamija razmrskana, minaret prebijen, kuće porušene. Stanovnici su se razbježali da ih ne pobiju najprije Srbi i Crnogorci pri povlačenju, zatim Hrvati koji su okrutno zagospodarili ovim krajem. Vratile se dvije-tri familije, koje nigdje nisu našle utočišta. Uđoh u kuću (još je kišilo), pozdravih žitelje, upitah ih od čega žive.
‘Ovuda prolaze automobili. Poneko se zaustavi da vidi sve ovo, pa kupi ljekovita bilja koje skupljamo unaokolo po brdu. Samo smo tri familije ostale ovdje među ruševinama.’
Zamolih staricu da mi proda malo kamilice, da nešto kupim i pomognem joj. Umotala ju je u fišek od novinskog papira, mjestimice mokrog od memla u stanu. Uzeh ga ozbiljno, kao da smo sklopili posao. Primijetih suzu na njezinu licu. Držala za ruku dječačića, vjerojatno unuka, koji je gledao oko sebe očima što su rano upoznale strah. Dadoše mi na rastanku šipak, raspuknut od zrelosti.
‘Sladunac je. Ponesi, nek“ ti se nađe’. Izišao sam držeći čvrsto u ruci fišek kamilice da se novina ne raspadne, i šipak. I meni su oči zasuzile. Moji suputnici su vjerojatno pomislili da je to od kiše.
Na ulazima u Počitelj – ajme! – dva su golema križa. Kad sam tu bio prije nekoliko godina s talijanskim prijateljima, bio je još jedan, treći, na vrhu turske kule. Rekoše mi da je kardinal naredio da se samo taj odozgo skine. Stanovnici gradića bili su, kako rekoh, muslimani. I druge vjere imaju svoje fundamentaliste, ne samo islam.
Novi zvonik je viši čak i od onog na zagrebačkoj katedrali. Nezgrapan, neskladan, ružan, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve džamije i pokaže prednost jedne vjere nad drugom. Nad gradom, na brežuljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvrđava, dignut je golemi križ koji se vidi sa svih strana – da potvrdi nadmoć u gradu u kojem nikad prije nismo bili većina. Na jednoj strani je katolički biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan svećeničkog poziva, na drugoj je franjevački red, koji brani svoje interese, više materijalne nego duhovne: sukobljavaju se međusobno na način koji sramoti samu vjeru. Kardinal koji stoluje u Sarajevu ne umije naći lijeka tome – i sam je izabran u prilikama u kojima je možda izgledao boljim nego što jest. Franjevci iz Bosne, iz ‘Bosne srebrne’, neusporedivo plemenitiji i odaniji vrijednostima kršćanstva, ne mogu utjecati na svoju redovničku braću.
***
Želio sam da se snimi i čuveno bogumilsko groblje u Radimljima, kraj Stoca.
Između Počitelja o Čapljine zemlja je plodna : rastu loza, smokva, šipak, bajam, naranča sve mediteranske biljke, voćke, trave. Kiša je prestala i mirisi borovine pomiješani su s vlagom. Poznajem Stolac, u kojem mi je otac službovao nekoliko godina , kao u nekoj vrsti izgnanstva. Skladan gradić na objema stranama rječice Bregave, pod brežuljkom na kojem su ostaci srednjovjekovne kule. Središte je imalo izrazito muslimanska obilježja: džamiju, kuće sa strehama, šedrvan, ‘demirli pendžere’, avlije optočene oblutcima.
Nisam vjerovao da je Stolac toliko stradao dok ne dođosmo do mjesta gdje je bio stari dio grada. ‘Hrvati’ su srušili sve što ima ikakvo istočnjačko obilježje, otjerali muslimanske obitelji iz stanova, mnoge i pobili. Kad su malobrojni povratnici nedavno pokušali ponovo podići džamiju, rastjerali su ih slično kao što su postupili ‘Srbi’ u Trebinju, pogotovo u Banjaluci prema onima koji su željeli obnoviti Ferhadiju. Moj prijatelj, profesor u Americi, reče da je ovdje učinjeno isto što i u Vukovaru:’hrvatski Vukovar’.
