Vjera, selo i džamija podno Srebreničke gradine
Autor: IZET PERVIZ – www.stav.ba
Prvog vijeka osmanske vladavine razvila se ovdje cijela kasaba, ali je odnesoše klizišta i ljudi kuće pomjeriše niz potok.
Ovdje, pod gradom Srebrenikom, u Varošištu, u palači udno trga okruženog s dvadesetak kuća, između kojih se Srebreničkim potokom put slijevao s Gradine i tekao do Tinje, a ondje se granao dalje kroz cijelu Bosnu, tri je dana ovdje ban Stjepan, sin Stjepanov, gostio i čašćavao generala franjevačkog reda fra Gerarda Odonisa. Strpljivo je Stjepan, sav nervozan, iščekujući da se odozgo, od tvrđave, stušte glasnici i da mu konačno donesu vijest da je banica, presvijetla Elizabeta Pjast, konačno rodila njihovo prvo dijete, odgovarao na beskrajna Gerardova pitanja i izvodio pred njega desetke svjedoka koji su jednako potvrđivali i kleli se svim svetim da nikakve hereze ovdje, ni u cijeloj Bosni nema. Od ranog jutra pa do mrkle večeri, sva tri dana, iz svih dvadeset kuća koje okruživahu trg izlazilo je silno jelo. Donošeno je ovamo skupa s mješinama najboljeg vina s Vinograda, sa Sadišta, s Graskih i sa svih ostalih njiva na kojima je gajena najkvalitetnija vinova loza, a protezaše se ti vinogradi skroz dolje, do Tinje.
Svaki put kada bi fra Gerard podigao svoje teško tijelo i od ogromni habit obrisao ruke omašćene pečenjem pa zadjenuo palčeve za bijeli štrik svezan mu oko pasa i isprsio grudi, kazavši: “Hajmo mi to, mili moj, vlastitim okom vidjeti”, Stjepan bi pucnuo prstima. Na taj znak u tu prostoriju, u kojoj boraviše tri dana zatvoreni, nahrnula bi posluga noseći novo pečenje, a Stjepan bi, dok bi sluge redale jela pred fra Gerarda i njegovu pratnju, uzimao sam mješinu i govorio da iz ove palače niko nije izašao a da nije probao i vino s banskih vinograda koje narod, te njive, prosto zove Vino, i svojeručno ga sipao u pehare i redao ih pred svoje goste. Fra Gerard bi tada kazao da ne dolazi u obzir, da je dosta, da su se i najeli i napili, i to preko svake mjere, i da ih niko nikada ovako nije počastio, ali sada je krajnje vrijeme da se krene i da se obavi posao, jer valja njima proputovati cijelom Bosnom. Međutim, kada bi napravio prvi korak, osjetio bi kako ga vino zanosi i on bi se zanjihao i da ga Stjepan u tom trenu ne pridrži, zasigurno bi svom težinom blebnuo preko stola prepunjenog pečenjem, slasticama, vinom. Skljokao bi se tada nazad na stolicu i govorio da se povinuje želji domaćina, ali samo još ovaj pehar, i okretao se svojim pratiocima koji jedva držaše glave uspravne i kojima se zaista dalje nije išlo jer onaj ko ih može s ovakvom ljubavlju čašćavati i gostiti zasigurno ne može biti ni heretik, ni bogumil, ni kuduger, ni trikleti babun.
