Piše: prof. dr. Izudin Kešetović
No, davno prije - najslabiju kariku vlasti objasnio je Lenjin: „ Rusija je bila predestinirana za revoluciju kao “najslabija karika u kapitalističkom lancu” (Lenjinova teza):
dogodila se “proleterska revolucija”, kao druga faza revolucije (prva, građanska, dogodila se u martu 1917. – “februarska revolucija”).
Bila je to “radničko-seljačka revolucija”, njezina teorijska osnova je nauk Karla Marxa i Friedricha Engelsa (Lenjin i drugi)“
Veza sa „boljševizmom“ i „ proleterskim pokretom“ duboko je ostavila traga na ovim prostorima. Radnici, seljaci i „ poštena“ inteligencija su bili okosnica razvoja predratne R BiH koja se uzdigla kao najpoduzetniji ekonomski prostor u tadašnjoj SFRJ. Od 8 (osam) velikih i vodećih sistema 4 (četiri) su bila u Republici Bosni i Hercegovini. BiH je bila sa suficitom u platnom bilansu tadašnjih 500 miliona dolara. Visoka zaposlenosti, kvalitetna radna snaga su bile okosnica razvoja.
Šta je to se desilo u BiH za ovih dvadest godina da napokon postanemo „crna rupa“ kojoj mnogi predviđaju loš scenariji i nastavak destrukcije.
Odgovor na ovo pitanje je djelimično dao Marko Attila Hoare, historicar, doktorant sa Yale-a, u tekstu “Kako bosansko pitanje može biti riješeno?”
Na spremnost za promjene i izlaz u reformama Dr. Marko Attila Hoare daje odgovor :
“A veći kanton koji uključuje, barem, Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, Travnik i ostale gradove, koji bi mogao funkcionirati kao srce funkcionalne Bosne i Hercegovine, i centar nacionalne energije. Ovdje bi se mogle graditi čvrste bosanske nacionalne institucije. Toliko veliki centralni kanton bi mogao pripremiti i mobilizirati efektivan nacionalni pokret otpora ukoliko dođe do novog konflikta pri pokušaju secesije.
Građani Bosne moraju biti psihički spremni da se bore, ako je potrebno, kako bi obranili jedinstvenu Bosnu.
Takva psihička spremnost je nedostajala 1992. godine. Sa više efikasnom administracijom, sa manje birokracije i bez ikakvog nacionalnog ključa, tako velik centralni kanton bi mogao djelovati kao više privlačan magnet bosanskoj periferiji. Ovo bi također moglo značiti početak više općeg procesa promjena. Važno je početi proces sa ustavnom promjenom; kako bi se bar nešto uradilo. Najmanje, takvo osnaživanje srca Bosne i Hercegovine bi moglo staviti Bosance u jaču poziciju da reagiraju ukoliko dođe do nove krize. A ovo bi moglo služiti kao faktor zastrašivanja svakom pokušaju da se podijeli zemlja. I kada međunarodna zajednica vidi da su Bosanci spremni nezavisno reagirati i pružiti otpor, manje je vjerojatno da će podržati one koji žele podijeliti Bosnu i Hercegovinu.“
Sa revolucionarnog stanovišta pitanje „najslabije karike vlasti“ postaje i pitanje opstojnosti/održivosti BiH kao države. S toga se nosiocima vlasti i građanima postavlja suštinsko pitanje izgradnje institucija sistema i borbe protiv tzv. institucionalnog klijentelizma kao glavne prepreke za promjene.
To se posebno zorno/ jasno vidi na funkcionisanju kantonalnih vlasti koje su u strašnoj destrukciji i rasulu.
Najslabija karika te vlasti je sudska vlast u neefikasnom sistemu bezbjednosno-tužilačko-sudskih organa.
Na drugom mjestu je korumpirana izvršna vlast sa simptomima kao što su:
nepotizam i zapošljavanje po srodničkoj liniji;
loša raspodjela javnih resursa;
mito;
budžetski populizam ili dijeljenje javnog novca radi kupovine glasova.
I na kraju su građani koji biraju predstavnike u zakonodavnu vlast na principu koristi ili interesnog slijepila kroz umrežavanje interenih skupinana svim razinama/ nivoima vlasti : od opštine do nivoa države.
Stoga se spravom postavlja pitanje svijesti pojedinaca i subjekata sistema o tome koliko još može izdržati lanac da ne pukne na najslabijoj karici. Očito da procesi koji nam slijede biće burni i izazovni. Vrijeme je najbolji sudija, a historija je najbolja učiteljica života. Narodna poslovica kaže da „pametni uče na tuđim greškama, a budale niti na svojim.“