Sljedeći dan po Dubrovniku nije bio opet juriš na zidine, nego za tiho zavirivanje u muzeje i stare odaje. A ima ih ovaj grad podosta na onih svojih dvanaestak kvadratnih kilometara – star je, nakupilo se u njemu historije kao fine prašine po pergamentima.
Prvo nas put nanese u Franjevački samostan, odmah kraj Vrata od Pila, ovaj puta smo odlučili prići gradu za zapada. Tu, u hramu tišine, nalazi se i ona čuvena franjevačka apoteka, osnovana daleke 1317. godine i ako ne najstarija, a ono zasigurno jedna od najstarijih u Evropi i svijetu, što i dan-danas, poslije sedam vijekova, pruža svoje usluge Dubrovčanima.
Unutra, u muzejskom dijelu, stoji čitav jedan zaboravljeni svijet: stare požutjele knjige, ručno pisani recepti, precizne vage i porculanske posude u kojima su fratri spravljali lijekove i mehleme za svaku ljudsku bolju i muku.
Stojiš pred onim staklima i misliš se: koliko li je samo carstava i pošasti prošlo kroz ovaj grad, a apoteka i dalje mješa svoje trave i lijekove na istom mjestu.
Odatle se uputismo do zgrade koja svjedoči o trgovačkoj mudrosti starih Dubrovčana – čuvene žitnice „Rupe“.
Nisu Dubrovčani bili samo diplomate i kupovci nekretnina, nego proračunati trgovci. Kupovali bi žito po bijelom svijetu “naveliko” i skladištili ga kod sebe na sigurno, u duboke podzemne rupe isklesane u živoj stijeni, da grad ne gladuje ako pritisnu ratovi ili suše a i da prodaju “namalo” okolo.
Građen je taj masivni objekat u 16. vijeku, gradio se nekoliko desetljeća dok nije ispao onakav kakvog ga i danas vidimo. Danas je to prelijep muzej koji do u detalj opisuje nekadašnju funkciju zgrade, al’ služi i kao zavičajni muzej koji čuva narodno blago i običaje ovog kraja.
(Detaljnije o ovoj građevini možete pogledati na youtube: Bajkovita Hrvatska: Žitnica, muzej Rupe – Dubrovnik)
Zavirismo na još par skrovitih mjesta, muzeja, obiđosmo Dubrovnik uzduž i poprijeko i opet se pošteno nahodasmo po onim njegovim bezbrojnim skalinama gore-dole…
A dok su noge bridjele od hodanja, nađosmo malo hladovine da popijemo kafu i nešto prezalogsjimo a i dogovorimo daljni plan.
Pade odluka: kući se vraćamo u unutrašnjost, preko Jablanice i Konjica, pravac za Sarajevo jer nas zovu prijatelji, koji su namislili do Sarajeva, pa nas već preko telefona navode i nagovaraju: – „E kad ste već u snazi i kondiciji od tih dubrovačkih stepenica, nemojte samo proći – idemo se opet zajedno penjati po planinama oko Sarajeva!“
– „Hajde de. Lahko vam je sa nama, nama nešto ne da mira, svuđe bi mi malo prošetali …“ – kažem ja, pogledam suprugu, a ona samo pogledom prebroja sve one današnje i jučerašnje stepenice u nogama.
Al’ neka, Bosna te uvijek vuče gore, prema svojim visinama.
…
Pakujemo se polahko i spremamo za spust i uspon prema sarajevskoj čaršiji i planinskim vrhovima nakon doručka. Josipa i apartman smo ocijenili sa čistom desetkom, kao i Dubrovnik … Odosmo dalje, evo žena zove da kofere i torbe nosim do auta …
Sjedosmo u bus, pa u onoj priči, razgledanju okoline zaboravimo na Josipova uputstva: umjesto na četvrtoj, izađosmo mi lijepo na petoj stanici!
I neka smo, sam nas je Bog pogledao!
Sjetih se u sekundi da je Josip spominjao kako se na četvrtoj stanici nalaze „Vrata od Buža“, i da se okomito spustimo na Stradun skalinama, u prijevodu stepenicama.
A mi, izašavši na petoj stanici, zatekosmo se na vidikovcu iznad grada: Dubrovnik pred nama ko na dlanu, sunce obasjava crvene krovove, a bedemi i tornjevi gordi i moćni.
Pogledam u tablu s imenom ulice, kad tamo piše – „Put od Bosanke“.
– „E, draga moja, vidiš ti ovo?“ – okrenuh se supruzi s osmijehom. „Znali su stari Dubrovčani da Bosanke nisu voljne puno stepenica gaziti, pa su maksuz za njih put do Straduna napravili i nadili mu pravo ime!“
Smije se ona, pa napravismo par selfija, kako i priliči pravim turistima, te se lagano, bez imalo muke i bola u koljenu, spustismo do Vrata od Ploča.
