Sinoć u Davosu, u Švicarskoj, kanadski premijer Mark Carney održao je govor za koji mislim da će u budućim udžbenicima istorije biti zabilježen kao govor koji je definisao jednu eru.
On je dubokouman, tačan i veoma relevantan za još jednu „srednju silu“ poput Njemačke, Francuske, Australije.
Evo punog teksta tog govora.
Pozivam vas da ga pročitate u cjelosti:
„Zadovoljstvo mi je – i dužnost – biti s vama na ovoj prekretnici za Kanadu i za svijet.
Danas ću govoriti o rascjepu u svjetskom poretku, kraju jedne lijepe priče i početku brutalne stvarnosti u kojoj geopolitika među velikim silama ne podliježe nikakvim ograničenjima.
Ali takođe vam tvrdim da druge zemlje, posebno srednje sile poput Kanade, nisu nemoćne.
One imaju kapacitet da izgrade novi poredak koji utjelovljuje naše vrijednosti, kao što su poštovanje ljudskih prava, održivi razvoj, solidarnost, suverenitet i teritorijalni integritet država.
Moć onih manje moćnih počinje s iskrenošću.
Svakog dana podsjećaju nas da živimo u eri rivalstva velikih sila.
Da poredak zasnovan na pravilima blijedi.
Da jaki rade ono što mogu, a slabi pate ono što moraju.
Ovaj Tukididov aforizam predstavlja se kao neizbježan – kao ponovno uspostavljanje prirodne logike međunarodnih odnosa.
Suočene s tom logikom, zemlje imaju snažnu tendenciju da se priklone kako bi opstale.
Da se prilagode.
Da izbjegnu nevolje.
Da se nadaju da će pokornost kupiti sigurnost.
Neće.
Dakle, kakve su nam opcije?
Godine 1978. češki disident Vaclav Havel napisao je esej pod nazivom Moć nemoćnih.
U njemu je postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sistem održavao?
Njegov odgovor počeo je s prodavačem povrća.
Svakog jutra taj trgovac u svoj izlog stavlja natpis: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“
On u to ne vjeruje.
Niko u to ne vjeruje.
Ali on ipak postavlja natpis – da izbjegne nevolje, da signalizira pokornost, da bi se uklopio.
I zato što svaki trgovac u svakoj ulici radi isto, sistem opstaje.
Ne samo kroz nasilje, već kroz učešće običnih ljudi u ritualima za koje privatno znaju da su lažni.
Havel je to nazvao „življenjem unutar laži“.
Moć sistema ne dolazi iz njegove istinitosti, već iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit.
A njegova krhkost dolazi iz istog izvora: kada makar jedna osoba prestane glumiti — kada trgovac skloni svoj natpis — iluzija počinje da puca.
Vrijeme je da kompanije i države skinu svoje natpise.
Decenijama su zemlje poput Kanade napredovale u okviru onoga što smo nazivali međunarodnim poretkom zasnovanim na pravilima.
Pridružili smo se njegovim institucijama, hvalili njegove principe i koristili njegovu predvidljivost.
Pod njegovom zaštitom mogli smo voditi vanjsku politiku zasnovanu na vrijednostima.
Znali smo da je priča o međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima djelimično lažna.
Da će se najjači izuzeti kada im to odgovara.
Da su se trgovinska pravila provodila asimetrično.
I da se međunarodno pravo primjenjivalo s različitom strogošću, zavisno o identitetu optuženog ili žrtve.
Ova fikcija bila je korisna, a američka hegemonija je, naročito, pomogla u obezbjeđivanju javnih dobara: otvorenih morskih puteva, stabilnog finansijskog sistema, kolektivne sigurnosti i podrške okvirima za rješavanje sporova.
Tako smo postavljali natpis u prozor.
Učestvovali smo u ritualima.
I uglavnom izbjegavali ukazivati na jaz između retorike i stvarnosti.
