Arhiva oznaka: Trebinje

Kad prođosmo onaj carinski okršaj i spustismo se cestom, pred nama puče pogled na Dubrovnik – zbijen, sivobijel od kamena i okupan popodnevnim suncem. Google Maps nas dovede do zgrade gdje nam je apartman sa pogledom na luku Gruž. Uz apartman imamo i parking za auto, što je u ovom gradu ravno dobitku na lutriji.

Domaćin Josip, čim nas dočeka i pruži ruku, odmah pređe na glavno, na upozorenje:

– „Ni slučajno da niste pošli vašim autom dolje prema Starom gradu! Ima tačna granica dokle smijete i jasne oznake gdje je zabranjeno voziti dalje autom. Samo sa posebnom dozvolom može se autom ući do Starog grada. Kazna je dvjesto pedeset eura!“

Gledam u njega, pa se u sebi nasmijah. Aha, znači ovdje u Dubrovniku sve počinje od dvjesto pedeset eura pa nagore!

Doduše, tu sam lekciju počeo učiti još od granice i debelih carinika, al’ neka – ko se čuva, i dragi Bog ga čuva, a i novčanik mu duže traje u Hrvatskoj.

Josip nam usput dade par preporuka za restorane tu u blizini, pa pade dogovor sa suprugom: posjetu zidinama i Stradunu ostavićemo za sutra ujutro, a večeras ćemo lagano prošetati do luke Gruž, gdje brodovi i jahte mirno leže na vodi ko usnula morska čudovišta.

E sad, na Google Maps to izgleda ko na dlanu – nije daleko, nema vise od tri-četiri stotine metara do restorana. Al’ niko na Google Maps ne ubilježi onih sto pedeset dubrovačkih stepenica što se strmo ruše nizbrdo!

– „Omerbeže, ako je nizbrdo sto pedeset stepenica, ja već u nogama osjećam kako će nam biti kad se budemo vraćali gore“ – komentariše supruga, dok se polako spuštamo niz taj kameni usjek.

Siđosmo ipak lagano u luku. Restoran “Taverna Loggia” smješten u staroj, gospodskoj zgradi koja je nekada sigurno bila nečija ljetna rezidencija, ima pogled na luku.

Kamen star, uglačan, odiše nekim prošlim, plemićkim vremenima. Kapija stare gospodske zgrade, sada restorana, pokazuje koji je raskoš nekada bio ovdje Sjedosmo na terasu, okolo nas vri od stranjskog svijeta – Česi, Poljaci, Amerikanci, svi pričaju na svojim jezicima i sa uživanjem meze domaću morsku hranu.

Sjedoše do našeg stola dvoje Japanaca.

Ljudi ne progovaraju, al’ zato palčevi rade ko na fabričkoj traci – tespihaju po telefonima bez prestanka. Naručiše jelo, slikaše ga iz tri ugla ko da vrše uviđaj, pojedoše sve do posljednje mrvice i – vjerovali ili ne – ni jednu jedinu riječ međusobno ne prozboriše. Ja da onako ćutim, žena bi mislila da imam moždani, il’ da kontam gdje sam od sebe novčanik sklonio, al’ nejse.

Sjedimo i mi među među tim svijetom, gledamo u morsku mirnoću i prebiremo po utiscima pređenog puta od one naše srebreničke kule pa sve do ovog morskog plavetnila koje viđosmo.

Nakon večere valjalo se vratiti natrag. Onih sto pedeset stepenica uzbrdo dođe nam k'o pošteni kondicioni trening. Do pedesete smo još i pričali, do stote spominjali Josipa i njegovu preporuku, a na stotinu pedesetoj smo samo hvatali zrak, al’ savladasmo ih, bez veće sramote.

Legosmo da se odmorimo i pripremimo za ono glavno – sutrašnji juriš na Dubrovačke zidine i čuveni Stradun. A plan je već skovan i od Josipa odobren: ispred apartmana ima autobuska stanica, sjedneš, voziš se tačno četiri stanice i izađeš iznad Starog grada, bez sekiracije oko auta i onih dvjesto pedeset eura.