To su glavni istočni ulaz u povijesnu jezgru grada, a spajaju tvrđavu s predgrađem Ploče, po kojem su i dobila ime.
Spustismo se ulicom od Vrata do Ploča i izbismo direktno na Stradun. On se sjaji ko uglačano ogledalo pod nogama, spajajući istočnu i zapadnu kapiju gradu.
Obnovljen u svojoj punoj raskoši poslije strašnog zemljotresa 1667. godine, Stradun diše punim plućima: na početku i na kraju stoje velika i mala Onofrijeva fontana, a između njih zbijene kafane, restorani i suvenirnice iz kojih dopire žamor na stotinu jezika.
Sjedosmo u hlad na jednu podnevsku kafu, pa dok komentarišemo ovaj gospodski grad kontamo kako do na bedeme se popeti.
Vidio sam ja odmah onu nepreglednu gužvu i red na glavnom istočnom ulazu za bedeme, al’ tamo mi se nikako nije čekalo a i karte sam već online kupio. Razgledajući okolinu, tik kraj Franjevačkog samostana u blizini zapadnih vrata, nađosmo sporedne stepenice za uspon.
Ljudi moji… usko, strmo, ima sigurno stotinu stepenica do vrha! Al’ kad se popesmo gore – pod nama se otvori pogled na Pile i na čitav gradski kompleks.
A ti dubrovački bedeme te zidine – to nije samo običan zid, to je čitav jedan uklesani grad iznad grada.
Skoro dva kilometra čvrstog, neprobojnog kamena opasalo je ovu nekada republiku, savijajući se nad morem i liticama. Na nekim mjestima zid je debljine i do šest metara, pa imaš osjećaj da hodaš po kakvom kamenom autoputu usred srednjeg vijeka.
Dok obilaziš taj krug, redaju se kule, bastioni i moćne utvrde kao kameni stražari što i danas gledaju prema pučini, čuvajući stasito uspomenu na dane kad se odavde trgovalo s čitavim poznatim svijetom mediterana.
Hvata nas vjetar s otvorenog mora, donosi miris soli i šum talasa što udaraju u stijene podno zidina. Hodamo polako, slikamo svaki ugao i prebiremo po mislima, svjesni da smo upravo ovdje zatvorili onaj nevidljivi krug koji spaja našu srebreničku kulu sa ovim dubrovačkim bedemima.
Kontam tako dok smo na ovim zidinama: da je naš ban Stjepan Kotromanić 1333. godine imao priliku da dođe sa srebreničke kule i vidi tadašnje zidine u svoj njihovoj veličini, garant bi od dubrovčana tražio duplo više dukata, a dao im znatno manje zemlje!
Al’ šta ćeš, historija ne zna za „šta bi bilo, kad bi bilo “.
Nakon tri poštena sata šetnje po onom oklopu od zidina, sunce – iako je već kraj septembra – upeklo pa peče po glavi i meni i mojoj dragoj. Siđosmo opet na onom istom mjestu kraj Franjevačkog samostana, pa krenusmo u potragu za kakvim dobrim mjestom da predahnemo.
Šetamo lagano u samo srce grada. Na zidovima starih zgrada stoje table sa imenima restorana utisnutih u sporedne, uske ulice.
Odjednom mi na jednoj tabli zape za oko ime: „Taj Mahal“, a ispod piše – Bosnian cuisine.
Gledam u onu tablu, pa pogledam suprugu: – „Aha, ma daj, ne zezajte me! Bosanska kuhinja usred Dubrovnika?“
Kad je jelo u pitanju, nas se dvoje brzo dogovorimo. Nekih pedesetak metara dalje, u jednoj skrivenoj sporednoj ulici, nađosmo taj restoran. Ljudi moji, kakav prizor! Momci u autentičnoj bosanskoj nošnji veselo i spretno serviraju gostima naše domaće specijalitete.
Sjedosmo za slobodan stol, donesoše nam jelovnik, a tamo – praznik za oči i stomak!
Nema šta nema: mezetluci razni (neka “Taj meza” i prava bosanska meza), pa čorbe – jagnjeća, teleća, od paradajza, leće, luka i sira… Pa vrući uštipci, meka cicvara, burek i pite (da, da, zna se pošteno šta je pita a šta je burek u po Dubrovnika!). Onda roštilj sa ćevapima i ražnjićima, pa hadžijski i slatki ćevap, pa sočne klepe, sarma, bosanski lonac, bamja sa teletinom, te veseli bosanac, sultan biftek i rumenilom obasjane đulbastije… A uz sve to nude još i pinđur ajvar, topao somun i krompir ispod peke! Sevdah u po Dubrovnika.
Ako do sada niste ogladnjeli od ovog nabrajanja – možete samo zamisliti kako je meni bilo dok sam čitao jelovnik!
