Tekst: Derviš Sušić, „Kad se vratim“.
Susic, Dervis Kad se vratim
Nini sine, ninala te nana, kolijevka ti na moru kovana, kovale je do tri
kujundzije… bijela vila tebi baba bila, ne bila ja Pilavicka Mejra kad i tebe ne bih odnjihala, da bog da ti meni bio ja l' janjarski kadija, ja l' zvornicki mutevelija, ja l' makar prvi muhtar u jafti vacetinskoj! Ali gdje me gurnuž e bratici moji Pilavije, da od boga nadju, gdje me udadože, ostao im pust miraz žto ga od mene izmakož e!
Nini sine, ninala te nana, samo da ne bude ž na oca pjanu i temeruta, žake mu
otpale da bog da žto svoju zenu bije kad mu kriva nije, da ne bude ž ni na tri
brata svoja koji se po najmu odhraniž e, a materi ni u godini žamiju, ni na Bajram makar fildzan kahve i lokum žecera ne donesož e! U žto mi mladost prodje dojeci ih! Hajd' žto Avdu dzandari odvedož e, ubo je Kekeza! Hajd' žto Salku za ono june terete, butove je s druž tvom u žumi pozderao! Ali, žto mi Muju u tamnici drze za dvije begove kokož i, dvije se morje begu za vrat popele, pa ne siž le do sudnjeg dana! Nini, sine, ninala te mejka, kad li ce ž se i ti, sine, od matere otkinuti, i ko li ce tebe nakratko vezati, nakratko mu duž a disala! I žta cu i kud cu ja onda samohrana, bez vas cetvorice, cetiri svoja rebra, cetiri ocinja vida materina?!
I ko li me prokle da vas radjam kad vam od poputnine u svijet ne mogu niž ta dati osim kletve i blagoslova i crna bajraka sirotinjskog,
sine,
ninala te nana,
ninala te i othranila te,
bijela vila tebi baba bila,
de zaspi, majka mora sutra poraniti, u hadzije je sutra moba, dva seksera za hljeb meni i tebi, a cetiri cu za rakiju! Viž e hadzija ne da. A dan je dug i vreo i do mraka majka ti po tri puta pada u nesvijest po strnjiku.
Nini sine…
Selam ti žaljem, majko, po Salkici Ibriž imovu, i dvije zlatne petice da kupi ž sebi braž na, zejtina, frtalj kahve i pola oke žecera, da sutra uoci Bajrama halvu ispecež , ti i ja da se pogostimo kako nikad nismo. Sebi sam ostavio než to para, ako mognem uzput kozu da kupim, koza meni ne treba, ali kazu da je kozja varenika mehlem hrana za grudobolne, a ti mi, majko, kaž lje ž i kopniž , a znam da ima lijeka na mjesecu, skinuo bih ga ili silom ili silnom zeljom, kunem ti se, samo da si mi ti ziva i zdrava.
Obiž li smo dosad sva sela, od Dzemata do Viogora, gospoda než to mjere, povazdan konop povlace, i kroz durbine u zabodene žtapove niž ane, pa piž u, piž u, svaku ce travku i biljku u knjige upisati, hoce žvabo da zna gdje mu je žta u drzavi. Oni mjere i piž u, ja za njima torbe i nekakve goleme tronož ce nosam, cizme im uvece cistim, cador razapinjem, pnekad janje zakolju, ja im ogulim i na raznju ispecem, i nije mi djavo s gospodom. Ostane meni uvijek ili komad somuna ili nedoglodana kost, ili koja kaž ika gospodske corbe, a kad toga nema, ja sebi skuham dva-tri
krompira, nacupam dvije-tri glavice luka iz cije lijehe, najedem se, pa se slatko napijem vode s izvora. Gospoda su me zavoljela. Jedan mi je dao svoju kož ulju, doduž e iznož enu, ali meni je taman, mogu je na Bajram obuci.drugi mi je dao kaiž , jer nemam konopa da se potpasujem.