Ta pogodba više ne funkcioniše.
Dozvolite mi da budem direktan: nalazimo se usred rascjepa, a ne tranzicije.
Tokom protekle dvije decenije, niz kriza u finansijama, zdravstvu, energetici i geopolitici razotkrio je rizike ekstremne globalne integracije.
Nedavno su velike sile počele koristiti ekonomsku integraciju kao oružje.
Tarife kao sredstvo pritiska.
Finansijsku infrastrukturu kao prinudu.
Lance snabdijevanja kao ranjivosti koje treba iskoristiti.
Ne možete „živjeti unutar laži“ o obostranoj koristi kroz integraciju kada integracija postane izvor vaše podređenosti.
Multilateralne institucije na koje su se srednje sile oslanjale — WTO, UN, COP – arhitektura kolektivnog rješavanja problema — znatno su oslabljene.
Kao rezultat toga, mnoge zemlje izvode iste zaključke.
Moraju razviti veću stratešku autonomiju: u energetici, hrani, kritičnim mineralima, finansijama i lancima snabdijevanja.
Ovaj impuls je razumljiv.
Zemlja koja ne može prehraniti samu sebe, obezbijediti sebi energiju ili se odbraniti, ima malo opcija.
Kada vas pravila više ne štite, morate zaštititi sami sebe.
Ali budimo realni u pogledu toga kuda to vodi.
Svijet tvrđava biće siromašniji, krhkiji i manje održiv.
Postoji i druga istina: ako velike sile napuste čak i privid pravila i vrijednosti radi nesmetanog ostvarivanja svoje moći i interesa, dobitke od „transakcionalizma“ postaje teže replicirati.
Hegemoni ne mogu neprestano monetizovati svoje odnose.
Saveznici će diversifikovati svoje izvore kako bi se zaštitili od neizvjesnosti.
Kupovaće osiguranje.
Povećavati opcije.
To ponovo izgrađuje suverenitet – suverenitet koji je nekada bio utemeljen na pravilima, ali će sve više biti usidren u sposobnosti da se izdrži pritisak.
Kao što sam rekao, takvo klasično upravljanje rizikom ima svoju cijenu, ali taj trošak strateške autonomije, suvereniteta, takođe se može podijeliti.
Kolektivna ulaganja u otpornost jeftinija su nego da svako gradi svoju tvrđavu.
Zajednički standardi smanjuju fragmentaciju.
Komplementarnosti donose dobit svima.
Pitanje za srednje sile, poput Kanade, nije da li se prilagoditi ovoj novoj stvarnosti.
Moramo.
Pitanje je da li ćemo se prilagoditi jednostavnom izgradnjom viših zidova – ili možemo uraditi nešto ambicioznije.
Kanada je bila među prvima koji su čuli poziv na buđenje, što nas je navelo da temeljno promijenimo svoj strateški stav.
Kanađani znaju da naša stara, udobna pretpostavka – da naša geografija i članstvo u savezima automatski donose prosperitet i sigurnost – više ne važi.
Naš novi pristup počiva na onome što je Alexander Stubb nazvao „realizmom zasnovanim na vrijednostima“ – ili, drugim riječima, cilj nam je biti principijelan i pragmatičan.
Principijelan u našoj posvećenosti temeljnim vrijednostima: suverenitetu i teritorijalnom integritetu, zabrani upotrebe sile osim kada je to u skladu s Poveljom UN-a, poštovanju ljudskih prava.
Pragmatičan u priznavanju da je napredak često postepen, da se interesi razilaze, da svaki partner ne dijeli naše vrijednosti.
Angažujemo se široko, strateški, otvorenih očiju.
Aktivno prihvatamo svijet onakvim kakav jeste, a ne čekamo svijet kakav bismo željeli da bude.
Kanada kalibriše svoje odnose tako da njihova dubina odražava naše vrijednosti.