Samo, sjetih se, opet nam Josip nije rek'o koliko nas stepenica čeka kad siđemo iz autobusa ! Al’ o tom – potom.

Fotogalerija

Krenusmo iz Trebinja nešto malo poslije podne, dok je sunce još pržilo po hercegovačkom kamenu. Valja nam se popeti uz ono brdo što dijeli dvije države i dva svijeta, pa se poslije spuštati dolje prema Dubrovniku. A kad izbiješ na sam vrh, kad pukne vidik i pod tobom se raširi Jadransko more – plavo, beskrajno, presijava se na suncu – čovjeku se, pa makar bio najmrzovoljniji na dunjaluku, duša u sekundi razveseli! Ima nešto u toj morskoj širini …

Al’ ne lezi vraže, valja prvo proći kroz kapije i rampe.

Na bosanskoj granici – drama. Čekamo mi pošteno u koloni, kad odjednom uleti nam lik s autom između nas i vozila ispred, malo falilo da napravi pošten belaj i sudari se s nama. Ja se već spremio da prodivanim koju po naški, kad nam priđe policajka i objašnjava: žuri čovjek, vodi bebu doktoru dolje u Dubrovnik, pa su ga pustili preko reda. E pa, ako je tako – neka su! Kad je dječija muka u pitanju, zaboravi se i red i čekanje.

Malo dalje – hrvatska granica. Ovjde već počinje „europska procedura“. Skeniraju, i uzimaju otiske od svakog ko nema pasoš Europske unije. Ispred nas iz nekog kombija izlazi petoro putnika: daju otiske, slikaju ih, gledaju u one aparate ko u čudo.

Dok čekamo, ja bacih pogled sa strane. Na trotoaru, odmah iza prve rampe, u hladu, sjedi motordžija. Opremljen u onu crnu kožu, vidiš da je prašnjava, na motoru silan ranca i one torbe-bisage sa strana. On smireno sjedi, gricka nešto i tespiha po mobitelu. Pogledah malo bolje – na motoru tablica s kineskim slovima! Kad dođosmo na red, predajemo pasoše, a ja, znatiželjan kakvog me Bog dao, ne izdržah nego upitah policajku: – „Jel’, boga ti, je l’ ovo onaj Kinez na motoru pozadi?“ Ona se nasmija, pa veli da mu upravo skenira pasoš i sama se čudi gdje je sve po svijetu Kinez na ova dva točka bio. Vrati nama policajka pasoše, rampa otvorena, i ja – sav sretan što smo završili – dodajem pasoš supruzi, ubacujem u prvu i lagano prolazim pored druge kućice bez zaustavljanja. Kad odjednom – prolima se grmljavina i deračina sa strane da stanem!

Stadoh na mjestu ko ukopan. Ubacim brže-bolje u rikverc, vratim se nazad do te druge kućice a u kućici sjede dva dobro popunjena carinika. Face im namrštene, ko da sam im iz usta zalogaj oteo.

– „Je l’ ja moram zagalamiti da bi se mene vidjelo i stalo?!“ – viče ovaj prvi, zarumenio se u licu.

Gledam u njega s najnevinijim izrazom lica što sam mogao namjestiti: – “Izvinite… ali Kinez je kriv.”

– “Kakav Kinez?!” – blenu carinik u mene, gleda me ko da sam s druge planete pao.

– “Eno ga iza nas, onaj motordžija” – rekoh mirno. “Vaša kolegica nam reče da je proputovao čitav svijet i sad hoće i u Hrvatsku da uđe, pa mene u sekundi ponese priča…”

– “Ma kakav Kinez! Ovo je prekršaj, za ovo ćete vi meni platiti 250 eura ili idete na sud ! Dajte mi vašu putovnicu!” – reži on, pruža ruku kroz prozor.

