Kažu kod nas da godina svaka svoje bremen nosi a svako ime svoju težinu i dug, pa i ono ime što ga po rođenju ponesemo ne biva slučajno dodijeljeno a ni bez razloga.
Nije to samo zvuk da se djeca lakše dozovu sa sokaka il’ iz avlije – to je i tapija, i biljeg i zalog za vremena koja će nam doći kada ponesemo to ime.
Tako je bilo i kad se rodio moj otac. Te godine, a nisu to bila vremena đe se za rođenje pravilo meze kako se kome prohtije, te pedeset i prve mati njegova, moja nena Fatija, donese odluku tvrđu od onog kamena srebreničke Gradine.
Htjela je i zarekla se – bude li sin, zvati će se Meho. Moja nena Fatija – kad je na ovaj svijet donijela mušku glavu, htjela je da u onom vaktu ukaže najveći respekt i čast Mehi Fazliću, mome pradjedu, a njenome rođenom ocu.
Bilo je to, kako se poslije godinama u porodici prepričavalo, nešto najljepše što je jedna kći tada mogla uraditi, jer je tri mjeseca poslije porođaja sa nepunih dvadeset i jednu umrla.
A pradjed Meho Fazlić... e, to je priča za sebe.
Bio je on od one stare, jake bosanske građe što se ne savija pod prvim sjevercem. Čovjek poduzetan, britke pameti i brze odluke, koji je i uz drugi svjetski rat a i pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka držao stvari u svojim rukama. Poslovao je on sa šumom i drvetom, od Kladnja do Olova a u Carevoj ćupriji je ime koje se i dan danas spominje. Radilo je pola Šahmera u to vrijeme za njega u tom poslu sa građom. Kako se kod nas to kaže "gonio je građu", oblovinu od oraha imao naslaganu kraj pruge u Dubokom Potoku i Srebreniku, koja je čekala kupca. A znao je Meho na svakom koraku, u svakoj državnoj šumi il’ zadruzi, i ko pije i ko plaća.
Bilo je u tom čovjeku onog sirovog bosanskog domaćinskog autoriteta i pronicljivosti i gdje on okom, tu se odmah otvarao put.
Pričao mi je otac o njemu često i kako je sedamdesetih ocu mi zatrebao onaj famozni crveni pasoš, da i on vidi Njemačke i makne se sa bosanskih bauštela i rudnika. Trebalo je nabaviti pasoš do 12 sati sutradan i činilo mu se sve će u u vodu pasti...
Došao ja, veli mi otac, u Kreku kod Hamdije da predam papire. Sve papire imam a meni će Hamdija: "Hašimoviću, nemaš pasoša. To mi isto treba do sutra u dvan'est sati. Ne doneseš li, Njemačke vidit’ nećeš."
Kud’ ću, šta ću, od Tuzle sam, kaže otac dalje, autostopom došao u Brčki na Dizdarušu, jer mi je jedina nada bio moj djed Meho.
Kada sam djedu objasnio moj problem, samo mi je rek'o da ga sačekam sutra ujutro u sedam kod stanice milicije u Tuzli.
Ujutro vozom sam došao u Tuzlu i čekao djeda, kaže mi otac.
Djed je bio tačan i od riječi, i njegove veze po Tuzli riješile su mog oca problem. Za dva sata u ruci je držao pasoš, na koji se inače čekalo mjesecima, a pričali su mu ljudi da je te godine samo Džemal Bijedić brže od njega došao do pasoša.
A Hamdija nije mogao vjerovati svojim očima kada je Meho u pola dvanaest ušao u kancelariju i na hastal mu stavio crveni pasoš, spreman da se pošalje u njemačku ambasadu u Zagreb i da se u njega udari viza za Njemačku.