Prioritet dajemo širokom angažmanu kako bismo maksimizovali svoj uticaj, s obzirom na nestalnost svjetskog poretka, rizike koje to nosi i uloge za ono što slijedi.
Više se ne oslanjamo samo na snagu naših vrijednosti, već i na vrijednost naše snage.
Tu snagu gradimo kod kuće.
Otkako je moja vlada stupila na dužnost, smanjili smo poreze na dohodak, kapitalnu dobit i poslovna ulaganja, uklonili smo sve federalne barijere međupokrajinskoj trgovini i ubrzavamo investicije od bilion dolara u energetiku, vještačku inteligenciju, kritične minerale, nove trgovinske koridore i šire.
Udvostručujemo našu potrošnju na odbranu do 2030. godine i to činimo na način koji izgrađuje naše domaće industrije.
Ubrzano vršimo diversifikaciju u inostranstvu.
Dogovorili smo sveobuhvatno strateško partnerstvo s Evropskom unijom, uključujući pridruživanje SAFE-u, evropskim aranžmanima za nabavku opreme za odbranu.
Potpisali smo dvanaest drugih trgovinskih i sigurnosnih ugovora na četiri kontinenta u posljednjih šest mjeseci.
U proteklih nekoliko dana zaključili smo nova strateška partnerstva s Kinom i Katarom.
Pregovaramo o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indijom, ASEAN-om, Tajlandom, Filipinima, Mercosurom.
Kako bismo pomogli u rješavanju globalnih problema, težimo „varijabilnoj geometriji“ — različitim koalicijama za različita pitanja, zasnovanim na vrijednostima i interesima.
Što se tiče Ukrajine, mi smo ključni član „Koalicije voljnih“ i jedan od najvećih doprinosilaca njenoj odbrani i sigurnosti po glavi stanovnika.
Što se tiče suvereniteta na Arktiku, čvrsto stojimo uz Grenland i Dansku i u potpunosti podržavamo njihovo jedinstveno pravo da odlučuju o budućnosti Grenlanda.
Naša posvećenost Članu 5 je nepokolebljiva.
Radimo s našim NATO saveznicima (uključujući Nordijsko-baltičku osmorku) na dodatnom osiguravanju sjevernih i zapadnih krila saveza, uključujući i kanadska neviđena ulaganja u radare iznad horizonta, podmornice, avione i trupe na terenu.
Kanada se oštro protivi tarifama nad Grenlandom i poziva na fokusirane razgovore radi postizanja zajedničih ciljeva sigurnosti i prosperiteta na Arktiku.
Što se tiče plurilateralne trgovine, predvodimo napore za izgradnju mosta između Transpacifičkog partnerstva i Evropske unije, stvarajući novi trgovinski blok od 1,5 milijardi ljudi.
Što se tiče kritičnih minerala, formiramo „klubove kupaca“ usidrene u G7 kako bi se svijet mogao diversifikovati dalje od koncentrisanog snabdijevanja.
U vezi s vještačkom inteligencijom (AI), sarađujemo s demokratijama sličnih stavova kako bismo osigurali da na kraju ne budemo prisiljeni birati između hegemonâ i tehnoloških giganta (hyperscalers).
Ovo nije naivni multilateralizam.
Niti je to oslanjanje na oslabljene institucije.
To je izgradnja koalicija koje funkcionišu, pitanje po pitanje, s partnerima koji dijele dovoljno zajedničkih osnova za zajedničko djelovanje.
U nekim slučajevima, to će biti velika većina nacija.
I to stvara gustu mrežu veza kroz trgovinu, investicije i kulturu na koje se možemo osloniti za buduće izazove i prilike.
Srednje sile moraju djelovati zajedno, jer ako niste za stolom, onda ste na meniju.
Velike sile mogu priuštiti da idu same.
One imaju veličinu tržišta, vojni kapacitet i moć da diktiraju uslove.
Srednje sile to nemaju.
