Arhiva oznaka: Putopis

Nismo se puno poslije doručka zadržavali u Dubrovniku. Koliko god grad bio golem u svom kamenu, zvala nas je naša Bosna, a i put do Sarajeva nije baš kratak kad valja presjeći hercegovački krš, pa preko Jablanice i Konjica izbiti u srce Bosne.

U Sarajevo stigosmo predvečer. Imali smo sreće ko rijetko kad – nađosmo prelijep apartman sa obezbijeđenim parkingom, na svega dvadesetak metara od Ferhadije. Ubacismo stvari, pa odmah pravac na Slatko Ćoše, gdje su nas već čekali naši dugogodišnji prijatelji Alma i Edo sa svojim djevojkama ;).

Dok smo sjedili sa Almom i Edom, desi se i jedan nenadani susret. Sretoh staru raju iz Srebrenik – školske drugove iz klupe s kojima se, iako živimo na stotinjak kilometara razdaljine, nisam vidio čitavu vječnost. I eto, potrefi se da se nađemo usred sarajevske čaršije. Gledam nas trojicu tako okupljene, dok smo selfi pravili, pa se u sebi nasmijah: mašala, količina bijelih na glavi u stopu nam prati ovu našu skupljenu kilažu!

Nagovorim poslije našu ekipu i odemo na prave ćevape, i to direktno u „Peticu“ kod Ferhatovića. E, ljudi moji, ono je bio sevdah od ćevapa usred Sarajeva! Desetka u po somuna, rapsodija i sevdah u jednom, preporuka.

Poslije se nastavi super veče s Almom, Edom i njihovom ekipom, šetnjom po Sarajevu do jednog sarajevskog puba, uz smijeh i priču do kasno u noć.

A sutradan ujutro – poranismo! Pravac preko Bjelašnice, pa na uspon prema Lukomiru.

Cesta do Lukomira je priča i drama sama za sebe. Čim prestane asfalt, osjetiš kako s njim prestaje i moderna civilizacija. Pred tobom se pruži više od deset kilometara krševitog, makadamskog puta i staze na kojoj se dva auta ljudski mimoići ne mogu. Ako ti ko naiđe ususret, valja ti mjeriti centimetre kada se mimoilazite. Ponesite strpljenja i jedno dobar sat vremena da, kad pređeš taj planinski lom, izbiješ pred Lukomir.

Stoji to selo u planini, smješteno na samom rubu neba i kanjona Rakitnice, okruženo predivnim, divljim i surovim krajolikom. Administrativno pripadaju općini Konjic, al’ po miru i tišini pripadaju nekom drugom, zaboravljenom stoljeću. Ovdje vidiš autentičnu arhitekturu bosanskog planinskog sela na 1500 metara nadmorske visine.

Doduše, modernizirali su se i oni u posljednje vrijeme, pa danas nude štošta turistima koji ovamo izbijaju sa svih strana svijeta: iznesu domaću hranu i piće, zamiriše prava planinska kahva iz džezve, pa vruće pite, sirnica, krompiruša, zeljanica od kojih se vraća snaga u naše umorne noge. Prelijep, neponovljiv doživljaj.

U poslijepodnevnim satima, opijeni planinskim zrakom i puni utisaka, sjedosmo u auto i uhvatismo pravac od Sarajeva, preko Zenice i Doboja pa prrčicom preko Gračanice ka našem Srebreniku.

Kako se kilometraža smanjivala i kako se sunce polahko spuštalo nad sprečanskom dolinom, gledam u moju suprugu dok je vozila. Umorna i ona, al’ nasmijana i zadovoljna, kao i ja veli mi:

– “Jesam li ti rekla ?”

– “Šta ?”

– “Putujemo svijetom, al’ Bosne nema, …”

– ” … nit’ tako dobrih ljudi nit’ tako lijepih žena ;) …” – nastavih ja…

Stigosmo sretno i zdravo natrag u naš Srebrenik i tako zatvorismo ovaj sedmodnevni krug – od srebreničkog kamena gdje je ban Stjepan 1333. godine pisao povelju, preko vezirskog Travnika, kraljevskog Jajca, prelijepog Mostara, stolačkih i trebinjskih starina, pa sve do dubrovačkih bedema i natrag preko sarajevske čaršije i lukomirskih visina.

Auto izdržalo, novčanik preživio onih dubrovačkih dvjesto pedeset eura, a duša ostala puna priča za čitav život.