O meni se ne brini. Ja sam dobio dozvolu da sutra oko podne trknem kuci i tebi, dva bajramska dana s tobom da provedem, pa c opet s gospodom po poljima i žumama njihove stvari da prtim. Jedan od njih je od Like i zbori naž ki. Smije se kad mi kazem od kakve ja loze po materi vcem podrijetlo, ne vjeruje da smo mi nekada uz vezirsko koljeno sjedili, kaze, vi Bož njaci izmiž ljate ugledne pretke jer vam je tež ko raditi, a u ovoj carevini, veli, mora se raditi, a ne vidi, anam on, koliko
ja radim, a koliko oni sjede. žta mogu, moje je da žutim i služ am. Jo ž mi svjetuje gospodin da ne ostanem samo na onome da hrszi i pijandure plate žto sam dzaba odlezao u tamnici onoliko vremena za dvije begove kokož i. Ako su uhvatili krivca, kaze gospodin, svejedno je žto je begovski sin, ima on da ide na robiju, a ne tako – eto ti, Mujo, dvije petokrune i – cuti! I nikom niž ta!
Da nije tvoje kletve ja bih njima sjekirom glave poodrezivao, bih – neba i zemlje mi, nije žala – ni kriv ni duzan da sramotu nosam i motku dzandarsku da pamtim.
Ko ce tebe, curoooo, ljubiti, ljubiti?
Kad ja koram cara sluziti, sluziti.
Hopkalo cupni malo, merhaba, merhaba, Kad se cure ljube?
U sabah, pred sabah…
Ko ce tebe, majko, hraniti, hraniti? Kad ja moram cara braniti, braniti… Hopkalo, cupni malo, merhaba…
Zapjevasmo, majko, kad podjosmo, ali nam ne dadož e da se ispjevamo, nego nas
potrpaž e u vagune, a vrata zamandaliž e. Jedan cksfirer nam odrza govor po naž ki da mi idemo sluziti naž eg milog cara Franju, da je to cast i sveta duznost hrabrih Bož njaka i rece nam na kraju, ako koji slucano promoli nos iz vaguna, maž ingevera ce ga ož inuti po ocima.
Ima nas odsvakud i svakakvih. Ja se drzim naž ih, žta ja znam, moze koji duž man žtogod zlo da pomisli pa je bolje viž e bajuneta nego jedna. Starjež ine su nam stroge, ali ja sam naucio služ ati, pa nekako duram. Nekog ževku su, otud od Kladnja, neki dan pred svima puž kama umlatili, zbo bajunetom frajtera žto mu je opsovao mater. Mislio Kladnjak da je na tefericu kod pecine, pa za noz. I meni nekad dodje crveno pred oci, ali se nema kud. Je li nam koza ziva i zdrava. Svrne li ti kad Rabija Omerova da upita za me?
Draga majko, ganjaju nas opasno da naucimo pucati i bosti se. Kada bi se samo na ovome svrž ilo! Ali mi než to stalno igra lijeva obrva, da bog na dobro okrene… žta bih i kud bih da kakvoj fertutmi ostanem bogalj?!
Oj kobilo kobilice srne dlake tanke nozdrve kazi njiskom kazi kopitom oklen bije hladna voda ponornica oklen bije kuda hodi kom debelom moru brodi neka kaze meni posestrimi gdje s sva cetvorica brace Dermica od Mejre Pilavicke iz sela Pustož a kadiluka tuzlanskog?
