Cyber story

Nakon sinoćnjeg treninga od sto pedeset stepenica, izlazak na petoj autobuskoj stanici otkriva pogled na Dubrovnik, prije uspona na bedeme i susreta s bosanskom kuhinjom.

Kad prođosmo onaj carinski okršaj i spustismo se cestom, pred nama puče pogled na Dubrovnik – zbijen, sivobijel od kamena i okupan popodnevnim suncem. Google Maps nas dovede do zgrade gdje nam je apartman sa pogledom na luku Gruž. Uz apartman imamo i parking za auto, što je u ovom …

Krenusmo iz Trebinja nešto malo poslije podne, dok je sunce još pržilo po hercegovačkom kamenu. Valja nam se popeti uz ono brdo što dijeli dvije države i dva svijeta, pa se poslije spuštati dolje prema Dubrovniku. A kad izbiješ na sam vrh, kad pukne vidik i pod tobom se raširi …

Od jutarnjeg mira uz Neretvu, preko stećaka i stolačke kule, do obnovljenih džamija i Arslanagića mosta u Trebinju — putopis o kamenu, pamćenju i putu prema Dubrovniku.

Bilo je to ljeto hiljadu devetsto devedeset i osme, kad se Bosna tek malo uspravila poslije onog golemog kijameta.   Oženih se te godine.   Ženu i mene i one naše snove stavim heftu kasnije u auto, pa pravac – Njemačka.   Ispade to da nam je prvo bračno putovanje, …

Nini sine, ninala te nana, samo da ne budeš na oca pjanu i temeruta, šake mu otpale da bog da što svoju ženu bije kad mu kriva nije, da ne budeš ni na tri brata svoja koji se po najmu odhraniše, a materi ni u godini šamiju, ni na Bajram makar fildžan kahve i lokum šećera ne donesoše! U što mi mladost prođe dojeći ih!

Ne zastidi se! – Abdullah Bosnić Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije. Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih …

"Kad sretneš Hanku" – Pjesma čovjeka tragične sudbine Rade Jovanović, poznat kao "Goraždanin Rade Jovanović", bio je čovjek čiji je život bio obilježen nevjerojatnim preokretima i tragičnim sudbinama. Rođen u Goraždu, još kao dječak, sa samo četrnaest godina, pobjegao je ispred ustaša i pridružio se mladim bombašima iz partizanskog bataljona …

Strme drvene stepenice vodile su do badže, drvenog poklopca, poput horizontalnih vrata, koji se odozdo odgurivao i kroz njega se ulazilo na čardak. Na čardaku, na divanhani, odnosno kamariji, jednom mjesečno sjedio bi kadija i, zagledan u bašču, slušao optužene i tužitelje i donosio presude. Pored divanhane, čardak se sastoji još i od hodnika i četiri sobe, u kojima je nekada živjela begova porodica. Svaka soba imala je hamamdžik i zemljanu peć. U kući su donedavno bili vrijedni predmeti iz starine, mangali, ćilimi, musandere, sehare, zemljani lončići…

Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana. A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu.

Tako je to u životu. Kad ne ide - ne ide. Kad ide - ide.

Ovdje, pod gradom Srebrenikom, u Varošištu, u palači udno trga okruženog s dvadesetak kuća, između kojih se Srebreničkim potokom put slijevao s Gradine i tekao do Tinje, a ondje se granao dalje kroz cijelu Bosnu, tri je dana ovdje ban Stjepan, sin Stjepanov, gostio i čašćavao generala franjevačkog reda fra Gerarda Odonisa. Strpljivo je Stjepan, sav nervozan, iščekujući da se odozgo, od tvrđave, stušte glasnici i da mu konačno donesu vijest da je banica, presvijetla Elizabeta Pjast, konačno rodila njihovo prvo dijete, odgovarao na beskrajna Gerardova pitanja i izvodio pred njega desetke svjedoka koji su jednako potvrđivali i kleli se svim svetim da nikakve hereze ovdje, ni u cijeloj Bosni nema.