Sljedeći dan po Dubrovniku nije bio opet juriš na zidine, nego za tiho zavirivanje u muzeje i stare odaje. A ima ih ovaj grad podosta na onih svojih dvanaestak kvadratnih kilometara – star je, nakupilo se u njemu historije kao fine prašine po pergamentima.

Prvo nas put nanese u Franjevački samostan, odmah kraj Vrata od Pila, ovaj puta smo odlučili prići gradu za zapada. Tu, u hramu tišine, nalazi se i ona čuvena franjevačka apoteka, osnovana daleke 1317. godine i ako ne najstarija, a ono zasigurno jedna od najstarijih u Evropi i svijetu, što i dan-danas, poslije sedam vijekova, pruža svoje usluge Dubrovčanima.

Unutra, u muzejskom dijelu, stoji čitav jedan zaboravljeni svijet: stare požutjele knjige, ručno pisani recepti, precizne vage i porculanske posude u kojima su fratri spravljali lijekove i mehleme za svaku ljudsku bolju i muku.

Stojiš pred onim staklima i misliš se: koliko li je samo carstava i pošasti prošlo kroz ovaj grad, a apoteka i dalje mješa svoje trave i lijekove na istom mjestu.

Odatle se uputismo do zgrade koja svjedoči o trgovačkoj mudrosti starih Dubrovčana – čuvene žitnice „Rupe“.

Nisu Dubrovčani bili samo diplomate i kupovci nekretnina, nego proračunati trgovci. Kupovali bi žito po bijelom svijetu “naveliko” i skladištili ga kod sebe na sigurno, u duboke podzemne rupe isklesane u živoj stijeni, da grad ne gladuje ako pritisnu ratovi ili suše a i da prodaju “namalo” okolo.

Građen je taj masivni objekat u 16. vijeku, gradio se nekoliko desetljeća dok nije ispao onakav kakvog ga i danas vidimo. Danas je to prelijep muzej koji do u detalj opisuje nekadašnju funkciju zgrade, al’ služi i kao zavičajni muzej koji čuva narodno blago i običaje ovog kraja.

(Detaljnije o ovoj građevini možete pogledati na youtube: Bajkovita Hrvatska: Žitnica, muzej Rupe – Dubrovnik)

Zavirismo na još par skrovitih mjesta, muzeja, obiđosmo Dubrovnik uzduž i poprijeko i opet se pošteno nahodasmo po onim njegovim bezbrojnim skalinama gore-dole…

A dok su noge bridjele od hodanja, nađosmo malo hladovine da popijemo kafu i nešto prezalogsjimo a i dogovorimo daljni plan.

Pade odluka: kući se vraćamo u unutrašnjost, preko Jablanice i Konjica, pravac za Sarajevo jer nas zovu prijatelji, koji su namislili do Sarajeva, pa nas već preko telefona navode i nagovaraju: – „E kad ste već u snazi i kondiciji od tih dubrovačkih stepenica, nemojte samo proći – idemo se opet zajedno penjati po planinama oko Sarajeva!“

– „Hajde de. Lahko vam je sa nama, nama nešto ne da mira, svuđe bi mi malo prošetali …“ – kažem ja, pogledam suprugu, a ona samo pogledom prebroja sve one današnje i jučerašnje stepenice u nogama.

Al’ neka, Bosna te uvijek vuče gore, prema svojim visinama.

…

Pakujemo se polahko i spremamo za spust i uspon prema sarajevskoj čaršiji i planinskim vrhovima nakon doručka. Josipa i apartman smo ocijenili sa čistom desetkom, kao i Dubrovnik … Odosmo dalje, evo žena zove da kofere i torbe nosim do auta …

Nakon onog sinoćnjeg kondicionog treninga od sto pedeset stepenica, jutro dočekasmo spremni za juriš na Stari grad. Nakon doručka, pravac na autobusku stanicu ispred apartmana.

Sjedosmo u bus, pa u onoj priči, razgledanju okoline zaboravimo na Josipova uputstva: umjesto na četvrtoj, izađosmo mi lijepo na petoj stanici!

I neka smo, sam nas je Bog pogledao!

Sjetih se u sekundi da je Josip spominjao kako se na četvrtoj stanici nalaze „Vrata od Buža“, i da se okomito spustimo na Stradun skalinama, u prijevodu stepenicama.

