Kraljevski grad Jajce – Putopis, historija i uspomene

Jutro u Travniku osvanulo je hladno. Jesen se već spušta s Vlašića, i mi smo odlučuli da vezirski Travnik ostavimo iza nas. Od Travnika preko Turbeta cestom prema Donjem Vakufu, Bosna počinje mijenjati lice.

Cesta krivuda između brda koja polahko oblače svoje najljepše jesenje ruho – miješaju se boje kao na kakvom starom ćilimu.

Gledam i uživajući posmatrajući ta brda, auto tiho prede, a mi slažemo kilometre prema gradu gdje su krunisali se kraljevi bosanski.

Ukaza se Jajce – silno, gordo i utvrđeno u kamenu. Gore na samom vrhu, ko kruna stoji srednjovjekovni dvorac.

Prošetali smo od hotela i lagano se popeli na te zidine. Otvori se nevjerovatan pogled na kraljevski grad i njegovu okolinu. Čovjeku se na trenutak stegne u grlu kad pomisli da je upravo ovdje bila prijestolnica posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića, i da se pod ovim istim nebom prelamala sudbina čitavog jednog kraljevstva.

A nije Jajce samo ono što se vidi na suncu, iznad zemlje. Pod samom kulom nalaze se i čuvene katakombe – podzemna crkva isklesana u živoj, tvrdoj stijeni krajem 14. i početkom 15. vijeka po nalogu hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Pogledasmo ih spolja, sa ulaza u taj kameni mrak. Kamen gore i pod nama miriše na stoljeća, na tajne molitve i teške hercegovačke misli.

Čudna je ta ljudska potreba da sebi još za života pod zemljom praviš vječnu kuću. Herceg je htio grobnicu za sebe i svoju porodicu, a ostavio nam je jedno od najtajanstvenijih mjesta što ga bosanski krš čuva.

– „E, Omerbeže, nekako mi je milije ostati gore na suncu nego se spuštati u tu podzemnu tišinu“ – tiho mi progovori supruga, držeći me za ruku dok smo stajali podno tvrđave.

– „U pravu si, draga moja, sunce je ljepše, a historiju vidimo i odavde“ – složih se i nastavismo dalje.

Nedaleko odatle, u Franjevačkom samostanu i crkvi Svete Marije, čuva se ono što je ostalo od čitave te epohe – kosti kralja Stjepana Tomaševića. A padom Jajca 1463. godine desio se kraj srednjovjekovne bosanske države.

Došla i prošla su carstva, došle i otišle vojske sultana, careva i raznih samozvanih kraljeva i predsjednika a te kosti i dalje svjedoče o vremenu kad se sa ove stijene vladalo i krunisalo.

Kad smo se spustili kraj starih bosanskih kuća u sam centar grada, naiđosmo na restoran Omerbegova kuća.

– „E, Omerbeže moj, red je da vidiš kako ti imenjak gosti narod“ – nasmija se supruga i ja otvorim vrata restorana, koji zamirisa na starinu i domaću kuhinju.

Imenjaka doduše nisam upoznao, al’ restoran je za svaku moguću preporuku. Stiže na sto vruća begova čorba, pa poslije i sočne hurmašice i prva prava, bosanska kahva… A u pozadini, ko naručena, od Safeta Isovića: „Omerbeže na kuli sjeđaše…“

Gledam sa terase dole na centar a iznad nas je kameni dvorac i mislim se u sebi – ma mensečini da je Safet pjevao upravo o ovoj kuli ovdje.

Malo dalje, u samom srcu grada, čeka čudo prirode – veličanstveni vodopad visok 20 metara. Mjesto gdje se bistra Pliva u silovitom padu ulijeva u prelijepi Vrbas. Jedinstven je ovo prizor u čitavom svijetu, jer nigdje drugo nema ovakvog vodopada i ušća usred urbanog centra. Prelijep park a jednostavno je doći na drugu stranu.

Spustismo se na sam plato podno vodopada.

Isplati se svaka od onih 20 KM za ulaznicu, kada vidiš to čudo prirode na metar dva od tebe.

Sutradan ujutro, doručak smo zaobišli u hotelu ali uživali u centru grada u restoranu Agron u doručku, preporuka velika.

Prije nego što ćemo iz Bosne krenuti prema Hercegovini, obišli smo i svjedočanstvo jedne novije epohe.

Za nas ljubitelje historije, posjeta Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a bila je nezaobilazna. To je ona čuvena zgrada u kojoj je 29. i 30. novembra 1943. godine stvorena nova država i formirana Jugoslavija. Na izgled, s vana, ništa posebno, zgrada k'o zgrada, unutra historija.

Muzej i danas vjerno čuva originalni namještaj, autentičnu fotelju Josipa Broza Tita, umjetnička djela iz tog perioda, a ispred samog ulaza ponosno stoji stara parna lokomotiva „Mala Partizanka“.

Stojimo tako između kraljevskog kamena Stjepana Tomaševića, hercegovih utvrđenja i partizanske lokomotive, pa shvatiš koliko je ovaj grad mali po površini, a golem po historiji koju nosi na svojim plećima i velik sa prirodnom ljepotom koja stoljećima ga krasi.

Puni utisaka, palimo auto i spremamo se za spust niz kanjon Vrbasa prema jugozapadnom kršu i prelijepom Mostaru.

Galerija fotografija

Pročitajte i naše prethodne putopise: Put do Travnika i Hiljadu dojč-maraka autoputa.