A da znade, mila moja majko, žta se od tvg sina Muje cini, žta se cini po ovoj
nemiloj zemlji Galiciji a ja sam ti u firte batalijunu cvajte kumpanija a
regimenta mi je beha draj, velim da znaž , ziž la bi na Vehbijinu pecinu i
strmoglavila se u zelenu Drinu od cemera žto si ovakvog nesrecnika rodila. Pohvali
nas skoro oberlajtanat žumaher na ž kompanifirer veli Bož njaci junaci vi ste sablja dimiskija naž eg presvijetlog oca cara i kralja Franje Josipa prvog pa onda naredi da nam se podijele po dva komisa i po dvije porcije pirinca sa mesom i puna feldflaž a ruma i veli veceras cete Bož njaci jo ž jedno junaž tvo pociniti a ja cu sutra s Bozijom pomocu za majora priž iti da ste mi svi zivi i zdravi. A ti ce, veli, Mujo regimentsfane a to ce reci bajrak da ponese ž i to po dzvoli njegovog velicanstva od danas pa dok si ziv.
Te t o masnim oranicama ove tudje zemlje Galicije vriž teci i alacuci nasrnusmo na zice žtelunge u dzehenem mila moja majcice ko je koga klao toj ludoj pomrcini nije se znalo samo nas se ujutru osam zivih vratilo od citave kumpanije. A oberlajtnant nas napsova i popljuva veli posranci i psine s vama oficir ne moze ni usmenu pohvalu zaraditi kamoli da recemo jednu žternu viž e i otjera nas osam žturmbatalijun po kazni. Pa ce, draga moja majko, ako bog da sutra oko sabaha kad se mokre i tuzne magle jutarnje pocnu mrtvacki vuci po raskaljanoj zemlji Galiciji poci na ž žturmbatalijun forverc a u njemu i tvoj sin Mujo ali bez bajraka. Halali, majko, ako sam ti kad žta nazao ucinio jer kako pricaju neki dan je na livadama preko kojih mi ujutru forikujemo žto ranjeno žto izginulo oko sedam stotina Bož njaka a ni u pola puta nisu bili. Bezbeli cemo i mi istom vatrom biti docekani.
Plaho se brinem da l' ti pž tina redovno fasung daje ili onaj krmak Zulfaga opet puni svoj hambar sirotinjskim zitom. Kad ga vidi ž rec mu ako se ja ziv s fronte vratim žturmmeser cu mu u trbuž inu zarinuti tako mu reci jer je ovo žto se sa sirotinjom radi prevrž ilo. Sve mislim, majko, je li trež nja na Rovinama ubeharala i kad je vakat Zekulji da se oteli i pita li kadgod Rabija Omerova za me, kazi joj da joj je Suljkan brat preselio na drugi svijet raznijela ga granata, a onaj mladji Ež ref je pucman u lajtnanta i nije mu ruzno.
Majko, sutra u sabah kada se prva ptica probudi na ž ce žtrmbatalijun biti nasred polja a s one srane pocece po nama da biju topovi i maž ingevere. Bož njaci ce padati kao otkosi mke jesenje otave ko psujuci ko placuci a medju njima mozebit i tvoj sin Mujo koji ti se ovim pismom biljezi uvijek pokoran i ruke te ljubi i po hiljadu puta hiljadu ti selama žalje. Selam ti je i moj ahbab Jozo od Tuzle kome ja u pero kazujem pismo jer nisam vjež t ovoj jaziji alafranga. I nemoj mi pisati dok ti ne uhaberim novu feldost numeru ili dok ti preko opž tine ne jave da ti je, jadna moja majko, sin Mujo slavno ubijen na fronti Galiciji dzaba dzabten na bozijoj pravdi.
Da ti znadež , mila moja majko, kakve su liticu Pijavu vodu u tjesno korito
sakovale, plakala bi, majko, kao žto sam muž kom suzom plakao i ja tvoj sin Mujo,
koji se biljezi infanterist Mustafa, iz regimente beha draj kad su mi piž taljkom i psovkom naredili da odjem uzbrdo da se popnem ili poginem kao žto s izginuli toliki moji jarani vriž teci i alacuci a natrag u bezdan u Pijavu padajuci.