“Taj Mahal” restoran već petu godinu zaredom drže Mišelinovu zvijezdu i, vala, aferim im bilo – svaku su je zaslužili od prve do posljednje mrvice!
Poslije tog ručka valjalo je još šetati gradom da se hrana slegne i da sebi dođemo.
Prošetasmo poslije ponovo do Vrata od Pila na zapadnoj strani. Tu je veća gužva, kao u pčelinjaku! Autobusi i taksiji samo pristižu i „istresaju“ rijeke turista sa svih strana svijeta.
Čim prođeš kroz te kamene kapije, prepoznatljive i iz one čuvene HBO serije „Game of Thrones“ (gdje je Dubrovnik glumio Kraljev Grudobran), shvatiš zašto je ovaj grad sada poznat i voljen od čitavog dunjaluka.
Prelijep je.
Dok smo stajali pod onim visokim lukovima, prisjetih se historijske priče: oba ova ulaza nekada su bila strogo čuvana, a teške gvozdene ključeve Vrata od Pila i Ploča držao je lično dubrovački knez. Svakoga jutra predavao ih je stražarima da otključaju i otvore velika vrata, a navečer, kad bi se grad zatvarao pred noćnim sjenama i mrakom, stražari su ključeve vraćali knezu na čuvanje.
Izađosmo lagano kroz Vrata od Pila, pa na autobus.
Autobus nas, po svojoj ustaljenoj ruti, istovari tačno ispod onih naših čuvenih sto pedeset stepenica … Tako da smo za laku noć imali još jedne kondicione pripreme pred sutrašnji ponovni obilazak Dubrovnika …
Srebrenik se spominje prvi put u pisanim izvorima 15. februara 1333. godine. Grad je tada bio u vlasti bosanskog bana Stjepana II Kotromanića 1322-1353. Toga dana, ban je u podgrađu Srebrenika primio poslanike Dubrovačke republike, pa im tom prilikom potvrdio pravo posjeda u Stonskom ratu (Pelješcu), «za sva vremena» – kako on to izjavljuje u svojoj Povelji.
Banu se tih dana ovdje rodio i sin, što je pružilo povoda za posebne svečanosti. Od tada pa do 1512. godine, kada je prešao u turske ruke, sreća je ovom gradu bila različito naklonjena. On je vrlo često mijenjao gospodare.
Sadašnji zidovi Srebrenika su iz nešto mlađeg vremena – oni potječu iz 18. stoljeća. No grad i danas još nakon mnogih i temeljitih prepravaka, pokazuje svoju staru srednjovjekovnu osnovu i obrise. Smješten na vrletnoj stijeni, on impozantno dominira svojom okolicom.
Stari grad Srebrenik, onakav kakvog ga danas vidimo, nosi obilježje strateškog objekta. Prvobitno je on mogao biti izgrađen kao feudalni zamak, no i tada je njegova primarna funkcija bila defanzivnog karaktera – on je trebao pružiti dovoljno siguran zaklon za svoga gospodara, jer on je bio podignut u graničnom području između Bosne i Ugarske.
Zbog toga je i morao mijenjati gospodare u igri snaga između ove dvije države. Kad bi ugarski kraljevi ojačali, oni su se rado dočepali grada Srebrenika, no i u Bosni se s vremena na vrijeme smoglo dovoljno snage da grad povrate matičnoj zemlji.
Srebrenik je ležao u istočnom dijelu župe Usore, nadomak župe Soli. Bio je državno, banovo vlasništvo, a zapovjednici grada bili su banovi klevetnici (vazali) ili pak ljudi sa banovog dvora.
Grad je prvi put pao u mađarske ruke 1393. godine, dakle nakon smrti kralja Tvrtka I (1391. godine). Kralj Sigismund ga ipak vrlo teško održava u svojim rukama, budući da je pritisak iz Bosne bio snažan. Godine 1405. doći će i do otvorenog sukoba, kada bosanska vojska jednim dijelom prolazi u napad protiv Srebrenika. U trogodišnjem ratu, Mađari ipak uspijevaju potisnuti bosansku vojsku, nakon čega dolazi do teškog poraza pod gradom Doborom 1408. godine. Sigismund je 120 zarobljenih bosanskih plemića dao posjeći, a njihova tijela baciti niz stijenu u rijeku Bosnu. Da bi oslabio Bosnu, kralj Sigismund, između ostaloga, poklanja Srebrenik despotu Stefanu Lazareviću, dakako, samo formalno, budući da je mađarska vojska i dalje ostala kao posada na gradu.
U ljeto, 1426. godine prodiru Turci u dva navrata u župu Usoru, pa tom prilikom opsjedaju i Srebrenik. Grad ipak nisu osvojili, pa tako 1430. godine ovdje opet vidimo mađarske vojnike. Za vrijeme Kanavojskog rata (1430. – 1433.) posada sa Srebrenika pljačka Pavlovića zemlje, svakako po nagovoru Dubrovčana koji su i na taj način nastojali oslabiti svog protivnika.