Na ulazu u bogumilsko groblje bila je svojedobno nevelika zgrada, u kojoj su se mogle kupiti ulaznice i razglednice, knjige o bogumilima na više jezika, popiti čaj i predahnuti. Srušena je. Na jednom zidu koji još strši neki vrli vjernik napisao je: ‘Nećemo heretike’. Podsjećam strance kako je Miroslav Krleža, kad smo nakon 1948. bili najugroženiji, isticao kako se ovdje očitovala naša prava pripadnost: ‘ni Bizant ni Rim, treća komponenta’.
Još se daju pročitati imena neznanih nam predaka: Miogost, Bolašin, Bratović. Neka su od njih napisana na staroj bosančici. Stečci su teški, a dinamit skup. Vjerojatno zato nisu ni uklonjeni niti razoreni. Ostali su na mjestu gdje stoje od davnina, kraj čempresa koji se njišu na vjetru i bdiju nad njima. U blizini nema ljudi – vidjeh samo čudaka koji nervozno hoda ovamo-onamo među kamenim gromadama govoreći sam sa sobom. Tražio sam da televizijska ekipa sve to snimi. Otišli smo otud osupnuti. To se dogodilo na kraju moga prvoga putovanja i svjedočenja za emisiju ‘Arte’.
Na dolasku nisam primijetio, nego tek na povratku – prošli smo kraj natpisa koji pokazuju put u naselja Bobanovo i Šuškovo. Nije nikakvo čudo što su nadomak Stolca, to jest onog što se tu dogodilo. Tko su Boban i Šušak? – upitaše me suputnici? Boban je bio poslovni čovjek i član Saveza komunista pod prošlim režimom. Okrao je trgovačko poduzeće kojim je upravljao i dopao zatvora. Svoju je kaznu kasnije predočio kao žrtvu za hrvatstvo. Tako je postao poglavarom Herceg-Bosne u času kad su osnivani logori za muslimane i kad je srušen stari most u Mostaru. Umro je pod okolnostima koje su neki poznavaoci prilika smatrali dvojbenim. Nije dospio pred sud u Haagu za ratne zločine.
Šušak je pak bio najutjecajnija ličnost u Tuđmanovoj vlasti. Pokazao je stanovitu organizacionu sposobnost za vrijeme rata devedesetih godina, kao ministar obrane. (‘On mi je najbolji ministar’, govorio je Franjo.) Emigrirao je mlad u Kanadu, ostavivši za sobom nezbrinutu suprugu s tek rođenim djetetom. Dva puta sam ga vidio na televiziji kako diže ruku i pozdravlja ustaškim pozdravom – jednom u Posušju, drugi put među alkarima u Sinju. Pripisuje mu se najveća zasluga u prikupljanju novca za izbor Franje Tuđmana među našim iseljenicima u Americi.
Ne zna se točno je li u toj golemoj sumi bio i dio blaga pobijenih zagrebačkih Židova, koje je odnio Ante Pavelić u Paragvaj bježeći ispred partizana, u golemim sanducima, prepunim zlatnine, o kojima svjedoči u svojim memoarima njemački namjesnik u Zagrebu, general Glaise von Horstenau. Gojku Šušku je, čini se, bila važnija moć nego probitak. Svojim je suradnicima i srodnicima ipak omogućio da se obogate na nečuven način, pljačkajući Hrvatsku. I on je umro prije Haaga. U naselja koja nose imena Bobana i Šuška ne mogu se nastaniti ni muslimani koji su ostali bez domova, ni pogotovo Srbi. Ovdje kršćanstvo, ni katoličko ni pravoslavno, ne poznaje samilost, Kristovu ‘ljubav prema bližnjem.