Klali smo se s Talijanima nekoliko dana i nekoliko noci a insan se ostrvi pa ko nikad ni mrava nije zgazio uhvati ga nekakva huja pa žturmmeserom bode li bode a oficiri samo podjaruju prijete i mole a komordzije rum i hljeb na rukama ti u žicerkete donose.
Moj brat a tvoj sin Salko je alahrahmeteile, kad je u žpitalju vidio dokle su obje noge odbijene zaklo se sjedecke u postelji svojom bajunetom. Numanbeg je cuksfirer vele udavio je neku zenu i sad nosa zlato oko rebara. Za tvoja dva brata ne znam ti reci.
Onaj moj jaran Jozo od Tuzle prebjegao je na Galiciji Rusima zvao je i mene ali ja ne smjedoh ko velim vlah ovo vlah ono a za ovog barem znam da ce me hraniti dok se
za njega bijem. A žto mi piž e ž za Zulfagu da se podobrio znam ja t vide oni da se sve tumbe okrenulo pa se boje kad se mi s fronte vratimo kivni i ozlojedjeni da cemo svidjati racun po racunu…
Draga moja majko, hoce li ti ovo pismo stici prije mene ili ja prije njega ne znam jer je sve gotovo i sve se skrž ilo i u pometnju zavitlalo. Taman sam ja kroz vatru i vrisku i jauke pronosio bajrak da ga pobodem na najviž oj koti ispred nas, kad se naž i rastrcaž e – vele, udri oficire majku im njihovu žvapsku, svrž eno, bjezi vojsko kuci. Bogme pobismo ih onako dvadesetak onako bez kurž uma a Numanbeg poskida sa sviju prstenje i zlane satove i lance i sve im pare potrpa sebi u dzepove veli – pravde nece biti nikad a zlato je uvijek najjaca sudjaja.
Ja ne htjedoh než to mi se gadi s mrtva uzimati svejedno žto znam da u kuci nemamo ni pedalj ponjave. Da rahmetli babo ne popi ocevinu imali bismo i mi ali žta cež sad cu ja ako bog da kuci pa ce biti i hljeba i zejtina i tebi cu nov duž ek da narucim i topal jorgan i dbar kahveni takum. T sjedi, mila moja majko, a ja cu u rudniku ili na gradjevini nadnicu zaradjivati snage ja imam za trojicu iako me stalno než to ovi ž krsta ziguca ali to je sigurno od rovovske vlage.
"… pa molim Cijenjeni Naslov, odnosno gospodina Mehmedbega Uvaliju da me izvoli primiti na posao, na gradjevinu ovdaž nje uprave pilhane Uvalija i co…, pož to sam ostao bez posla kad je prestao rad na žumskoj žtreki Ajzler – Ortlib gdje sam radio kao tucac kamena i na podzidama. Uz molbu prlazem i uvjerenje da nemam ni kuce, ni zemlje, niti bilo kakvih prihoda i drugo, prilazem Cijenjenom Naslovupreporuku velecijenjenog Hadzi Numanbega Pilavije, mog rodjaka po materinoj liniji.
Ostajuci u nadi da ce mi Cijenjeni Naslov udovoljiti molbi kako moja zena i bolezljivo dijete ne bi polipsali od gladi, izrazavam svoje najdublje pož tovanje… Mujo Dermic ovdaž nji… Eto, Mujo, napisao sam ti molbu."
"Hoce li upaliti, gospodine biljeznice?"
"Mujo, Numanbegova preporuka je glavna…" "Majku li mu lopovsku!"
"Ali gospodin Numanbeg te preporucje!"
"Ah, žto gane zbodoh na Pijavi. Hajd' daj to! Koliko je tvoje, gospodine biljeznice?"
"Dvanaest dinara."
"Dvanaest? Evo tebi sedam, pa da smo kvit!" "Daj sedam! I, nosi se u vrazju mater!" "… vas va ž otac gosodski i krvopijski!"
Ne dadož e.