Srebrenički knez osvojio je 1410. godine sve važnije gradove oko Drine: Brodar, Susjed i Srebrenicu. U Srebrenici je tom prilikom teško opljačkao dubrovačke građane, tako da su se oni morali potužiti kralju Sigismundu. Kada se ugarski gubernator Janko Huniady («Sibinjanin Janko») pomirio sa despotom Đurđem Brankovićem, grad je konačno 1448. godine predan na upravu srpskom despotu. Srebrenik se zatim ne spominje nekoliko godina. Godine 1455. ovdje je jedan feudalac imenom Dmitar Radojević ubio Petra Kovačevića, člana velikaške porodice Dinjčića-Kovačevića.
Nakon propasti bosanske samostalne države značaj Srebrenika naglo raste. Ovdje je, naime, kralj Matijaš Korvin 1464. godine organizirao posebnu odbrambenu organizaciju protiv provala Turaka u Ugarsku, osnivajući takozvanu Srebreničku banovinu. Grad je bio dovoljno čvrst da se mnogo godina mogao odhrvati napadima Turaka, ali je od ratnih pustošenja znatno stradavala okolina, naročito u doba kada su Turci zaposjeli veće dijelove donje Bosne i Drine, a Srebrenik se u obliku klina našao sa tri strane opkoljen protivnikom.
Ratno stanje traje do 1512. godine kada grad nakon desetodnevne opsade otvara svoja vrata, a posada bude pod gradom posječena. Srebrenik tada gubi svoj stari značaj, budući da se velika bojišta tursko-evropskih sukoba pomiču daleko na sjever. Srebrenik ostaje dugo vremena napušten.
U drugoj polovini 16. i tokom 17. stoljeća o Srebreniku nema naročitih vijesti. Kada je 1701. godine formirana Gradačačka kapetanija, u njen sastav ušao je i Srebrenik. Nije poznato da li su tada na gradu izvršene neke popravke, što je inače moguće jer je Osmansko carstvo tokom Bečkog rata (1683-1699) izgubilo velike teritorije u Panonskoj nizini, a granica Austrije primakla se sve do Save. Osnivanje Gradačačke kapetanije nije bila slučajnost, jer su ratovi između Turske i Austrije uskoro nastavljeni, a Požarevačkim mirom 1718. godine Austrija je dobila neke teritorije južno od Save. Gradačac i Srebrenik našli su se vrlo blizu neprijatelja.
Turska granica bila je vrlo slabo osigurana. Na karti na kojoj je ucrtano razgraničenje između Turske i Austrije nakon Požarevačkog mira Srebrenik je prikazan samo kao selo. Utvrđenje se, dakle, tada još nalazilo u ruševinama, pa je tako bilo i bez strateške važnosti. U novim prilikama Srebrenik dobiva ponovno značaj istaknutog pograničnog mjesta. To se stanje neće promijeniti ni nakon Beogradskog mira 1739. godine, kada je granica između Austrije i Turske vraćena na rijeku Savu. Kao u srednjem vijeku, Srebrenik se tako još jednom našao na granici između dva svijeta, s tom razlikom što sada više nisu bili u pitanju Bosna i Ugarska, nego daleko veći i opasniji neprijatelji.
Granica između Turske i Austrije, utvrđena Beogradskim mirom 1739. godine, ostala je međutim nepomaknuta sve do Berlinskog kongresa 1878. godine. Iz sačuvanih dokumenata vidimo da je 1756. godine na gradu Srebreniku bila posada čiji je zapovjednik bio podložan gradačačkom kapetanu. To znači da je grad osposobljen kao utvrđenje. Nije nam ipak poznato u kolikoj mjeri su na gradu izvršene popravke, jer već 1777. godine javljaju odavde o nekim manjim popravcima, što znači da su se zgrade vremenom obrušile, ili su se pak neke starije ruševine osposobljavale za obitavanje. Jedan austrijski izvještaj iz Bosne, iz 1790. godine, spominje Srebrenik kao «stari zamak» (ein altes Schloss), bez podrobnijeg opisa njegovog tadašnjeg korišćenja. Godine 1804. na gradu se nalazi posada od 20 vojnika. Prilikom popisa ratnih zaliha 1833. godine, ovdje je nabrojano 7 topova. Oko 1835. godine Srebrenik je napušten, a samo tri godine kasnije on je već u ruševnom stanju.
Godine 1850. ovdje stoje samo još neki objekti, tako i gradski mesdžid u kome su se obavljale molitve još i u drugoj polovini 19. stoljeća.
Srebrenik.NET Digitalni glas Srebrenika, već treću deceniju
