Opozicije nema. Pozicija suti. Za istu se odavno vec suska da je korumpirana. Restitucija je u toku. Revizija privatizacije isto tako. I niko, apsolutno niko da se sjeti da ispravi jednu malu krivu Drinu. Jednom davno, jednoj usamljenoj, staroj zeni pricinjena je velika steta i dusevna bol, a da apsolutno nije kriva.
Da podsjetimo:
U vrijeme poslije velikog rata, porodica siromasnog drvosjece kolabirala je pred nedacama koje su je snasle. Drvosjecina zivotna druga je izgubila bitku sa okrutnom bolescu. Toplifikacijom mahale drvosjeca je zamalo pa ostao bez posla. Tek bi ga poneki budzovan pozvao da nacijepa drva za kamin ili bi ga zvali iz mjesne zajednice da za drzavni praznik navalja klade za logorsku vatru. U medjuvremenu, opterecen zivotom udovca sa dvoje male djece, odlucio se prizeniti. Kako je bio zenjen i bez stalnih prihoda, a uz to je imao i to dvoje sirote djece, nije bio u top10 mahalske liste nezenja. Priveo je Ljubu Miodragovu, krezavu i jalovu hamsu bez miraza, ali zato nenadlajive jezicine.
Ljuba je jednom rijecju bila rospijetina. Sirotu djecu je terorisala. Novce koje bi Marinko nekako uspio sakupiti prebijajuci friske bukve i hrastove, a u losim danima i sopstvene prste, slala je svojim roditeljima i sestri malo manjoj rospiji, koju niko nije htio , koji su zivjeli zivotima parazita na ledjima sirotog Marinka.
Jedne veceri je ubjedjivala i sto je svojstveno za rospije ubijedila Marinka kako su mu djeca mali prozdrljivci i kako bi najbolje bilo da ih odvedu u duboku sumu, gdje je nekad bila zgrada socijalnog i da ih tu ostave, a sve u nadi da ce ih neko naci. U slucaju da se u medjuvremenu domognu nekih soldi, mogu ih uvijek vratiti kuci. Siroti Marinko se dugo opirao, i ko zna zbog cega, izmedju zene rospijetine i rodjene djece odlucio se uciniti najvecu nepravdu pod kapom nebeskom i ostaviti djecu u sumi.
Djeca nisu bila glupa, a jos uz to je mali Ivica prisluskivao razgovor oca i macehe i dobro se pripremio za sutrasnji dan. Elem, da ne duzim plaho, par puta su ih dvoje glavnih krivaca ostavljali u sumi, ali su djeca nekako uvijek nalazila put nazad do kuce, dok jednom nisu zalutala i izgubila se u dubokoj sumi.
Tako lutajuci, naletjeli su na kucicu koja je izgledala napusteno, ali je za te prilike bila fenomenalna mjesavina uspjesnog IKEA dizajna i Branko-Kockicine skladbe. Krov i veci dio kuce su bili od cokolade. Prozori su bili neka mjesavina marmelade i eurokrema. Sve u svemu nemalo iskusenje za sve secerase i one koji ce to tek postati.
Ivica i njegova sestra, koju sam do sada zaboravio pomenuti, ali kao nenasljednica u ovoj prici i zenska jedinka u patrijarhalnom svijetu u kome vladaju zene tipa Ljube Miodragove totalno neinteresantna, pa je spominjem tek tako, usput, dakle, Ivica i Marica su se dali na posao. Ivica je zderao krov, a Marica se prihvatila zenskog dijela kuce, prozora. Tek sto su se obzderali, odnekud je naisla stara nana, Sabaheta. Krov je bio supalj, promaha je tukla kroz nagrizene prozore, i Sabaheta se pravo nahujala.
Skontala je da ce djecu zadrzati dok im roditelji ne dodju. Hem ce imati drustvo poslije ko zna koliko vremena, hem ce joj otac djece moci zakrpiti rupu na krovu i poeurokremiti-marmeladiti prozore. Kako je noc odavno vec pala, a njihov tata Marinko se jos nije pojavio, Sabaheta je skontala da je bolje da zanoce, pa ce se valjda neko sutra pojaviti. Kisa je vec krenula, pa je skontala da ne moze djecu pustiti da spavaju pod krovom koji prokisnjava, pa ih je spakovala u jedan prateci objekat, koji joj je, jos od kako ga je rahmetli Bajro skovao, zjapio prazan.
Dani su prolazili, bahati roditelji se nisu pojavljivali. Sabaheta je hranila djecu, koja su u medjuvremenu dobila na kilazi i izgledali su pravo slatko, onako okruglice prave. Marinko je nekako uspio sastaviti kraj s krajem, valjda mu je doslo iz guzice u glavu, pa je Ljubu Miodragovu poslao Miodragu, i sjetio se svoje sirocadi.
Nasao ih je kod Sabahete, koja je opet trazila nadonkadu stete, jer je krov jos uvijek bio supalj, prozori nagrizeni, a i djeca su poprilicno pojela za vrijeme dok su uzivali iznenadno ferije u Bajrinom pratecem objektu. Marinku se nije svidjela ideja da Sabaheti nesto plati, pa je doslo do tragicnog zavrsetka Sabahetinog samovanja. Podvalio je pricu o tome kako je Sabaheta tovila djecu kako bi ih na kraju pojela. Alibi mu je bio pravo supalj i pun nelogicnosti, ali je policija, kako bi izbjegla medjunacionalne sukobe i daljnje komplikacije, sve svalila na Sabahetu. Ona je opet bila sa Bajrom u nekom drugom, nebeskom kokosinjcu, a Marinko je sav sretan poveo djecu kuci, i znajuci da je ucinio veliku nepravdu.
Sad, poslije ko zna koliko godina, kad su sve revizije uhvatile maha, valjda ce se neko sjetiti i ove davno ucinjene nepravde, pa Sabaheti barem posthumno nadoknaditi stetu i razrijesiti je svih ovozemaljskih grijehova. S druge strane, Marinko zasluzuje da ga se kazni po najstrozijim mjerilima po nekoliko tacaka optuznice: los odgoj i nebriga oko rodjene djece, naceti krov i prozori, lazno svjedocenje i poticanje na medjunacionalnu mrznju. Sve to pretoceno u pravnu kaznu iznosi: dozivotna zajednica sa Ljubom Miodragovom.