A mi, izašavši na petoj stanici, zatekosmo se na vidikovcu iznad grada: Dubrovnik pred nama ko na dlanu, sunce obasjava crvene krovove, a bedemi i tornjevi gordi i moćni.

Pogledam u tablu s imenom ulice, kad tamo piše – „Put od Bosanke“.

– „E, draga moja, vidiš ti ovo?“ – okrenuh se supruzi s osmijehom. „Znali su stari Dubrovčani da Bosanke nisu voljne puno stepenica gaziti, pa su maksuz za njih put do Straduna napravili i nadili mu pravo ime!“

Smije se ona, pa napravismo par selfija, kako i priliči pravim turistima, te se lagano, bez imalo muke i bola u koljenu, spustismo do Vrata od Ploča.

To su glavni istočni ulaz u povijesnu jezgru grada, a spajaju tvrđavu s predgrađem Ploče, po kojem su i dobila ime.

Spustismo se ulicom od Vrata do Ploča i izbismo direktno na Stradun. On se sjaji ko uglačano ogledalo pod nogama, spajajući istočnu i zapadnu kapiju gradu.

Obnovljen u svojoj punoj raskoši poslije strašnog zemljotresa 1667. godine, Stradun diše punim plućima: na početku i na kraju stoje velika i mala Onofrijeva fontana, a između njih zbijene kafane, restorani i suvenirnice iz kojih dopire žamor na stotinu jezika.

Sjedosmo u hlad na jednu podnevsku kafu, pa dok komentarišemo ovaj gospodski grad kontamo kako do na bedeme se popeti.

Vidio sam ja odmah onu nepreglednu gužvu i red na glavnom istočnom ulazu za bedeme, al’ tamo mi se nikako nije čekalo a i karte sam već online kupio. Razgledajući okolinu, tik kraj Franjevačkog samostana u blizini zapadnih vrata, nađosmo sporedne stepenice za uspon.

Ljudi moji… usko, strmo, ima sigurno stotinu stepenica do vrha! Al’ kad se popesmo gore – pod nama se otvori pogled na Pile i na čitav gradski kompleks.

A ti dubrovački bedeme te zidine – to nije samo običan zid, to je čitav jedan uklesani grad iznad grada.

Skoro dva kilometra čvrstog, neprobojnog kamena opasalo je ovu nekada republiku, savijajući se nad morem i liticama. Na nekim mjestima zid je debljine i do šest metara, pa imaš osjećaj da hodaš po kakvom kamenom autoputu usred srednjeg vijeka.

Dok obilaziš taj krug, redaju se kule, bastioni i moćne utvrde kao kameni stražari što i danas gledaju prema pučini, čuvajući stasito uspomenu na dane kad se odavde trgovalo s čitavim poznatim svijetom mediterana.

Hvata nas vjetar s otvorenog mora, donosi miris soli i šum talasa što udaraju u stijene podno zidina. Hodamo polako, slikamo svaki ugao i prebiremo po mislima, svjesni da smo upravo ovdje zatvorili onaj nevidljivi krug koji spaja našu srebreničku kulu sa ovim dubrovačkim bedemima.

Kontam tako dok smo na ovim zidinama: da je naš ban Stjepan Kotromanić 1333. godine imao priliku da dođe sa srebreničke kule i vidi tadašnje zidine u svoj njihovoj veličini, garant bi od dubrovčana tražio duplo više dukata, a dao im znatno manje zemlje!

Al’ šta ćeš, historija ne zna za „šta bi bilo, kad bi bilo “.

Nakon tri poštena sata šetnje po onom oklopu od zidina, sunce – iako je već kraj septembra – upeklo pa peče po glavi i meni i mojoj dragoj. Siđosmo opet na onom istom mjestu kraj Franjevačkog samostana, pa krenusmo u potragu za kakvim dobrim mjestom da predahnemo.

Šetamo lagano u samo srce grada. Na zidovima starih zgrada stoje table sa imenima restorana utisnutih u sporedne, uske ulice.

Odjednom mi na jednoj tabli zape za oko ime: „Taj Mahal“, a ispod piše – Bosnian cuisine.