Bila je godina 1339. i ugarski kralj Karlo Robert, onaj kojeg historija bilježi kao Prvog, poslao je izaslanstvo na čelu s franjevačkim generalom Gerardom da bi se utvrdilo pravo stanje stvari kada je riječ o bosanskoj herezi, jer sa svih strana dolazahu pritužbe da je ova zemlja ogrezla u nevjerstvu, u bludu i u svakoj vrsti mračnjaštva i opačine. Ali fra Gerard nije makao dalje od Srebrenika. Bio je tako tvrdoglav da ga Stjepan, ni nakon tri dana, hrpe pečenja i potoka vina, ulažući uz to i svu svoju diplomatsku umješnost, nije uspio uvjeriti da u Bosni hereze nema. Četvrtog dana ban prestade pucketati prstima i potpuno promijeni taktiku. Tad naredi posluzi da se povuče od ulaznih vrata, gdje je čekala s novim jelima i mješinama vina, sjede na stolicu naspram fra Gerarda i sasvim otvoreno mu priznade, jeste, tačno je, uzela je hereza maha i širi se svom Bosnom. Na ove riječi fra Gerard poskoči i uperi poluoglođani batak Stjepanu ravno u prsa, zarotira njime kao da drži mač i kao da je upravo zarobio svog najljućeg neprijatelja. Onda svom snagom udari onim batakom po stolu i svi pehari poskočiše, a vino pljusnu iz njih. “Ha”, uzviknu iz sveg grla. “Znao sam od prvog časa.” I slavodobitno se okrenu svojoj pratnji, gurajući onaj batak prema Stjepanu, odlučno, kao da njime upire u samog đavola.
Naredna tri dana, bez i kapi vina i pri umjerenim obrocima, Stjepan je nastojao fra Gerarda i njegovu pratnju uvjeriti da ugarski kralj nema rašta da pokreće križarske ratove, jer se hereza bosanska nikakvom silom ne može iskorijeniti. Zašto, začuđeno pitaše mahmurni fra Gerard, razrogačivši širom svoje krupne razroke oči, za koje se među prostim svijetom kazivaše da su rasparne i da uvijek gledaju ondje gdje nisu usmjerene, e da bi tako zavarale đavola, i da su, takve, samo jednim ovlašnim pogledom kadre u očima vjernika prepoznati vjeru, a u očima nevjernika nevjeru. Nakon kratkog razmišljanja, Stjepan se opet hvata svog najljućeg neprijatelja, cara Dušana, jer zna da je objeda papi pisana iz tog gnijezda i kaže: “Zbog Srbije.”
“Zašto zbog Srbije”, još više širi Gerard svoje razroke oči i unosi se Stjepanu u lice.
Stjepan, zatečen ovim naglim pritiskom, odgovara pomalo nesigurno: “Zbog pravoslavlja.”
“Hm”, promišlja se Gerard i sada zatvara oči i škilji na njih svojim dubokim nepovjerenjem i kao da mu nikako nije jasno kako to pravoslavlje u Srbiji može priječiti borbu protiv hereze ovdje, u Bosni. Ali, prije nego fra Gerard svoje dileme pretvori u konkretno pitanje, Stjepan ga prestiže i baca na sto posljednji adut. Zna, potpuno je siguran, ako ne uspije, već sutra, čim isprati ove nemile goste, može pripremati vojsku i očekivati napad od kralja Karla, a tu priliku će Dušan zasigurno iskoristiti da povrati Hum i da ga potpuno skrši. “Za iskorjenjivanje hereze treba osigurati stalan boravak vas, franjevaca, najpoštenijeg među papinskim redovima, vi umjesto lomače i mača založište dobrotu i isukaste riječ”, kaže Stjepan.
Gerard opet razrogači svoje razroke oči i dugo u nevjerici bulji u Stjepana, pitajući se da li je ovo onaj ban o kojem mu rekoše da nikada, ni pod najvećim pritiskom, na najstrašnije muke da ga staviš neće priznati da Bosnom hara hereza, da je sam heretik, i vođa kudugera, i da obnoć, za punog mjeseca izlazi na kule Srebrenika i gore se sašaptava sa samim Sotonom.