Ali kada o hegemonom pregovaramo samo bilateralno, pregovaramo s pozicije slabosti.
Prihvatamo ono što nam se nudi.
Takmičimo se međusobno ko će biti predusretljiviji.
To nije suverenitet.
To je predstava suvereniteta uz prihvatanje podređenosti.
U svijetu rivalstva velikih sila, zemlje između imaju izbor: da se takmiče međusobno za naklonost ili da se udruže kako bi stvorile treći put s uticajem.
Ne bismo smjeli dozvoliti da nas uspon „tvrde moći“ zaslijepi za činjenicu da će moć legitimiteta, integriteta i pravila ostati snažna — ako je odlučimo koristiti zajedno.
Što me vraća Haveli.
Šta bi za srednje sile značilo „živjeti u istini“?
To znači nazvati stvarnost pravim imenom.
Prestanite se pozivati na „međunarodni poredak zasnovan na pravilima“ kao da on još uvijek funkcioniše onako kako se reklamira.
Nazovite sistem onakvim kakav jeste: period intenziviranja rivalstva velikih sila, gdje najmoćniji ostvaruju svoje interese koristeći ekonomsku integraciju kao oružje prinude.
To znači djelovati dosljedno.
Primijenite iste standarde na saveznike i rivale.
Kada srednje sile kritikuju ekonomsko zastrašivanje s jedne strane, a šute kada ono dolazi s druge, mi zadržavamo natpis u izlogu.
To znači graditi ono u šta tvrdimo da vjerujemo.
Umjesto da čekate da se stari poredak obnovi, stvarajte institucije i sporazume koji funkcionišu onako kako je opisano.
I to znači smanjiti moć uticaja koja omogućava prinudu.
Izgradnja jake domaće ekonomije uvijek treba biti prioritet svake vlade.
Međunarodna diversifikacija nije samo ekonomska razboritost; to je materijalni temelj za iskrenu vanjsku politiku.
Zemlje zarađuju pravo na principijelne stavove smanjenjem svoje ranjivosti na odmazdu.
Kanada ima ono što svijet želi.
Mi smo energetska velesila.
Posjedujemo ogromne rezerve kritičnih minerala.
Imamo najobrazovanije stanovništvo na svijetu.
Naši penzioni fondovi su među najvećim i najsofisticiranijim investitorima na svijetu.
Imamo kapital, talenat i vladu s ogromnim fiskalnim kapacitetom da djeluje odlučno.
I imamo vrijednosti kojima mnogi drugi teže.
Kanada je pluralističko društvo koje funkcioniše.
Naš javni prostor je glasan, raznolik i slobodan.
Kanađani ostaju posvećeni održivosti.
Mi smo stabilan, pouzdan partner — u svijetu koji je sve samo ne to — partner koji gradi i cijeni odnose na duge staze.
Kanada ima još nešto: prepoznavanje onoga što se dešava i odlučnost da djeluje u skladu s tim.
Razumijemo da ovaj rascjep zahtijeva više od samog prilagođavanja.
Zahtijeva iskrenošću o svijetu onakvom kakav jeste.
Mi sklanjamo natpis iz izloga.
Stari poredak se ne vraća.
Ne bismo trebali žaliti za njim.
Nostalgija nije strategija.
Ali iz ovog loma možemo izgraditi nešto bolje, jače i pravednije.
To je zadatak srednjih sila, koje imaju najviše da izgube u svijetu tvrđava, a najviše da dobiju u svijetu istinske saradnje.
Moćni imaju svoju moć.
Ali i mi imamo nešto – kapacitet da se prestanemo pretvarati, da imenujemo stvarnost, da gradimo svoju snagu kod kuće i da djelujemo zajedno.
To je put Kanade.
Biramo ga otvoreno i samouvjereno.
I to je put koji je širom otvoren za svaku zemlju koja je spremna da njime krene s nama.“