Gledam u onu tablu, pa pogledam suprugu: – „Aha, ma daj, ne zezajte me! Bosanska kuhinja usred Dubrovnika?“

Kad je jelo u pitanju, nas se dvoje brzo dogovorimo. Nekih pedesetak metara dalje, u jednoj skrivenoj sporednoj ulici, nađosmo taj restoran. Ljudi moji, kakav prizor! Momci u autentičnoj bosanskoj nošnji veselo i spretno serviraju gostima naše domaće specijalitete.

Sjedosmo za slobodan stol, donesoše nam jelovnik, a tamo – praznik za oči i stomak!

Nema šta nema: mezetluci razni (neka “Taj meza” i prava bosanska meza), pa čorbe – jagnjeća, teleća, od paradajza, leće, luka i sira… Pa vrući uštipci, meka cicvara, burek i pite (da, da, zna se pošteno šta je pita a šta je burek u po Dubrovnika!). Onda roštilj sa ćevapima i ražnjićima, pa hadžijski i slatki ćevap, pa sočne klepe, sarma, bosanski lonac, bamja sa teletinom, te veseli bosanac, sultan biftek i rumenilom obasjane đulbastije… A uz sve to nude još i pinđur ajvar, topao somun i krompir ispod peke! Sevdah u po Dubrovnika.

Ako do sada niste ogladnjeli od ovog nabrajanja – možete samo zamisliti kako je meni bilo dok sam čitao jelovnik!

“Taj Mahal” restoran već petu godinu zaredom drže Mišelinovu zvijezdu i, vala, aferim im bilo – svaku su je zaslužili od prve do posljednje mrvice!

Poslije tog ručka valjalo je još šetati gradom da se hrana slegne i da sebi dođemo.

Prošetasmo poslije ponovo do Vrata od Pila na zapadnoj strani. Tu je veća gužva, kao u pčelinjaku! Autobusi i taksiji samo pristižu i „istresaju“ rijeke turista sa svih strana svijeta.

Čim prođeš kroz te kamene kapije, prepoznatljive i iz one čuvene HBO serije „Game of Thrones“ (gdje je Dubrovnik glumio Kraljev Grudobran), shvatiš zašto je ovaj grad sada poznat i voljen od čitavog dunjaluka.

Prelijep je.

Dok smo stajali pod onim visokim lukovima, prisjetih se historijske priče: oba ova ulaza nekada su bila strogo čuvana, a teške gvozdene ključeve Vrata od Pila i Ploča držao je lično dubrovački knez. Svakoga jutra predavao ih je stražarima da otključaju i otvore velika vrata, a navečer, kad bi se grad zatvarao pred noćnim sjenama i mrakom, stražari su ključeve vraćali knezu na čuvanje.

Izađosmo lagano kroz Vrata od Pila, pa na autobus.

Autobus nas, po svojoj ustaljenoj ruti, istovari tačno ispod onih naših čuvenih sto pedeset stepenica … Tako da smo za laku noć imali još jedne kondicione pripreme pred sutrašnji ponovni obilazak Dubrovnika …

Autor: OmerBeg

Izvor: dostavljeni tekst

Kad prođosmo onaj carinski okršaj i spustismo se cestom, pred nama puče pogled na Dubrovnik – zbijen, sivobijel od kamena i okupan popodnevnim suncem. Google Maps nas dovede do zgrade gdje nam je apartman sa pogledom na luku Gruž. Uz apartman imamo i parking za auto, što je u ovom gradu ravno dobitku na lutriji.

Domaćin Josip, čim nas dočeka i pruži ruku, odmah pređe na glavno, na upozorenje:

– „Ni slučajno da niste pošli vašim autom dolje prema Starom gradu! Ima tačna granica dokle smijete i jasne oznake gdje je zabranjeno voziti dalje autom. Samo sa posebnom dozvolom može se autom ući do Starog grada. Kazna je dvjesto pedeset eura!“

Gledam u njega, pa se u sebi nasmijah. Aha, znači ovdje u Dubrovniku sve počinje od dvjesto pedeset eura pa nagore!

Doduše, tu sam lekciju počeo učiti još od granice i debelih carinika, al’ neka – ko se čuva, i dragi Bog ga čuva, a i novčanik mu duže traje u Hrvatskoj.

Josip nam usput dade par preporuka za restorane tu u blizini, pa pade dogovor sa suprugom: posjetu zidinama i Stradunu ostavićemo za sutra ujutro, a večeras ćemo lagano prošetati do luke Gruž, gdje brodovi i jahte mirno leže na vodi ko usnula morska čudovišta.