Ne daju, gospodine i potovani druze Mitre, ne daju mi ni privirjeti pilani, akmoli raditi. Jo ž se Uvalijin sin, onaj mladji, kopile, izvika na me, veli,
žta hoce opet? žto od crvenog Mitra ne traziž ? Radio si fino na balvaniž tu, cetiri stojena mjesec, moj brajko, mogao si u suhu i vrucu da pozivi ž dok capinom uzmogne ž micati, a ti – jok, majcin sine, nego medju buntovnike, u žtrajk, u revoluciju hocež !
Tako me kopile Uvalijino izruzi i izrezili i sad mi, evo, plamenovi lizu uz
obraze. Moze mu se, paskovicu, svezali su se zenidbom i ugovorima Uvalije i Pilavije, niž ta im ne moze nauditi.
žta cu sad, druze Mitre?
Znam ja, Mitre, druze, žta je to klasa, žta je sindika, a žta bratinska blagajna, sve ja to ovdje pod rebrima nosam. Mozda ja ne bih ni bio tako sigurna klasa da me dzandari Fejzo i Komž ic ne prebiž e u izbi pod opž tinom za ono žto sam vikao protivno redu i zakonu, ali kad me oni pocež e gnjeciti, naljutim se ja na vladajucu gospodu posve. Sve ja to, kazem ti, evo ovdje pod lijevom sisom imam i drzim, necu ja biti bijela dzigera i nevjera, pa otici komandiru i potpisati ono… znaž , da su me kao drugi nagovorili i da necu viž e. Ja sam samog sebe nagovorio za sindikate i žtrajk. I opet cu, ako bog da, kad god vi, komunisti, zakuhate. Ali žta cu i kako cu sad, de ti meni reci!
Ja dodjem kuci, pec hladna, zena na podu sjedi, od gladi jedva glavu podigne, mene da pogleda. Ne kori ona mene, boze sacuvaj, ali me njene upale oci potaju žta cemo… žta cemo? A to je teze nego da me sjekirskim žicama u celo udara. Soba prazna, stvari nemam da prodam. Uzajimao sam, vratio nisam, nemam odakle. Sad ni uzajmiti ne mogu. Ma, zena i ja bismo nekako i izdrzali. Ali imam djete od tri godine, a i drugo, da oprostiž , zena pod pojasom nosi.
žta cu sad?
Nigdje posla, ama nece niko da me zovne zahod da mu ocistim ili drva da nacijepam. Glad ce mi celjad podaviti, a meni ne ostaje drugo nego da se svojim kaiž em o banderu objesim. Hvala, hvala, ba ž odavno nisam zapalio. Mmmm, ala miriž e!
Jah, žta cež !
Hvala ti, Mitre na duhanu i na lijepoj rijeci.
Ako nema ž gdje nociti, a ti – hajde k meni, ispruzicemo se jedan kraj drugoga, ali te nemam cime pogostiti, niti truni braž na nemam… Maka srobom i zemljom da se zalozimo! Ako to necež , onda – da si mi zdravo, druze Mitre, evo ti ruka, valjda ce bog dati da i naž a klasa pobijedi. Ako se to desi, ostavi meni jedno mjesto u naž oj radnickoj i seljackoj policiji, molim te, imao bih volju da ja nakratko svezem i Uvaliju i Numanbega i Osmanbega Pilavij i dzandare Fejzu i Komž ica, pa a ih ja pž tinskoj izbi priupitam za junacko zdravlje.
Veliž , docekacemo, samo treba izdrzati? Ee, moj druze Mire, ti nema ž djece.
a u pet nas podignu, zahajacu na nas, pa hajd' da se svrž i na povici, nego-kako koji stigne, cokulom ili žakom udari, a vicu samo da starjež ine cuju kako su im podredjeni revnosni
svinjo,
razbojnice, olož u,
ali valja ocutati, nije moje da ovo zvjerinje na jo ž zež ci gnjev izazivam.
