Derviš Sušić – Kaimija (odlomak o Bosni)

 

Izričem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istambulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilačkim namjerama. Od ostalog ce se valjda znati i sami sačuvati.
A zahvalan sam im jer sam u njima proučio medicinu, logiku, filozofiju, stilistiku i nekoliko magijskih vještina. I jer u njima spoznadoh korist vješte laske, utisak dobro proračunate razmetljivosti, slabost i nepostojanost načela koja ljudi propovijedaju a ne pridržavaju ih se, snagu novca, tvrdoću batine, mekotu gajtana, svu ljepotu žene, rajska naselja hašišovog dima i sve strahote gladovanja koje se sprda s obzirima kad potegne da se podmiri.

 

Hvala tim zemljama i tim gradovima jer sam se u njima dovoljno naoružao za život u Bosni. Toliko dobro da ću je moći voljeti a da mi se ona ne naruga, pomoći joj a da me ne popljuje, prekorjeti je, a da mi se ne osveti.

Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stračenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagadavanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vračali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca. Ove nesretnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra rasuli i ušutjeli ili iz straha od ludila pobjegli.

Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.

Svrnem u Jedrene svom starom dobrom ucitelju Muslihedinu Užičaninu da ga poljubim u ruku i čujem njegov poslednji savjet.

Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, vec sedamdeset godina, obradova se kad me vidje. Ali kad ču da idem u Bosnu, diže desnu obrvu i u kratkovide oči iz sebe natopi brigu i tihu srdzbu.

»U Bosnu? Šta ćeš ti po Bosni? «
»Da pomognem, da liječim, da podučavam, da podržim…«
»Hm! Znaš li ti šta je Bosna? «
»Sjećam se svakog trenutka proboravljenog u njoj.«
»Ali Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj što ću ti reći! Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane.

Dragi moj, svuda opasnost od drugog obično reži za granicom. U Bosni, ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali ti savjetujem da ne ideš.« »Hvala ti na savjetu, ali ja idem.«
»Čekaj! Svaku zemlju sile rastočnice razvlace najviše na dvje strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija i tamnija nego u Bosni. Vjeruješ li mi? «
»Vjerujem. Ali ja idem.«
»Kaimijo, moj najbolji učeniće, ne idi! U Bosni te samo nesreće čekaju. Ostarjećeš prije nego što dozriš. Začutaćeš prije nego što uzmogneš progovoriti. Sjedi ovdje kraj mene i nasladuj se djakonijama što nam ih knjige pružaju. Život će ti teći u neprekidnim tihim radostima što krijepe vedrinom i snagom. Ostani! «
»Moj mnogopoštovani učitelju, moram da idem. Goni me nešto neodoljivo, nešto kao kurjačka glad, kao skitnička radoznalost, kao pomamna žudnja za grijehom, ili – oprosti na neskromnosti – kao strast propovjednika. Mozda ću se pokajati. Ali zar je kajanje zbog učinjenog najteža kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog!«
»Hasane Kaimijo, ti već znaš što treba znati. Ne znam samo da li želiš ono što treba željeti. Bojim se, ti preoštro vidiš, prebrzo zaključuješ kao hazarder kome je u zalogu uvijek sopstvena glava, i žuriš da učiniš ne pitajuci je li sve dozrelo za čin. A takve, kasnije, pohode sumnja, poraz, tihi očaj ili neizmjeran gnjev, pa ili se propiju ili pobenave. Još jednom ti kao drugi otac preporučujem: ostani živjeti u cvijetnim ljepotama mudrosti, u tišinama svetih saznanja koja su daleko iznad zemaljskih strasti i potreba, pod suncem koje ne prži nego samo miluje i blago obasjava, nije nikakvo bježanje od obaveza. Naprotiv! To je obaveza onog ko shvati šta je više a šta niže na beskrajnim stepenicama života…«

Još dugo me je ubjedivao moj učitelj, kašljucao, šmrcao, srkutao čaj i zaranjao dug istančao nos u raskošnu ružu, i kuckao dugim staračkim kažiprstom o pozamašnu knjigu od oko četiri oke težine. Ali ja ostadoh pri svom. Ručavši, popričasmo još nepun sat. On me nasavjetova kojim putem da okrenem, gdje da konačim, kako da noge uveće poslije pranja mažem kozjim lojem da me put ne bije i kundure ne žuljaju, pa se restadosmo.

S betnjom o štapu i dugim nožem pod derviškim haljetkom zaputih se prema zapadu, riješen da za nepun mjesec poljubim prag svom dragom Sarajevu.