E sad, na Google Maps to izgleda ko na dlanu – nije daleko, nema vise od tri-četiri stotine metara do restorana. Al’ niko na Google Maps ne ubilježi onih sto pedeset dubrovačkih stepenica što se strmo ruše nizbrdo!

– „Omerbeže, ako je nizbrdo sto pedeset stepenica, ja već u nogama osjećam kako će nam biti kad se budemo vraćali gore“ – komentariše supruga, dok se polako spuštamo niz taj kameni usjek.

Siđosmo ipak lagano u luku. Restoran “Taverna Loggia” smješten u staroj, gospodskoj zgradi koja je nekada sigurno bila nečija ljetna rezidencija, ima pogled na luku.

Kamen star, uglačan, odiše nekim prošlim, plemićkim vremenima. Kapija stare gospodske zgrade, sada restorana, pokazuje koji je raskoš nekada bio ovdje Sjedosmo na terasu, okolo nas vri od stranjskog svijeta – Česi, Poljaci, Amerikanci, svi pričaju na svojim jezicima i sa uživanjem meze domaću morsku hranu.

Sjedoše do našeg stola dvoje Japanaca.

Ljudi ne progovaraju, al’ zato palčevi rade ko na fabričkoj traci – tespihaju po telefonima bez prestanka. Naručiše jelo, slikaše ga iz tri ugla ko da vrše uviđaj, pojedoše sve do posljednje mrvice i – vjerovali ili ne – ni jednu jedinu riječ međusobno ne prozboriše. Ja da onako ćutim, žena bi mislila da imam moždani, il’ da kontam gdje sam od sebe novčanik sklonio, al’ nejse.

Sjedimo i mi među među tim svijetom, gledamo u morsku mirnoću i prebiremo po utiscima pređenog puta od one naše srebreničke kule pa sve do ovog morskog plavetnila koje viđosmo.

Nakon večere valjalo se vratiti natrag. Onih sto pedeset stepenica uzbrdo dođe nam k'o pošteni kondicioni trening. Do pedesete smo još i pričali, do stote spominjali Josipa i njegovu preporuku, a na stotinu pedesetoj smo samo hvatali zrak, al’ savladasmo ih, bez veće sramote.

Legosmo da se odmorimo i pripremimo za ono glavno – sutrašnji juriš na Dubrovačke zidine i čuveni Stradun. A plan je već skovan i od Josipa odobren: ispred apartmana ima autobuska stanica, sjedneš, voziš se tačno četiri stanice i izađeš iznad Starog grada, bez sekiracije oko auta i onih dvjesto pedeset eura.

Samo, sjetih se, opet nam Josip nije rek'o koliko nas stepenica čeka kad siđemo iz autobusa ! Al’ o tom – potom.

Fotogalerija

Krenusmo iz Trebinja nešto malo poslije podne, dok je sunce još pržilo po hercegovačkom kamenu. Valja nam se popeti uz ono brdo što dijeli dvije države i dva svijeta, pa se poslije spuštati dolje prema Dubrovniku. A kad izbiješ na sam vrh, kad pukne vidik i pod tobom se raširi Jadransko more – plavo, beskrajno, presijava se na suncu – čovjeku se, pa makar bio najmrzovoljniji na dunjaluku, duša u sekundi razveseli! Ima nešto u toj morskoj širini …

Al’ ne lezi vraže, valja prvo proći kroz kapije i rampe.

Na bosanskoj granici – drama. Čekamo mi pošteno u koloni, kad odjednom uleti nam lik s autom između nas i vozila ispred, malo falilo da napravi pošten belaj i sudari se s nama. Ja se već spremio da prodivanim koju po naški, kad nam priđe policajka i objašnjava: žuri čovjek, vodi bebu doktoru dolje u Dubrovnik, pa su ga pustili preko reda. E pa, ako je tako – neka su! Kad je dječija muka u pitanju, zaboravi se i red i čekanje.

Malo dalje – hrvatska granica. Ovjde već počinje „europska procedura“. Skeniraju, i uzimaju otiske od svakog ko nema pasoš Europske unije. Ispred nas iz nekog kombija izlazi petoro putnika: daju otiske, slikaju ih, gledaju u one aparate ko u čudo.

