„A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Dedalija, Šehagin najbolji prijatelj, koga sam uvijek susretao s poštovanjem, zbog blagog osmijeha i lijepe riječi za svakoga. Zar će i on svoj glas pridružiti ovom bjesomučnom zavijanju? Zar nije mogao da ćuti? Boji li se da će ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaže? Je li i ćutanje sumnjivo? Ili riječima koje ga se ne tiču, kupuje svoj mir. Jer mu ništa drugo ne treba.
Smučilo mi se. U početku je govorio što i ostali, i svi su slušali pospano A onda je zasvirao na svoju sviralu, i snene učtivosti je nestalo, odjednom. A meni su se noge odsjekle od straha. Je li lud!
Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz, jer mrzi nered i nasilje. A što je mladić toliko vremena govorio svašta, krivi smo mi, svi. Kadija ima pravo. Samo kadija ne kaže zašto smo krivi. Zato što nam je svejedno, ništa nas se ne tiče osim nas samih, suviše mislimo da svoju korist i na dobra ovoga svijeta. Čudimo se što nam niko ništa nije rekao, što su ga ljudi krili. A ja se , vidite, ne čudim.
Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo, i sve manje. Granica se uspostavlja između nas i naroda, i preko granice šaljemo samo pandure. Ovo nije jedna država, mi stvaramo svoju, narod svoju. Između tih dviju država nema mnogo prijateljskih odnosa. I ne krivicom naroda. Krivica je u nama, u našoj oholosti, sebičnosti, bezobzirnosti, u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti svoj život.
Jedino sebi zadržavamo pravo da mislimo, da ukazujemo na put kojim treba ići, da određujemo krivice i kazne. A Kur’an kaže: Sve rješavajte zajedno, u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kur’an. Iznevjerili smo i običnu pamet, jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. Hrđavo mislimo, jer smo izdvojeni, pokazujemo pravac putneprohodnih trnjaka, a ne put širokih džada, nepravedno određujemo kazne, a još nepravednije krivice.
Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena, a da mi to ne znamo. Narod ga je sakrio, zar vam nije jasno? A mi sad tražimo još veću strogost, zahtijevamo bezobzirniju surovost, hoćemo strahom da uvedemo red. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili, po čemu će vas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom životu o kojem se ne brinemo? Po praznim riječima koje prosipamo?
Takmičili ste se ovdje ko će težu prijetnju ovdje izreći, ko će crnje nasilje tražiti, ko će strožiji zakon predložiti. A niko ne pomisli na naše greške, niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja, niko se ne začudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije, što ih nije bilo više. A zašto?
Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite, bilo bi strašno kad bi to bila istina. Ne vjerujem ni da to činite iz koristoljublja, bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas?
Ako je tako, duboko vas žalim. Ali, za ime boga, ne širite strah i izvan ovog kruga, ne naplaćujte se za svoje poniženje!
Kaznite krivca po pravdi i po zakonima, i najstrožije ako treba, ali ne izmišljajte krivce među onima koji to nisu. Natjeraćete ih da postanu krivci. I ne upotrebljavajte velike riječi i krupne razloge da biste namirili svoje sitne račune. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo.“
Tvrdjava - Mesa Selimovic