Krenusmo iz Jajca oko podne, sunce počelo da malo peče po onim našim brdima.
Uhvatismo lagano pravac prema Donjem Vakufu i Bugojnu. Hoćemo da vidimo i ono „I“ od naše Bosne i Hercegovine. Cesta vuče prema Prozoru i Rami, krš se polako pomalja iza zelenila, a pejzaži postaju sve ljepši.
Nekako baš, kako mi se čini, oko onog geografskog „I“, u blizini jedne benzinske pumpe na magistrali, saobraćaj uspori i napravi se kolona. Stoji auto do auta, narod proviruje kroz prozore. Jedan izlazio s pumpe, drugi ulazio, ni jedan ni drugi pazili nisu – i eto ti belaja načas.
Dok se vozači svađaju i mjere štetu, mi mileći gledamo da prođemo pored njih. Sva sreća šteta je samo na automobilima govorim ja ženi.
Uz rub ceste stoje dvoje stopera. Rančevi na leđima veći od njih, isružio on desnu ruku i pokazuje univerzalni stoperski znak i gledaju usrdno njih dvoje u svaki auto koje polahko kraj njih prolazi.
– „Omerbeže, stanider, vidiš li ovo dvoje mladenaca? Daj da ih povezemo, grehota je da gore na ovoj žegi“ – reče supruga.
Meni je ženu slušati, ako do sada niste znali, evo da vam to i napismeno dam. Stadoh kraj stopera, spustih prozor. Vidiš odmah – stranci, mlađarija. Zaviruju kroz prozor pa pitaju na engleskom da li mi pričamo engleski.
– „Ma pričamo, pričamo mi engleski, da nas čitav svijet razumije.“ – kažem ja iz auta s osmijehom i izađem da otvorim gepek.
E sad, nastade matematička drama. U gepeku već imamo kofere i torbi ko za manje preseljenje, pa jedva nekako ugurasmo jedan onaj njihov ogromni ranac u gepek. Tetrisa smo igrali sa rancem, koferima i torbama, par minuta mensečini. Drugi ruksak uzeše preda se na zadnje sjedište, jedva se stisnuše, al’ lica im sretna, ko da smo ih u hotel sa pet zvjezdica primili. Pitaju dokle idemo, kažu voljeli bi do Sarajeva, al’ bi im i Jablanica bila ko kuća velika.
On iz Poljske, ona iz Estonije. Obilaze dunjaluk, rade po internetu, nešto, nose sve svoje na leđima i putuju svijetom.
Kako krenusmo dalje prema Jablanici, rasprede se razgovor na tom našem „univerzalnom“ engleskom. Pričaju kako su naumili prokrstariti ovaj naš „Zapadni Balkan“. Krenuli od Slovenije i Hrvatske – tu se Poljak odmah namršti pa veli na engleskom: „Skupo u Kroejšija, kako imaju euro !“ – pa preko Bosne planiraju dolje do Crne Gore, Kosova, Srbije, pa preko Bugarske i Rumunije nazad sjeveru i svojoj kući.
Slušam ih i mislim se u sebi: Bože moj, da ih čuju sad oni naši Slovenci kako ih ovo dvoje putnika bez pardona strpa u „West Balkan“, odrekli bi ih se preko novina i interneta iste sekunde!
Al’ neka, nama u Bosni ne smeta – kod nas su svi putnici namjernici dobrodošli, odakle god dolazili i kud god da su naumili. Neka ih, nek putuju i uživaju u ovom ljepotama, kad mi sami nećemo.
Kako se spuštamo prema Jablanici, zrak postade topliji, zamirisa krš a ispred nas se prosu Ramsko jezero. iako je vještački napravljeno, nekako se uklopilo u ovu hercegovačku ljepotu.
Ostavismo ovo dvoje mladih avanturista kod jablaničke petlje, uz želje da ih sreća prati na tom njihovom velikom krugu po Balkanu, i da što prije im neko stane ko ide do Sarajeva a mi nastavismo dalje.