U Stjepanu vrije strepnja, jedva se suzdržava i hrve se s nervozom, svim udima podilaze ga trnci, grči mu se želudac, zna da je sve stavio na kocku i da mu budućnost zavisi od ovog trenutka i od ovog debelog fra ljubitelja vina. Iako mu, dok su očekivali fra Gerardov dolazak, njegovi savjetnici savjetovaše da ne igra na franjevačku uobrazilju i da bi to moglo biti pogibeljno, jer se za njih priča da su oslobođeni od svake pohlepe i umišljenosti i od svake sujete, posebno ovi koje predvodi fra Gerard, a zovu ih “bosonogi bogomoljci”, znao je Stjepan, barem je toliko imao iskustva, da se ponekad treba suprotstaviti i razumu i osjetio je da bi ovo mogao biti taj trenutak. Traje taj trenutak, što se ono kaže, cijelu vječnost. Strepnja u Stjepanu raste do te mjere da mu se čini kako bi svakog časa mogao da mu počne titrati mišić na lijevom obrazu, koji ga, tako, s vremena na vrijeme zna izdati u velikoj strepnji, a tolika je ta strepnja, buja, da, kada mu se fra Gerard unese u lice i upita ga: “Znači li to da imamo dozvolu vaše visosti da osnujemo i bosansku vikariju”, Stjepan nije sposoban ni za šta drugo nego samo da između stisnutih usana protisne jedno jedva razumljivo: “Da.”
Slavodobitno, ali i začuđeno, ne vjerujući u ono što je čuo vlastitim ušima, fra Gerard se okreće svojoj pratnji, prelazi pogledom po njihovim licima, prstima prebira po bradi, premišlja se. Stjepanu to biva dovoljno da se pribere barem za toliko da uhvati pogled fra Peregrina Saksonca, s kojim se već sretao i koji se udomaćio u Bosni i upoznao bosanskog čovjeka toliko da bi mogao zaslužiti njegovo povjerenje. “Evo, fra Peregrini, naš zajednički prijatelj, mogao bi biti vikar”, kaže, osjećajući kako se kocka već nagnula na njegovu stranu i kako je ovu tešku i mučaljivu igru konačno dobio. Potvrđuje mu to i fra Gerard jednim snažnim udarom bosog tabana u patos i grohotnim smijehom. Onaj batak mu ispada iz ruku i on svom snagom dlanom opali Stjepana po ramenima, kao najboljeg prijatelja.
“To su prave riječi, sinovče”, kaže Gerard, smije se, i opet lupi Stjepana po leđima. “Treba graditi franjevačke samostane i zabraniti tim Božijim psima, dominikancima, da ikada više dođu ovamo sa svojim lomačama i inkvizicijom.”
Stjepan se, u strahu da će ga Gerard još jednom odalamiti po ramenima, izmiče i pucketa prstima i u taj čas sa svih strana, kao da ovaj dvor ima vrata na svakom zidu, ulijeću sluge i unose pladnjeve s jelom i mješine vina i fra Gerard, podižući pehar iznad glava, udarajući dlanom sada fra Peregrina Saksonca, viče na sav glas da će prvi franjevački samostan izgraditi baš ovdje, pod Srebrenikom, odmah uz ove dvore.
Uprkos tome što povijest ne bilježi nikakve rudnike u ovom kraju, pa zato nije bilo potrebe da se dovlače stručnjaci iz Saske, katolici, kojima bi trebale usluge crkve; uprkos tome što ne bilježi ona, povijest, ni da se ovako visoko u Bosnu uspinjahu dubrovački trgovci, i oni katolici, i njima bi ondje gdje bi osnovali svoje trgovačke kolonije trebale usluge crkve; i uprkos tome što se, dodajemo proizvoljno, žitelji pod Srebrenikom, mirski ljudi, već sutradan, kada ispratiše franjevce, zakleše da nikada neće ostaviti vjeru svojih očeva i strojnika i dida; možda bi se, uprkos svemu nabrojanom, fra Gerardova želja i ispunila da se u narednim godinama i decenijama i cijeli jedan vijek ne zametnuše oko Srebrenika silne bitke pa prelaziše ovaj grad čas u ruke jednih, čas u ruke drugih.