Dok čekamo, ja bacih pogled sa strane. Na trotoaru, odmah iza prve rampe, u hladu, sjedi motordžija. Opremljen u onu crnu kožu, vidiš da je prašnjava, na motoru silan ranca i one torbe-bisage sa strana. On smireno sjedi, gricka nešto i tespiha po mobitelu. Pogledah malo bolje – na motoru tablica s kineskim slovima! Kad dođosmo na red, predajemo pasoše, a ja, znatiželjan kakvog me Bog dao, ne izdržah nego upitah policajku: – „Jel’, boga ti, je l’ ovo onaj Kinez na motoru pozadi?“ Ona se nasmija, pa veli da mu upravo skenira pasoš i sama se čudi gdje je sve po svijetu Kinez na ova dva točka bio. Vrati nama policajka pasoše, rampa otvorena, i ja – sav sretan što smo završili – dodajem pasoš supruzi, ubacujem u prvu i lagano prolazim pored druge kućice bez zaustavljanja. Kad odjednom – prolima se grmljavina i deračina sa strane da stanem!

Stadoh na mjestu ko ukopan. Ubacim brže-bolje u rikverc, vratim se nazad do te druge kućice a u kućici sjede dva dobro popunjena carinika. Face im namrštene, ko da sam im iz usta zalogaj oteo.

– „Je l’ ja moram zagalamiti da bi se mene vidjelo i stalo?!“ – viče ovaj prvi, zarumenio se u licu.

Gledam u njega s najnevinijim izrazom lica što sam mogao namjestiti: – “Izvinite… ali Kinez je kriv.”

– “Kakav Kinez?!” – blenu carinik u mene, gleda me ko da sam s druge planete pao.

– “Eno ga iza nas, onaj motordžija” – rekoh mirno. “Vaša kolegica nam reče da je proputovao čitav svijet i sad hoće i u Hrvatsku da uđe, pa mene u sekundi ponese priča…”

– “Ma kakav Kinez! Ovo je prekršaj, za ovo ćete vi meni platiti 250 eura ili idete na sud ! Dajte mi vašu putovnicu!” – reži on, pruža ruku kroz prozor.

Predam mu pasoš i ćutim. Sjedimo supruga i ja u autu, ona me samo poprijeko pogleda u stilu „Jesi li morao opet filozofirati, Omerbeže?“. Carinik otvori pasoš, pa lista… pa lista… pa opet lista. Gleda one silne pečate što smo ih nakupili po bijelom svijetu ovih zadnjih godina, pa mu se ono strogo lice odjednom omekša, a glas odbrusi u sasvim drugom tonu:

– „A čime se vi, gospodine, bavite?“

Auuuu… Nisam znao da pečati u pasošu imaju toliki uticaj na carinsku vlast!

– „Informatikom se bavim“ – kažem ja ponosno. „Upravljam ljudima da naprave programe koji opet prebacuju milijarde informacija s jednog kontinenta na drugi.“ (Zamal’ da ga ne upitah: a čime se vi bavite, osim što dižete rampu? Al’ prećutah, mislim da je pametno bilo.).

Gleda on mene, gleda onaj pasoš, pa mi ga vrati uz blago klimanje glavom i ponovo podiže onu rampu koju je u međuvremenu bio spustio da nam pokaže silu.

– “Izvolite u Hrvatsku, gospodine.” – reče.

– “Hvala”, rekoh.

Ubacih u brzinu, prođosmo rampu, a supruga odahnu uz osmijeh: – „E, Omerbeže moj… Izvukoše te informatički pečati i onaj nesretni Kinez, inače bismo večerali prekršajnu prijavu na granici!“ Smijemo se oboje dok se spuštamo niz padine prema dubrovačkim zidinama, zaboravljajući granicu i carinike, spremni da prošetamo gradom sa kojim je još ban Stjepan Kotromanić 1333. godine pregovarao pod našom srebreničkom kulom.

Povezani putopisi: Priče o kamenu I – i put do Mostara · Kraljevski grad Jajce · Put do Travnika,

Više o historijskoj vezi Srebrenika i Dubrovnika: Predstavljena povelja Stjepana II Kotromanića iz 1333. godine.

Fotogalerija

Osvanulo hercegovačko jutro, sunce već užeže iznad Veleža i peći će po kamenu opet počitav dan. Po nagovoru one naše domaćice Lejle, siđosmo u čaršiju, na terasu restorana „Urban taste of Orient“. Ima na terasi nekoliko stolova za goste, a preko puta stoji Mimarov most ko okamenjeni skok u vječnost iznad studene, zelene Neretve.

