O cemu pisati stari prijatelju u ovaj kasni sat. Zivot je toliko dosadan i u isto vrijeme isto toliko lijep, da valja svaki njegov i najmanji detalj izdosadisati i izljepotisati.
I ko jos ima vremena za pisanje?
Sve ako neko i ima vremena za to, sve je manje onih koji imaju vremena da procitaju ono sto neko napise.
Bas danas sam o tome raspravljao, posto sa one strane jedne od mnogih granica trebaju da mi stignu knjige. Ljudi sa kojima sam raspravljao pobojali su se da ce knjige jos skuplje kostati, zbog poreza i carine koje treba za njih platiti drzavi. Haj’te molim vas!!! Ja kada bi sada iznio na ulicu sve moje knjige tesko da bi i poslije mjesec dana neka falila sa kamare. Ovdje je narod takav, ne cita, ne pise, i jedino sto mu treba su potrepstine za pisanje i sranje, jer sve ostalo nije obavezno, i zato bih mozda poneke listove one silne kamare knjiga mogao naci samo u obliznjem parku pored neke kamarice i to podvucene braon ili zutom.
A nije Lesnina.
Sa ovom i ovakvom dilemom uvijek krenem u nekakve pokusaje ostavljanja tragova za naredne generacije. Kome ih ostaviti? Mladost ove zemlje je sve dalje od nje. Gomila mediokriteta koje su izabrali uglavnom nepismeni i oni sto ne vole citati, sve vise udaljavaju ove mlade ljude od matice. Mozda bih trebao da pisem na nekom drugom jeziku, jer je sve vise meni dragih mladih ljudi udaljeno granicama odavde. No ni to nije tako jednostavno, jer i kada bi postojalo neki univerzalni jezik za sve ljude svijeta, oni to nikada ne bi procitali, jer tamo gdje su otisli knjige citaju samo oni kojima je to profesija.
Mozda da pisem za svemirce?
Ko zna? To i nije tako losa ideja. Pa dobro.
Dragi moj Svemirac, znam da nista neces razumjeti, ali vjeruj da ni ja sam ne razumijem. Dok ti ovo pisem uopste ne vidim kraj ovom mom tipkanju. Mozda je ovo samo intermeco koji mi je potreban dok se downloaduju neke datoteke sa Interneta, a mozda je i samo zelja da ti ispisem ove redove kako bi sebi dao oduska, kako bi se makar na tebi iskalio i izbacio na tebe sav onaj nemir koji me para iznutra i neda mi da zaspim u noci kada nam vracaju sat koji su nam proljetost zakinuli.
Posto je ovdje u toku predizborna kampanja, ne bih se zacudio da neka od stranaka ne uvjeri ove nepismene kako su se oni lavovski bore da im vrate taj usrani sat, koji im je za sada jedino zajednicko sa Europom, i kako ce oni od sada svakodnevno moci ljencariti sat duze i nece morati raniti na posao koji nemaju. Nisi ni svjestan, dragi moj prijatelju iz ko zna koje galaksije, da se za samo jedan sat vracen svim njegovim vlasnicima mogu dobiti izbori.
Takva je ova zemlja, ili takve su ove zemlje jugoistocno od Ljubljane, koje od milja nazivaju Balkanom. Svaka od njih je drugacija i svaka prokleto ista. Ko zna, mozda i vi u svemiru imate neki svoj Balkan, na kojemu se svi vjezbate i testirate sve sto vam ne bi palo napamet da radite u vlastitom dvoristu. Pitam se da li ce ovdje ikada doci civilizacija? U ostalom sta je to uopste civilizacija?
Svako ima svoje poimanje civilizacije, kao sto na svijetu ima gomila religija i zivotnih filozofija. Na kraju ce se sve svesti na to da jedan covjek bude jedna religija, jedna filozofija, jedna civilizacija. Ovo opet dovodi do drevnog bogumilskog ucenja, koje je mojem mnijenju dalo sposobnost da sve ovo dokuci i da ne prihvata bilo kakvu drugu civilizaciju, religiju ili filozofiju osim one koju ja sam osmislim. Ona je jedina prava. Sve ostale me vode u bezlicnu gomilu kojoj pripadaju najmanje dva covjeka, a da nepricam o citavim stadima, krdima i jatima, koje razno-razni misionari, filozofi, popovi i hodze vodaju na nekakvoj zajednickoj uzici citav njihov jadni zivot. Ne zovu iz uzalud pastirima, jer za njima hoda stado bez mozga, hrabrosti i srece, koja se promjenom zove.
Oni nikad ne osjete divlju jurnjavu mustanga negdje u argentinskim pampama, spori hod kornjace koja izlazi iz atlantika na pjescane Obale slonovace i velicanstveno sestarenje kondora na Andskim visovima, jer njihova civilizacija, filozofija, religija to ne dozvoljava. Zato, dragi moj svemirce, ovom planetom hode uglavnom nevoljnici, koji nemaju vremena ni za sto drugo nego da cekaju kada ce na onaj svijet na kojem je sve ljepse i bolje, ne videci da i ovo vrijeme na ovoj ubogoj planeti koju svakim danom sve vise unistavaju, ima svoje ljepote i da ga treba iskorisiti do srzi.
Zato, okani nas se ili nas nauci da cijenimo ono sto imamo.