Kad zakoracih drumom, ucini mi se da sam boziji poslanik upucen da cudesima svog srca i uma spasi vilajet bosanski i izvede ga - za sedmicu, za mjesec, na stazu ljubavi i blagostanja. Još su mi se u glavi pušile obmane cudne magije kojom knjige zrace. Ali kad sunce opece potiljak, kad teška kundura sadrije oba clanka, kad crijeva arlauknuše za blagoslovnim teretom hrane, ja zaboravih na svoj uzvišeni poziv spasioca. Poceh zeljeti sudbinu obicnog hodzice u zabcenoj kasabi. I zavidjeti mu što ima pod rukom ibrik vode, sahan mandre i kakvo-takvo zensko. I što ne pati od zelje da sasvim usreci druge, nego u barici svojih malih zadovoljstava, mudro zaboravlja obaveze, na cemu su mu drugi, izgleda, zahvalni.

Saznanje o svojoj izvanrednoj ulozi ubilo je sujetom ili razocarenjem mnogog velikana još prije nego što je to postao. Hocu li i ja biti potvrda toj tvrdnji mog ucitelja? Jer, eto, ni na prvi konak još nisam pao, a vec sam samo mlad Bošnjak - skitnica koju je nešto nakon dugog izbivanja potjeralo kuci.

Prvi konak ucinih na devet sahata hoda od grada. Noc mlaka i vedra još je drzala ljude oko hana, sjedjeli su po vocnjaku i na medi iznad druma, mrmljali, izvikivali sluge i pratioce ras- tovarenih karavana, pjevšili. Ja - pravo u han.

Uvrh sobe sjedi Bošnjak, pokunjen, ojaden, ali me ne prevari pretvaranjem. Zakljucih - to je trgovac koji skromnošcu krije bogatstvo svoje od radoznalosti drugih. Lijevo od njega napola lezeci nalakcen golem delija, Anadolac. Neki janjicarski starješina jest, ali nizi. Vidim to po, razmetljivosti. Na skupocjeno sedlo lakat naslonio. Ja - s vrata pravo prema trgovcu i sjedoh do njega, a kundure što sam ih u ruci drzao, pruzih onom junaku.

"Metnider ih ukraj!", rekoh.

Zabezeknuše se. Junak gleda u me, u trgovca, u prestrašenog handzju, u bosa i pocijepana Bošnjaka koji sjedi iza peci a koga ne vidjeh ulazeci, pa opet u me. Kad vidje da moja zapovijest nije šala, poblijedi, i trgnu kratak bic ispod sedla. Ali ja dreknuh dvije-tri gledajuci junaku u oci. Njegova ruka osta u zraku ukocena. Junak vrisnu, stade stenjati, moliti se, zvati u pomoc. Ruka je boljela, a ja sam mu jednako gledao u oci i nabijao ga svojom zeljom i naredbom da ga ta ruka što više boli. Kad i meni bi dosta da ga gledam kako se pati, zapitah ga:

"Hoceš li odnijeti moje kundure ako ti vratim ruku?"
"Kurvu li ti sestru...!", jeknu on.
"E onda ce te i druga zaboljeti!" I ja mu u oci ocima sasuh naredbu da osjeti kako mu se i druga ruka raspada od nesnosnih bolova. Janjicar se presavi, poce se valjati cvileci. Trgovac odskoci uza zid unezvjeren. Handzija je sujevjerno šaptao molitve. Samo je onaj Bošnjak iza peci ravnodušno cutao i gledao i ne gledao. Kad janjicara pjene obliše, on zamoli:
"Vrati mi ruke, šejh-efendijo, molim ti se!"
"Hoceš li odnijeti kundure, kako sam ti rekao?"
"Hocu, hocu..."

Vratih mu ruke. On kao da je prebolio vojnicku srdobolju, iznuren i izvedrio, uze moje kundure i odnese ih peci. A ja mu rekoh:

"Sad, gubi se napolje, sram te i stid bilo, zar se tako lezecke docekuje šejh Hasanefendi Kaimija Sarajli?"

Junak dograbi sedlo, kabanicu i bic i iskoci na vrata. Ja, smiren i tajanstven, rekoh handzji da mi spremi ibrik kahve, a trgovca kao prijatelja zamolih da sjedne gdje i prije da bismo zavrgli prijateljski razgovor i upoznali se kao prava braca muslimani koji su se slucajno sreli na dalekom konacištu a u tudem svijetu.

Kad mu rekoh ko sam, odakle sam i kud idem, on se obradova. Kaza mi da je Rogaticanin, da je trgovac, da mu je amidza - carigradski janjicarski aga, pa je kod njega, sa zenom - da oprostš, bio cetiri godine, ali eto... zazelio se Bosne, pa se vraca.