U pet nas podignu i potjeraju, pa kloparamo kroz varož , a po ulicama je jo ž sucu mrak, magla i prljav dim iz fabrika, idemo na kamenolom, kamen im se svima o vrat objesio, ako bog da, tamo i kobajagi rucamo, pa opet lomi kamen i nosi, zile u preponama da popucaju.
Pred mrak nas vrate i ugnaju u hodnike, a to su mracni i zeleni i memljivi
prolazi, i žta cujež – samo zveket gvozdja, hod drvene obuce po kamenu, i psovku,
joj, toliko psovke i svakakve druge gadosti, za citav rat nisam cuo koliko ovdje za dan.
Draga moja Rabija,
da sam znao žta me ceka, zaklao bih se davno prije nego žto sam tebi prvu rijec progovorio, da te ne pripasujem uza se i uz svoju sudbinu, od samog cemera izatkanu.
Dan se nekako i preturi, ali noc, jooj, kolika je noc kad je nebo viž e tebe
iskrizano gvozdenom rež etkom, meni moji cimeri vicu, de, Mujo Deremicu, i mi imamo zene i djecu, pa opet na vrijeme lijezemo, valja sutra irgatovati, a ja se propnem, za rež etke uhvatim, celo na studenu žipku naslonim, pa placem i žapatom dozivam tebe i naž eg sina Redzepa, kako li ste mi, jadni moji sirotani, i mate li makar suha hljeba.
žto mi piž e ž da se u Hadzi Numanbega Pilavije rodio sin i da mu je nadjenuto ime
Abdulah, i da ti u njih riba ž i rublje pere ž i svakojako sluziž , ti, draga Rabija, radi kako znaž , samo – to naž e siroce prehrani, ali nemoj da bi se žalila pa onu mrcinu Hadzi Numanbega žta vezi s mojom robijom molila. Ja cu svoje godinice u ovom zindanu odlezati, a kad se vratim, oo, kad se vratim…!
Tako do u gluho doba noci stojim uz rež etke i cvilim i dozivam vas dvoje jer ja viž e nikog nemam. A tebi, ako zivot dodija mene cekajuci, a javi se kakva muž terija, ti idi, od mene ti prosto bilo, ali ne vodi mi sina u tudje ruke, i na tudje ognjiž te, svaku njegovu suzu bi kapljom svoje krvi platila, bi – ovih mi ociju, svejedno žto si mi za srce prirasla, zna ž vec kako sam ti nekada govorio. Ako podjež , sotavi sina mojoj majci. Jer on ima samo jednog oca, Muju Dermica, a samo cu ja kojecemu moci da ga naucim, to jest, žta je žta na ovom svijetu, žta sam ja, ta je Numanbeg Pilavija, i njegova braca i njihovi prijatelji Uvalije i ko je dzandarski narednik Fejzo, koji mi je bubrege odbijao kruznom zatvoru tri puna mjeseca pod istragom.
Pismo ti žaljem po ovom mom dobrom prijatelju koji je svoje odlezao, pa ide kuci. O ovom svemu ti meni nemoj ni rijeci, ovdje u upravi zaviruju u naž a pisma, boje se kakvog dogovora i pobune. Ali neka zaviruju, u moje srce zaviriti ne mogu, a žta se u njemu kuha i kakve se gorke osoke iz njega cijede, znam samo ja. A znace i svijet kad jednom naž a borija svirne.
Eto, tako draga Rabija, o meni ne brini, akko mi je, tako mi je, moje je – danju u kamenolom, a nocu na rež etke da placem i vas dvoje uzalud zazivam. Ti se pricuvaj ove zime, opasuj se oko krsta cim bilo i gledaj da ne kisnež , imaj na umu svoj kaž alj. A sina mi Redzepa pripazi dobro dok mene ne puste, a kad se ja vratim oo kad se vratim…