Desetak godina nakon boravka fra Gerarda grad je, za vrijeme prodora u Bosnu, opsjedao srpski car Dušan, pa su zasigurno gorjele kuće, ovdje u podgrađu, a narod, prestrašen pričama o caru koji mrzi njih, mirske ljude, pobornike Crkve bosanske, i zove ih trikleti babuni, i isprepadan pričama o lomačama i nasilnom prekrštavanju, bježao je narod glavom bez obzira i krio se po Majevici i poslije se vraćao na baštinu i razgrtao pepeo i gradio novi dom. Bilježi dalje historija da je novi ugarski kralj Ludoviko Prvi, desetak godina poslije, nahrnuo na Bosnu da slomi mlađahnog bana Tvrtka i opet se vojska prostri podno Srebrenika, a narod, isprepadan pričama o strašnim križarima koji dolaze da konačno zatru svaku herezu u Bosni, a iza njih idu ropci i robe sve što nije kršteno, dade se narod opet u zbjegove, u šume, u Majevicu, a kuće njine, legla đavolštine, kako ih zvaše križari, opet planuše. Po povratku ne uspješe ni krovove podići, a Tvrtkov brat Vuk, potpomognut bosanskom vlastelom, diže vojsku i udari na Tvrtka i opet se zametnu rat oko Srebrenika.
Poslije opet dođoše Mađari, a na čelu im Sigismund i zauzeše Srebrenik, pa ga kralj Dabiša vrati, pa ga opet zauzeše Mađari, pa ga kralj Ostoja vrati, pa ga opet zauzeše Mađari, pa ga kralj Tvrko, sin Tvrtkov, opet vrati, pa ga Sigismund opet zauze, pa ga godinama kasnije vrati kralj Tomaš i protjera iz Bosne dida i strojnike i svu Crkvu bosansku, pa dođoše Osmanlije i narod podno Srebrenika naprosto prestade brojati ratove i zaboravi sve zakletve svojih predaka, jer više ne bijaše ni dida, ni strojnika, ni Crkve bosanske, a ni oni više ne bijahu mirski ljudi. I jedino im bijaše važno da je granica sada, nakon dolaska Osmanlija, odnesena daleko i oni, napokon živeći u miru, sve se sigurnije uspinjaše u srebreničku tvrđavu i ulaziše u džamiju i sasvim promijeniše vjeru.
U novoj vjeri ponese ih novi berićet i više to nije bio trg okružen s dvadesetak nujnih seljačkih domova, već ovdje niknu cijela kasaba. Oni koji u svojim rukama držaše osmanske popisne deftere iz 1548. godine kazuju da u njima piše kako je te godine u Varoši podno grada Srebrenika bilo 486 kuća. Ali, taman kada se trajno useli mir, a granica otperja čak na Dunav, desi se nova katastrofa. Šest godina poslije sultanovih popisivača odvali se cijelo brdo ponad Varoši. Ni jedan rat, ni jedan potop, ništa ne bi tako strašno kao ta grmljavina koja u praskozorje razbudi Varošane. Onako, trgnuti iz sna, prepadnuti kao nikada do tad, u prvi mah pomisliše da je smak svijeta i strahovita vriska rasiječe maglu. Ali, kad izletješe iz kuća, vidješe da se zemlja pomjera i drobi sve pred sobom i da cijelo brdo klizi prema njima, a ta ogromna stijena na kojoj poput orlova gnijezda počiva tvrđava sva se njiše i čini se da bi se i ona svaki čas mogla raspuknuti i suknuti na njih i na njihovo selo. Jedva uspjedoše žive glave iznijeti, a neki ni to, već ostadoše potrpani zemljom i kamenjem.
Eto, toliki ratovi kidisaše na njih i na njihovu varoš i oni, svaki put većom upornošću, vraćaše se na spaljena ognjišta i gradiše nove kuće na pepelu starih, a sada ne mogaše ni to, nego bijahu prisiljeni da nove kuće podižu niže, niz potok, daleko od brda i od te stijene na kojoj stoji grad, da ih nikada više ništa ne poklopi.