Imali sličnih primjera? – pitaju me dalje. Teško ih je sve pobrojati. Na poljani kraj gradića Pakraca, u Lici, koja je u geografiji geenocida dobila ime ‘Pakračka poljana’, stanoviti Merčep je sa svojim pobočnicima pobija mnogobrojne Srbe, zarobljenike iz Slavonije i okolne mještane. Tuđmanovski sudovi nisu mu sudili, a ni oni poslije Tuđmana, premda su zločin njegovi i njegove vojske svima poznati. Kraj naselja zvanog Merdak je sličan pojam obavijen crnim velom mita: «Merdački džep». I tu su masovno ubijani Srbi. U bosanskom selu Ahmići ‘katoličko-hrvatski’ ekstremisti poubijali su Muslumane i sušili im bogomolju. Nakon operacije zvane ‘Oluja’, kad je običan srpski živalj istjeran iz krajine, poubijani su mnogobrojni starci i starice zajedno s gotovo svima onima koji nisu mogli ili htjeli bježati: kuće su im srušene i spaljene, a njihovo rušenje i paljenje pripisano je samim Srbima. Bio sam na tim mjestima. Vidio sam ih.
Ima još mnogo detalja u tom mozaiku koji slični na srednjovjekovni danse macabre.
***
Drugo putovanje, s uzvanicima ‘Centra André Malraux’, završilo se u Blagaju kraj Mostara, na izvoru Bune, ‘rječice ledene kao mraz i bistre kao suza’, po zapisu drevnog hercegovačkog kroničara. Ovdje je ponovo otvorena tekija, dom derviša u koji se ulazi bez obuće. Žene tu moraju prekriti glavu maramom. Nekim čudom narod ovdje nije stradao, a samo mjesto nije rušeno. Norvežani su, u znak pomoći, napravili uzgajalište ribe. Pokazalo se unosnim – voda je svježa, čista, bogata. Desetci mojih prijatelja i iz Bosne i iz Srbije i iz raznih dijelova Istočne Evrope nemaju čime platiti skroman obrok, pastrvu koja se tu mrijesti i uzgaja, čašu bijeloga vina, hercegovačkog. Naša bijeda – ex Oriente lux!
Vratit ćemo se u Sarajevo opet ‘vlakom bez voznog reda’. U vagonima je s nama ekipa novinara splitskog opozicijskog tjednika ‘Feral Tribun’. Taj je list bio jedan od rijetkih u kojem sam u Tuđmanovo vrijeme mogao objavljivati u svojoj zemlji ne skrivajući što mislim o njezinim vođama. On je osvjetlao obraz gradu koji se proslavio svojim otporom fašizmu, na koji fašistička sablast opet baca svoju sjenu. ‘Feralovci’ su u toku vožnje izložili svoja izdanja. Zalili smo ih konjakom koji sam kupio na aerodromu i ponio drugarima u Bosnu. Darovali su mi dvije vrijedne knjige: ‘Pisma prijestolničkom listu’ Aristida Teofanovića (meni koji sam napisao toliko uzaludnih pisama) i ‘Ukletog neimara’ Bogdana Bogdanovića, nekadašnjeg beogradskog gradonačelnika. Oba autora žive danas u emigraciji, prvi u Amsterdamu, drugi u Beču. Susretali smo se po svijetu i sprijateljili u tuđim zemljama.
Grupa ‘čudnih putnika’ ( to je dio Baudelaireova stiha, koji je preuzeo kao naslov francuski organizator) smjestila se na povratku, zajedno s urednicima ‘Ferala’, u vagon u kojem se ‘točilo’. Bilo nas je odasvud. Stajali smo uz šank. Pili smo s nogu crno i bijelo, žilavku i blatinu. Počeli smo pjevati na sav glas pjesme iz raznih dijelova zemlje u kojoj smo donedavno zajedno živjeli, koje svi znamo. Nesretan je narod koji više ne smije ili ne umije pjevati zajedničke pjesme. Nije mi do ponovnog stvaranja države ili režima koji je mogao biti bolji nego što je bio, nego do druženja, do drugarstva koje se ne može ničim zamijeniti.
