Knjiga je u posjedu Zemaljskog muzeja od 1894. godine do kada je bila u posjedu porodice Kohen, a kako piše Svjetlana Papo, kako je ova porodica došla do tako vrijedne i rijetke rukopisne knjige još uvijek je napoznato i vjerovatno će ostati i ubuduće.
Prema nekim izvorima, Haggadah je nastala kao svadbeni poklon, koji je slavio sjedinjenje dvaju familija, čiji se grbovi pojavljuju na donjim uglovima knjige. Španiju je napustila nakon protjerivanja Jevreja iz ove zemlje, 1492. godine, a zatim putovala širom Evrope. Postoje podaci da se još 1609. godine nalazila u Italiji.
"Ovaj zapis nam ipak govori da je rukopisni kodeks naše Hagade bio u Italiji, verovatno severnoj, i da je tokom 16. veka menjao vlasnike, ali je otuda u jednoj od seoba Jevreja prenesen na Balkan, preko Splita ili Dubrovnika, i da su je članovi porodice Kohen čuvali kao porodičnu relikviju, uspomenu na nekadašnje bogate i slavne dane svojih predaka na Pirinejskom poluostrvu. Tragovi listanja, kapljice vina, govore nam o tome da je na seder večerima bila u upotrebi do prodaje 1894. godine", napisao je o Haggadhi Muhamed Karamehmedović.Haggadha se početkom Drugog svjetskog rata našla prva na spisku stvari koje su nacisti željeli uništiti. Prema jednoj od verzija, ispred nosa njemačkog generala Johanna Hansa Fortnera spasili su je 1942. godine tadašnji direktor muzeja Jozo Petrović i kustos Derviš Korkut. Kako je ispričala Derviševa udovica Servet, tokom razgovora s generalom on je cijelo vrijeme Haggadhu držao sakrivenu za pasom, dok je njemu kazao kako su je dan ranije već odnijeli neki njemački oficiri.
Iako ni jedna verzija spašavanja Haggadhe nije sa sigurnošću potvrđena, Servet svjedoči kako ju je Derviš nakon što je donio kući dao poznaniku koji je na Vlašiću čuvao ovce.
"Molim te, čuvaj Haggadu jer je to nešto za što bih, eto, život dao! I ako se meni nešto desi, kad se rat završi, čekaj da se situacija malo primiri da te ne bi netko uhvatio i onda ju tek donesi", prepričala je Servet razgovor dvojice poznanika. Prema toj verziji Haggadha je rat provela na Vlašiću gdje nikome nije padalo na pamet da je traži, dok je prema jednoj od verzija bila sakrivena ispod praga džamije u nekom selu na Bjelašnici.
Kako god, Haggadha se “živa i zdrava” u Muzeju pojavila 1945. godine. Ni tu nije dugo imala mira. Početkom rata 1992. Godine kada se Muzej odjednom našao na prvoj liniji odbrane, uz pomoć pripadnika policije i Teritorijalne odbrane spasio ju je tadašnji direktor dr. Enver Imamović. Prebacili su je u sef Narodne banke u Sarajevu gdje je dočekala kraj rata.