Navigacija: < 1 2 3 4 >
Oznake: Donji dio vodenice, planinski tip, za brzake. Merdevine. Sepet. U mlinu se uvjek imalo sa �ime po�astiti, dok se �eka bra�no. Stolarski i kova�ki predmeti. U ku�ama bez ormara korisne stvari vise sa zidova. Mlin, pokrenut vodom. Ko�e �ivotinja se su�e razapete. Ma�ine za preradu mlijeka. Zvonik. Iako li�i na to�ak za kola nije. Ovo je vodeni�ki, sa propelerima. Mali mlaz vode mo�e brzo da okre�e to�ak. Restoran. Klupa kraj jezerca. Vje�ta�ki poto�i�. Restoran sa ba�tom.
Lokacija: Periferija Bijeljine, BiH
Datum: Nedjelja 19. Juni 2005.
Avanturisti: Kristijan
Vrijeme: Ljeto, vedro
Objekt: Restoran/Muzej
Globalizacija jača, utapamo se u neku svjetsku monotoniju. Vidjeti prave bosanske sadržaje, objekte i predmete u okolini je jako teško. Imamo hiljade kafana, hiljade restorana, a sve na isti kalup. Neonske lampe u boji, glasna džigera, ista pržena hrana i strana piva. Kopiramo zapad, pomalo i istok, svoje zaboravljamo. Globalizacija, univerzalizam. Muzeje zaobilazimo besprijekorno, oni propadaju. Simbioza?
Ideja izgradnje Etno sela je doista jedinstvena ideja. Malo seoce, 5-6 starinskih kuća, dosta propratnih objekata za obilazak: vodenice, mlinovi, štale, mljekarnici, crkva, bunar. Dosta izloženih starinskih predmeta. Poneka mašina iz tog doba puštena u rad. Voda pokreće kolo, život i aktivnosti. Manje životinje protrče kraj vas, veće zanjište. Drvo, ljulja za djecu i miris trave. Sve to da bi se privukli turisti, da popiju kafu za marku ili da ručaju u restoranu koji je u sklopu kompleksa. Gosti su iz gradova, sa betona. Gosti su željni uspomena, željni da se podsjete, da uporede. A možda i poneki stranac tu luta, gleda nešto naše, nešto autentično.
Parcela je oko 50 sa 100 metara, na putu iz Bijeljine prema Srbiji. Pola kompleksa je završeno pola u izgradnji. Pravi se novo jezero, novo brdo. Izgrađeni dio je brižljivo očišćen, brižljivo složen. Ugostitelji su u tradicionalnim nošnjama. Jela su iskonsko moderna, po želji. Cijene normalne, na prvi pogled čudno jeftine. Za svakog po nešto: ljubitelji starina su na svome, ljubitelji tišine su kraj jezera, djeca na toboganima, ponijima i ljuljama, penzioneri na klupama. Voda šuška sa svih strana.
Koliko se nas sjeća davno prevaziđene tehnologije kao što je: Šiš, Jaram, Jaslice, Pletena džaka, Sepet, Kantar, Ular, Šargija, Pegla na žar, Drveni točak, Gusle, Fenjer, Kazan bez hladnjaka, Sinija, Sanduk, ... Ko je zadnji put bio u vodenici, vadio vodu iz bunara sa čekrkom, mirisao sir iz mljekarnika, ukrao voće iz sušare, spremio odjeću u sanduk. Drvene kuće sa zemljanim podovima, fenjeri za osvjetljenje i ognjište na sred sobe nama je nezamislivo mjesto za život. Pitajte očeve i djedove, oni su vjerovatno živjeli u to doba, predindustrijsko. Prije 50 i više godina. Oni i danas znaju nabrojati sve predmete sa slika i objasniti kako se koriste.
Prije 50-60 godina se ogledalo smatralo najvećim bogastvom. Danas, laptop, internet i Mars nam nisu ni daleko ni nedostupni. Tako i treba. Ali treba nekad i vratiti se nazad, makar na dan, i vidjeti gdje smo nekad bili, kako se živjelo, kako unapređivalo. Mrsko nam je maksuz u muzej ići, ali u restoran-muzej, tu vas sigurno mogu namamiti. :)
