Arhiva oznaka: medja

Krenusmo iz Trebinja nešto malo poslije podne, dok je sunce još pržilo po hercegovačkom kamenu. Valja nam se popeti uz ono brdo što dijeli dvije države i dva svijeta, pa se poslije spuštati dolje prema Dubrovniku. A kad izbiješ na sam vrh, kad pukne vidik i pod tobom se raširi Jadransko more – plavo, beskrajno, presijava se na suncu – čovjeku se, pa makar bio najmrzovoljniji na dunjaluku, duša u sekundi razveseli! Ima nešto u toj morskoj širini …

Al’ ne lezi vraže, valja prvo proći kroz kapije i rampe.

Na bosanskoj granici – drama. Čekamo mi pošteno u koloni, kad odjednom uleti nam lik s autom između nas i vozila ispred, malo falilo da napravi pošten belaj i sudari se s nama. Ja se već spremio da prodivanim koju po naški, kad nam priđe policajka i objašnjava: žuri čovjek, vodi bebu doktoru dolje u Dubrovnik, pa su ga pustili preko reda. E pa, ako je tako – neka su! Kad je dječija muka u pitanju, zaboravi se i red i čekanje.

Malo dalje – hrvatska granica. Ovjde već počinje „europska procedura“. Skeniraju, i uzimaju otiske od svakog ko nema pasoš Europske unije. Ispred nas iz nekog kombija izlazi petoro putnika: daju otiske, slikaju ih, gledaju u one aparate ko u čudo.

Dok čekamo, ja bacih pogled sa strane. Na trotoaru, odmah iza prve rampe, u hladu, sjedi motordžija. Opremljen u onu crnu kožu, vidiš da je prašnjava, na motoru silan ranca i one torbe-bisage sa strana. On smireno sjedi, gricka nešto i tespiha po mobitelu. Pogledah malo bolje – na motoru tablica s kineskim slovima! Kad dođosmo na red, predajemo pasoše, a ja, znatiželjan kakvog me Bog dao, ne izdržah nego upitah policajku: – „Jel’, boga ti, je l’ ovo onaj Kinez na motoru pozadi?“ Ona se nasmija, pa veli da mu upravo skenira pasoš i sama se čudi gdje je sve po svijetu Kinez na ova dva točka bio. Vrati nama policajka pasoše, rampa otvorena, i ja – sav sretan što smo završili – dodajem pasoš supruzi, ubacujem u prvu i lagano prolazim pored druge kućice bez zaustavljanja. Kad odjednom – prolima se grmljavina i deračina sa strane da stanem!

Stadoh na mjestu ko ukopan. Ubacim brže-bolje u rikverc, vratim se nazad do te druge kućice a u kućici sjede dva dobro popunjena carinika. Face im namrštene, ko da sam im iz usta zalogaj oteo.

– „Je l’ ja moram zagalamiti da bi se mene vidjelo i stalo?!“ – viče ovaj prvi, zarumenio se u licu.

Gledam u njega s najnevinijim izrazom lica što sam mogao namjestiti: – “Izvinite… ali Kinez je kriv.”

– “Kakav Kinez?!” – blenu carinik u mene, gleda me ko da sam s druge planete pao.

– “Eno ga iza nas, onaj motordžija” – rekoh mirno. “Vaša kolegica nam reče da je proputovao čitav svijet i sad hoće i u Hrvatsku da uđe, pa mene u sekundi ponese priča…”

– “Ma kakav Kinez! Ovo je prekršaj, za ovo ćete vi meni platiti 250 eura ili idete na sud ! Dajte mi vašu putovnicu!” – reži on, pruža ruku kroz prozor.

Predam mu pasoš i ćutim. Sjedimo supruga i ja u autu, ona me samo poprijeko pogleda u stilu „Jesi li morao opet filozofirati, Omerbeže?“. Carinik otvori pasoš, pa lista… pa lista… pa opet lista. Gleda one silne pečate što smo ih nakupili po bijelom svijetu ovih zadnjih godina, pa mu se ono strogo lice odjednom omekša, a glas odbrusi u sasvim drugom tonu:

– „A čime se vi, gospodine, bavite?“

Auuuu… Nisam znao da pečati u pasošu imaju toliki uticaj na carinsku vlast!

– „Informatikom se bavim“ – kažem ja ponosno. „Upravljam ljudima da naprave programe koji opet prebacuju milijarde informacija s jednog kontinenta na drugi.“ (Zamal’ da ga ne upitah: a čime se vi bavite, osim što dižete rampu? Al’ prećutah, mislim da je pametno bilo.).

Gleda on mene, gleda onaj pasoš, pa mi ga vrati uz blago klimanje glavom i ponovo podiže onu rampu koju je u međuvremenu bio spustio da nam pokaže silu.

– “Izvolite u Hrvatsku, gospodine.” – reče.

– “Hvala”, rekoh.

Ubacih u brzinu, prođosmo rampu, a supruga odahnu uz osmijeh: – „E, Omerbeže moj… Izvukoše te informatički pečati i onaj nesretni Kinez, inače bismo večerali prekršajnu prijavu na granici!“ Smijemo se oboje dok se spuštamo niz padine prema dubrovačkim zidinama, zaboravljajući granicu i carinike, spremni da prošetamo gradom sa kojim je još ban Stjepan Kotromanić 1333. godine pregovarao pod našom srebreničkom kulom.

Povezani putopisi: Priče o kamenu I – i put do Mostara · Kraljevski grad Jajce · Put do Travnika,

Više o historijskoj vezi Srebrenika i Dubrovnika: Predstavljena povelja Stjepana II Kotromanića iz 1333. godine.

Fotogalerija