A onog drugog Bošnjaka, siromaha koji sjedi kraj peci, najmio je da ga prati pošto je velik junak i strahota od sablje kad se naljuti.

A zove se Tale Licanin.
Prigovorih Talu što se tako upustio pa sramoti Bosnu svojim izgledom, a on mi rece:

"Moj efendijo, da ti sjediš na granici gdje ja sjedim, i da ti dobijaš ono što ja, prebjegao bi prve sedmice beckom cesaru i klao Turke zešce nego Jankovic Stojane. A biti Bošnjak, doci u Carigrad, pa se na povratku najmiti opet u Bošnjaka, znaci - ili pobudaliti ili se od golema bijesa sprdati sa samim sobom."

Ono malo magije što pokazah nad janjicarom, bilo je najbolja putna isprava: handzja ne smjede ništa da mi naplacuje, trgovac je iz sujevjerja stalno nastojao da mi udovolji, a Tale je bio spreman da me usluzi ne pitajuci za placu.

Drugog dana ujutru krenusmo.
Naprijed ogromni Tale na golom Kulašu, s opasnom drenovinom u šakama, a za njim nekoliko naoruzanih sluga, pa karavan od trideset pretovarenih konja i - mi. Ne primijetih najvece bogatstvo ovog karavana, nego se zapricah s trgovcem i za nepun sat pretresoh s njim mnoge bogougodne teme. Zbog strma puta, on ode naprijed da pogleda samarice obecavsi da ce pobozni razgovor nastaviti dok ovaj preci posao obavi i red i sigurnost tovara utvrdi, a Tala vrati na zacelje.

Moj dronjavi saputnik rece mi da je u Stambol išao da se pozali na svoju sudbinu i na Lickog Mustajbega. Kako je go siromah, prehranjivao se cijepajuci drva po hanovima i nanoseci vodu. Cetvrti je mjesec kako je na putu.

Pohvalih junaštvo Krajišnika.

"Ej, muka ti je biti glasovit junak na Krajini", jecao je on sa svog Kulaša, "tovar slave, a ni cakšire sebi, ni sedlo Kulašu ne zaradih. Moj je begluk pred kucom ledina, moja srma- crno pod naktima, moje toke po prsima posjekotine, moj rahatluk - tvrde podnice, glava pod penderom, noge za vratima.

A u Stambol sam išao, kako ti rekoh, da tuzim Lickog Mustajbega što mi ne dade moju nafaku, tri dukata iz carske hazne, za vojnu na zapad, nego ih uze sebi. Ali u Stambolu me nazvaše hrsuzom i odmetnikom i udariše mi dvadeset što po turu, što po tabanima. I tek kasnije saznadoh da Mustajbeg ima po Stambolu rodbine koliko je gromada kamenja pred kucom.

Nego, ako sam dobro vidio, moj poštovani hafizefendijo, ti svašta nešta znaš, jaja iz uhiju, a dukate iz rukava prosipaš. Pa, ako ti nije teško, prospider i meni štogod usitno na dlan, ništa te to ne košta."

Ja od svoje derviške poputnine odvojih nekoliko groša i dadoh ih junaku ne zeleci ga darivati dukatima svoje magije pa da junak, za pola sata, dode sebi s praznom stisnutom šakom. S jednim Talom podijelicu i posljednji zalogaj. Uostalom, sigurnost putovanja je u vjernom i snaznom saputniku.

On mi zahvali i pozali mi se kako teško dolazi do novca na svojoj Krajini. Veli:

"Moj mnogopoštovani muderis-efendijo, za junaštvo se danas ne placa kao nekad, a o istini o junaštvima i da ti ne govorim, bruka jedna. Eto, jednom, posla mene Licki Mustajbeze da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola oraca. Ja ukradoh dva dobra vola oraca. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako, moleci boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno prozivio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Andeliju i poklonio je Lickom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ruznu begovicu izmišljenom Andelijom.

Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begovic u cakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o necemu mora misliti. I guslar od necega mora zivjeti. Samo mi je zao što ce po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje."

Raspricao se junak drumom, a ja cutim, jer medu saputnicima ja moram ostati zamišljen tajanstveni ucenjak i šejh, šta ja znam gdje ce mi još ugled zatrebati, a tako mi boga, rado bih sjeo s Talom pod jelu zelenu, popio ovu plosku rakije što je krijem pod dzubetom i ispjevao jednu našu bošnjacku.

Pricao bi junak ko zna dokle da se ne dogodi nešto što ni ja ni on nikad ne bismo ocekivali.