Doručak dobar, a mir u čaršiji potraja tek dok sunce ne odskoči; poslije devet sati već se stiska svijet i prelazi most u grupama. Ko hoće mir, mora poraniti prije nego se stvore gužve u gradu.

Do podne krenusmo prema jugu, putem koji vodi u Dubrovnik, ali preko Stoca i Trebinja.

Prvo nas dočeka Radimlja. Stoje oni stolački stećci u travi, goli i izloženi vjetru, ko nekakva okamenjena vojska što stoljećima šutke drži stražu i raspravlja sa nebom.

Popesmo se i na stolačku kulu, na onu usamljenu utvrdu iznad grada. Pogled odande siječe dah, al’ gore na zidinama vlada zapuštenost i muk. Zaboravio čovjek svoju starinu.

Al’ dok gledaš dolje u stolačke krovove, shvatiš da ta napuštena kula nije jedina muka.

Teža je ona nevidljiva, ljudska. Težak je i opor povratnički hljeb u ovom gradu: u opštini među osamdeset činovnika jedva ako zatekneš kojeg Bošnjaka, po javnim ustanovama za njih nema mjesta, a mladu čovjeku se zulumom poručuje da je kriv samo zato što traje na svome pradjedovskom gruntu.

Boli ta nepravda u stolačkom zraku, al’ krš je ovo – pamti on i veća zla i veće sile, pa su sve niza stranu otišle, a kamen ostao.

Put nas dalje savi u Trebinje – još jedan kameni grad u kom su se lomili hercezi, paše i sultani.

Kastel trebinjski, centar Trebinja, odiše nekom gospodskom, zbijenom starinom. U njegovom srcu, ko dvije uspravne rane i pobjede, stoje obje obnovljene džamije. Prva je Careva, Atik džamija, izgrađena još 1719. u čast sultana Ahmeda II od strane Osman-paše Resulbegovića.

Nedaleko od nje, sedam godina poslije, podiže Osman-paša Resulbegović svoju džamiju, ljepšu i raskošniju.

Al’ ljudska zavist i stambolska sila ne praštaju tuđu ljepotu. Čuo sultan da je pašino zdanje nadmašilo njegovo, pa posla ferman i svilen gajtan u Hercegovinu da se paša i svih devet sinova imaju udavit. Paša je spasio nekako sinove zle sudbine ali 1729. godine ubiše zlotvori pašu i poslaše ga na ahiret. Zla sudbina i sujeta uvijek idu ispred graditelja.

Trajale su te dvije bogomolje vijekovima, uljepšavale Trebinje i Kastel sve do one nesretne 1993. godine, kad su neljudi u mraku pomislili da se rušenjem kamena može izbrisati pamćenje.

Al’ ne da se pamćenje tako lako pod zemlju: podigoše se opet iz pepela, Osman-pašina 2005, a Atik džamija 2013. godine, pa danas opet stoje u Kastelu ko svjedoci da je građenje uvijek jače od rušenja.

Na izlazu iz grada, nad utihnulom Trebišnjicom, stoji Arslanagića most. Podiže ga 1574. godine bogata ruka Mehmed-paše Sokolovića.

Kad šezdesetih godina prošlog vijeka potopiše rijeku zbog hidrocentrale, potopili su bili i tu starinu.

Al’ nađe se tada neko pametan u onim komunističkim vlastima, pa naredi da se spusti nivo jezera, te rastaviše most, kamen po kamen, svaki numerisaše i preniješe ga nizvodno, pa ga iznova sastaviše iznad Trebišnjice.

Stoji sad taj Arslanagića most k'o spomenik ljudskoj inat-mudrosti što je otela ljepotu toga kamena od potopa.

Sjedimo u hladu trebinjskih zidina, gledamo u te spomenike i prebiramo po mislima.

– “Hoćemo li dalje, Omerbeže, čekaju nas još i granica i dubrovačke zidine.” – reče ona
– “Da draga” – jedva sam dočekao da kažem ;)

A kako smo zamalo ostali zarobljeni na toj međi između dvije države – o tom valja mi posebno haberiti vam …

Povezani putopisi: I – i put do Mostara · Kraljevski grad Jajce · Put do Travnika

Autor: OmerBeg

Fotogalerija