Dugo u noć nastavili smo se družiti po Sarajevu. To više nije bilo za nas srušeni grad. Ali on još nije zaboravio svoje građane koje pogiboše od granata u ulici Vase Miskina Crnog, gdje su čekali štrucu kruha, ili pak na tržnici Markale, gdje su došli da uzmu mjericu krumpira: raskomadana tjelesa, mrtve na mjestu i umiruće koje se pokušavalo prenijeti u bolnice u kojima više nije bilo mjesta, rane što krvare i lokve krvi na trotoaru, zapomaganje kojem više nije bilo pomoći. I poslije svega toga, svi se sjećamo strašnih i sramotnih vijesti i laži da su Bosanci ili Bošnjaci to sami sebi učinili kako bi privukli pažnju svijeta. Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušali svim sredstvima proturiti: ta navesti nekoga da se sam ubija bilo bi gore nego ubiti ga.
Sutradan smo bili ozbiljni. Priđe mi jedan pisac, sunarodnjak i rodoljub te me opomenu što sam ‘tako strogo’ govorio o hrvatskim zločinima u Hercegovini. Odvratih mu da nije shvatio smisao moga svjedočenja: govoreći ‘tako strogo’, ja sam u isto vrijeme izazivao. Izazivam srpske ili bosanske ili crnogorske ili ne znam koje pisce i intelektualce da na sličan način kažu ono što su dužni reći o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci. ‘Helsinška povelja’, časopis iz Beograda, objavila je ove jeseni u dva navrata popise zločina za vojske i ‘paravojnih jedinica’ kojima su upravljali Miloševići, Karadžići i Mladići i njihovi suradnici, borci ‘za Veliku Srbiju koja bi se protezala do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica: troipogodišnje granatiranje Sarajeva, bombardovanje Dubrovnika, paljenje Konavla, razaranje Vukovara, ubijanje 7.000 civila u Srebrenici, (podatke) o koncentrcionim logorema Keraterm, Omarska, Trnopolje, Manjača, o leševima albanskih beba i devojčica koje isplivavaju iz hladnjača, iz Dunava i iz jama u blizini policijskih objekata u okolini Beograda, o hiljadama poginulih i obogaljenih srbijanskih mladića u ratovima u kojima Srbija ‘nije učestvovala’… o isključivoj, netolerantnoj, rigidnoj i reakcionarnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi’. To je napisao i potpisao Srbin.
Također u ‘Helsinškoj povelji’ ( Beograd, oktobar 2001) potvrđuju se, opet iz pera Srbina, te optužbe dopunjuju pozivom da se pozovu na odgovornost oni koji su za to krivi: ‘Teze o tome da Srbija nije učestvovala u ratovima, da su Srbi branili svoja ognjišta, da su samo uzvraćali na napada toliko su nesuvisle i nelogični, u toj meri neistinite i neutemeljene u bilo kakvom dokumentu, dokazu ili iole verodostojnom podatku, takva su konstrukcija i laž da ih je nepotrebno posebno komentaristati. Prosto je neverovatno da srpski intelektualci, Srpska pravoslavna crkva, srpski političari i oni u opoziciji i oni na vlasti, uključujući predsednika Koštunicu, srpski mediji, oficirski kor, prinčevi i princeze iz dinastije Karađorđević koji su se pompezno vratili u svoje dvorove, članovi Krunskoga saveta, Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika i najšire javno mnenje ne znaju za temeljno i do poslednje cigle razaranje Vukovara, spaljivanje Konavla, gađanje Dubrovnika i sa mora i sa kopna (kojom prilikom gine u svom dubrovačkom domu srpski pesnik Milan Milišić), bombardovanje Mostara, troipogodišnje granatiranje Sarajeva, stravični masakr u Srebrenici, pokolje, silovanja i neljudska iživljavanja u Višegradu i Foči, koncetrecione logore Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača u Bosanskoj Krajini, gdje se nije ratovalo, rušenje gotovo svih džamija na teritoriji nekadašnje Bosne i Hercegovine i mnogo drugih zločina…