Al’ kad sam već u Jablanici, ne mogu ja proći a da ne svratim na jablanički specijalitet.
Veli ona meni: ‘Omerbeže, zar opet pečenje?’
A ja joj rekoh: “Ženo draga, znaš da mi je historija slaba strana i ko sam ja da kvarim historijske običaje Jablanice i svih naših naroda i narodnosti ? I Tito je, mensecini, ovdje otišao na pečenje.”
Iskreno rečeno, bolje da sam ostao samo na gledanju onog oborenog mosta iz Drugog svjetskog rata preko Neretve – prizor je i dalje fenomenalan, vraća čovjeka u historiju i filmove.
Al’ što se restorana i historijske janjetine tiče… Preporuku od mene dobiti neće. Haman je sve ostalo zaglavljeno u vremenu od prije 25 godina, ama baš ništa se promijenilo nije. Usluga katastrofa, namah prođe te volja. Nejse, platih šta je bilo, ne vrijedi se sekirati na ovakvom putu, ja sijedih imam i za izvoza.
Sjedosmo natrag u auto, ubacih u brzinu i nastavismo dalje niz kanjon Neretve. Sva ona gorčina oko loše usluge nestade u sekundi čim nas zagrli ljepota kanjona – zelena, smaragdna Neretva što se provlači između okomitih stijena, sunce što se odbija o vodu i hercegovački zrak koji već miriše na smilje, krš i blizinu mora. Uživali smo u svakom kilometru te prirodne ljepote, sve dok nas put ravnomjerno ne dovede do samog Mostara.
Uđosmo u Mostar kad se sunce počelo hvatati krševitih obronaka Veleža. Smjestismo se u samoj blizini Starog mosta, u hotel “Lejla“. A i gazdarica Lejla, dočeka nas ko svoje rođene. Dok nam je pružala ključeve od sobe, dade nam i par finih preporuka šta obavezno vidjeti treba mimo onoga što svaki prosječan turista obiđe.
Nekih 200 metara od hotela, izronio je Stari most – majstorsko djelo Mimara Hajrudina, učenika velikog Mimara Sinana. Opet se onako vitak, bjelkast i ponosan nadvio iznad smaragdne, hladne Neretve.
Stojiš u starom gradu i gledas u onaj luk pa ti prođe kroz glavu: koliko god ga lomili i rušili, on opet izroni iz vode da spaja obale i krasi grad svima koji u njemu žive i pod njim hljeb hljebuju.
Kad se uhvatila prva večernja svježina, krenusmo u laganu šetnju mostarskim kaldrmama. Htio sam skrenuti s utabanih staza, vidjeti par starih džamija, koje krase svaku mahalu mostarsku. Jedna od njih je Nesuh-Age Vučijakovića džamija i turbe, kraj nje se nalaze i Šehitluci. Tu stanemo, proučismo Fatihu svima koji su branili svoju, našu, slobodu.
Odmah do nas je i Mostarsko pozorište, kad tamo – vri ko u košnici! Skupio se narod, svi u crvenom, žamor se čuje na platou ispred pozoriša. Dok smo prolazili, osjetismo kako se sve oči okrenuše prema nama. Gledaju nas onako sa strane, ko da smo dva izgubljena Engleza u New Yorku. Zavirih malo bolje kroz onu gužvu – kad iza nas premijer Federacije upravo došao da održi govor, možebit’ mislili da smo i mi njemu pratnja…
– „Auuuu, Omerbeže, vidim li ja to dobro il’ smo mi ovo zalutali na stranački miting?“ – šapnu mi supruga, stežući me pod ruku i gledajući kako da se najneupadljivije okrenemo na peti.
– „Zalutali, draga moja, i to pošteno. Nismo mi prešli stotine kilometara da slušamo političare i gledamo kravate“ – rekog njoj tiho, pa u paru napravismo blagi zaokret i zaobiđosmo politiku u luku i pobjegosmo u mostarsku noć …
Galerija sa puta