Nakon ove katastrofe većih vjernika od Varošana ne bi. Povjerovaše sada i oni najnevjerniji kako je njihova sudbina još davno zapisana u svetim knjigama u kojima postoje takve priče o naseljima potpuno sravnjenim sa zemljom. Onakvi, raskućeni i očajni, ubveriše se oni da su kažnjeni jer pređoše na islam a ne pridržavahu se njegovih osnovnih pravila, pa i dalje gajiše i obrezivaše vinovu lozu i cijediše iz nje vino i prodavaše ga sve do Budima i Beograda, i u Dubrovnik. Optužiše tako sami sebe i, prije nego i odrediše mjesto na kojem će podići svoje nove domove, latiše se oni sjekira i zađoše redom, posjekoše svaki čokot i zatrše vinograde sve do Tinje. Tek onda iskopaše temelje za kuće i u njih položiše nadu kako će se njihovo mjesto uskoro ponovo razviti u varoš i u kasabu i u šeher, ako Bog da. Ali, dok su oni bili zaneseni svojim poslovima i grijani tom dalekom nadom, svi putevi već bijahu davno prešli na drugu stranu brda i ni jedan više ne svraćaše ovamo, njima, a za tvrđavu ponad njihovih glava koja se vjekovima srebriše na toj stijeni i mamiše svakog vladara niko više nije pokazivao interes.
Naposljetku, sagradiše i džamiju, na najljepšem mjestu, tu, između dva izvora, uvjereni da će im, kada mu podignu kuću i bace se u njoj na sedždu, Bog oprostiti sve grijehe i ponovo nanijeti puteve ovamo, kroz njihovu varoš. I još dugo, godinama, oni raspirivaše u sebi nadu, bez obzira na to što njihovu varoš, kako su je oni među sobom zvali, sva okolna sela i svi prolaznici odavno zvahu Ćojluk, a oni se, hudi, ne dosjetiše, niti im iko reče, da to na turskom znači isto što i na našem – selo.
Historija bilježi da je do klizišta pod gradom Srebrenikom došlo nakon 1604, jer se te godine Varoš posljednji put spominje u osmanskim defterima. Iza džamije, uz onaj zid, niz čije rubove se od krova spuštaju dva zahrđala lanca koja služe kao oluci pa se kišnica s krova slijeva niz njih, postavljena je jedna ploča. Na njoj je uklesan broj 1666. To je, kažu, godina gradnje džamije. I još se kazuje da je ispod te ploče 1971. godine, prilikom opravke, zakopan originalni tarih na kojem piše da je ova bogomolja građena baš 1666. A nekima od onih koji se bave potragama za tajanstvenim značenjima Kur’ana ni to ne bi dosta pa kazuju da se ovolike šestice ne grupišu bez ikakvog reda i smisla i prikrivenog značenja i da se u muslimanskoj svetoj knjizi riječi vino i pijanstvo ponavljaju tačno šest puta, i kazaše još, pametnom dosta.
Bilo kako bilo, vijek i po od te godine u kojoj se šestice hrpaju bez ikakve mjere ovo selo uopće se ne spominje. Historija ga bilježi tek 1813. godine, i to u potvrdi, kojom gradačački kapetan Murat-beg potvrđuje nasljednicima neke Rabke, kćeri Hasana Pančića iz Ćojluka u Srebreničkoj nahiji, da je njihova mati vlasnica jednog imetka u njegovom timaru. Tada se u Ćojluku zasigurno niko više ne sjeća sna njihovih predaka o kasabi i šeheru, a na tu davninu podsjećaju ih tek nazivi njiva niz potok prema Tinji: Vino, Vinograd, Sadišta, Graske njive.
Nikada više Ćojluk neće doseći veličinu Varošišta, koje bijaše zbrisano s lica zemlje nesretnim odronom. U prvim austrougarskim popisima imao je manje stanovnika nego što je Varoš imala kuća: 1879. godine živjelo je ovdje 127 mještana, a šest godina poslije 155. Ali, džaba, kada im se pribroje i stanovnici okolnih sela Dželikana i Junuzovića, koji dolazahu klanjati u njihovu džamiju, opet ispada da je nekada ovdje više bilo kuća nego što danas ima ljudi.
Autor: IZET PERVIZ – www.stav.ba
Preneseno sa web stranice: www.stav.ba
Povezana tema: Srebrenik
Srebrenik.NET Digitalni glas Srebrenika, već treću deceniju