Koristeći energično i uporno svoje pozicije, predsednik Koštunica je bio protiv izručenja Miloševića Haškom tribunalu i otvaranja jama sa telima albanskih civila, doveženim sa Kosova za i zakopanih u blizini policijskih objekata u Srbiji. Otkopane su već četiri jame sa oko 500 leševa. Još uvek ništa nije urađeno na utvrđivanju kako su i gdje ti ljudi ubijeni, ko su njihovi egzekutori, po čijem nalogu i kako su prebačeni i zakopani u neposrednoj blizini policijskih objekata. Postoje još tri identivikovane i obeležene jame u Batajnici, ali nisu otvorene i potpuno je neizvesno da li će i kada početi ekshumacija iz njih… jer bi to kompromitivalo poziciju Srbije u međunarodnoj zajednici». Ovim spiskovima možda jedino nedostaju žrtve kraj Prijedora, u Bosni, u današnjoj ‘Republici Srpskoj’: bacane su u neku vrstu močvare, nisu vađene, pobrojene, identificirane; pretpostavlja se da ih je oko desetak hiljada.
Do bombardiranja Beograda i još nekih gradova u Srbiji, protiv kojeg je autor ovih redova protestirao u Avianu, odakle su polijetali avioni NATO-a, nije – avaj – došlo slučajno: predsjednik Koštunica i svi ostali koji se time služe kao alibijem, zaboravljaju da je do toga došlo nakon što je gotovo sedam stotina tisuća Kosovara izgnano i ne zna se točno koliko od njih poubijano. Vidjeli smo slike toga ‘etničkog čišćenja’: žene, starce i djecu u blatu, po kiši, s nemilosrdnim goničima i tenkovima za leđima. To se nastojalo sakriti od srpske javnosti.
Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu, jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao ‘vožda’ (Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao ‘vrhovnika’ i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu ( Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu ( Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati: Matiju Bećkovića koji unesreći svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao ‘posrbicaama’ te, zajedno s njima, mnoge druge.
I neki od Bosanaca i Bošnjaka, premda im je narod najviše stradao, morat će progovoriti o onom što se dogodilo u Grabovici, Čelebićima, Bradini, Busovači i ne znam gdje još., što učiniše zločinci nalik na Ćelu i Cacu. Sve nije bila obrana.
Kao što su napredni njemački pisca iza Drugoga svjetskog rata postavili, ne bez rizika, ogledalo pred lice nacije i nastojali joj pokazati što su sve u njezino ime učinili nacisti, i mi ćemo morati kad-tad postupiti na sličan način. Hrvati to nisu učinili ni za zločine ustaša u prošlom ratu – danas to čine za nas sinovi naših Židova, čiji su roditelji pobijeni po ustaškim logorima. Srbi ponovo slave Dražu Mihajlovića zaboravljajući kame njegovih četnika ne samo uz krvavu Drinu. I Slovenci su dugo šutjeli o svojim zločinima, s kraja onog rata.
Malo tko od nas pomišlja na to da sebe pogleda u ogledalu povijesti, bojeći se vlastite slike. Pisci se klone takva nezahvalnog posla. Nacionalna inteligencija ne želi vidjeti svoju naciju na taj način. Novim vođama je, kao i starim, najprije do vlasti. Mi smo, dok bijasmo u zajednici, isticali najčešće tuđa zlodjela prikrivajući vlastita. Dok se svatko ne okrene sebi samome i ne preispita svoju savjest neće biti ni pravog osvješćenja ni istinske katarze.