Predam mu pasoš i ćutim. Sjedimo supruga i ja u autu, ona me samo poprijeko pogleda u stilu „Jesi li morao opet filozofirati, Omerbeže?“. Carinik otvori pasoš, pa lista… pa lista… pa opet lista. Gleda one silne pečate što smo ih nakupili po bijelom svijetu ovih zadnjih godina, pa mu se ono strogo lice odjednom omekša, a glas odbrusi u sasvim drugom tonu:

– „A čime se vi, gospodine, bavite?“

Auuuu… Nisam znao da pečati u pasošu imaju toliki uticaj na carinsku vlast!

– „Informatikom se bavim“ – kažem ja ponosno. „Upravljam ljudima da naprave programe koji opet prebacuju milijarde informacija s jednog kontinenta na drugi.“ (Zamal’ da ga ne upitah: a čime se vi bavite, osim što dižete rampu? Al’ prećutah, mislim da je pametno bilo.).

Gleda on mene, gleda onaj pasoš, pa mi ga vrati uz blago klimanje glavom i ponovo podiže onu rampu koju je u međuvremenu bio spustio da nam pokaže silu.

– “Izvolite u Hrvatsku, gospodine.” – reče.

– “Hvala”, rekoh.

Ubacih u brzinu, prođosmo rampu, a supruga odahnu uz osmijeh: – „E, Omerbeže moj… Izvukoše te informatički pečati i onaj nesretni Kinez, inače bismo večerali prekršajnu prijavu na granici!“ Smijemo se oboje dok se spuštamo niz padine prema dubrovačkim zidinama, zaboravljajući granicu i carinike, spremni da prošetamo gradom sa kojim je još ban Stjepan Kotromanić 1333. godine pregovarao pod našom srebreničkom kulom.

Povezani putopisi: Priče o kamenu I – i put do Mostara · Kraljevski grad Jajce · Put do Travnika,

Više o historijskoj vezi Srebrenika i Dubrovnika: Predstavljena povelja Stjepana II Kotromanića iz 1333. godine.

Fotogalerija

Osvanulo hercegovačko jutro, sunce već užeže iznad Veleža i peći će po kamenu opet počitav dan. Po nagovoru one naše domaćice Lejle, siđosmo u čaršiju, na terasu restorana „Urban taste of Orient“. Ima na terasi nekoliko stolova za goste, a preko puta stoji Mimarov most ko okamenjeni skok u vječnost iznad studene, zelene Neretve.

Doručak dobar, a mir u čaršiji potraja tek dok sunce ne odskoči; poslije devet sati već se stiska svijet i prelazi most u grupama. Ko hoće mir, mora poraniti prije nego se stvore gužve u gradu.

Do podne krenusmo prema jugu, putem koji vodi u Dubrovnik, ali preko Stoca i Trebinja.

Prvo nas dočeka Radimlja. Stoje oni stolački stećci u travi, goli i izloženi vjetru, ko nekakva okamenjena vojska što stoljećima šutke drži stražu i raspravlja sa nebom.

Popesmo se i na stolačku kulu, na onu usamljenu utvrdu iznad grada. Pogled odande siječe dah, al’ gore na zidinama vlada zapuštenost i muk. Zaboravio čovjek svoju starinu.

Al’ dok gledaš dolje u stolačke krovove, shvatiš da ta napuštena kula nije jedina muka.

Teža je ona nevidljiva, ljudska. Težak je i opor povratnički hljeb u ovom gradu: u opštini među osamdeset činovnika jedva ako zatekneš kojeg Bošnjaka, po javnim ustanovama za njih nema mjesta, a mladu čovjeku se zulumom poručuje da je kriv samo zato što traje na svome pradjedovskom gruntu.

Boli ta nepravda u stolačkom zraku, al’ krš je ovo – pamti on i veća zla i veće sile, pa su sve niza stranu otišle, a kamen ostao.

Put nas dalje savi u Trebinje – još jedan kameni grad u kom su se lomili hercezi, paše i sultani.

Kastel trebinjski, centar Trebinja, odiše nekom gospodskom, zbijenom starinom. U njegovom srcu, ko dvije uspravne rane i pobjede, stoje obje obnovljene džamije. Prva je Careva, Atik džamija, izgrađena još 1719. u čast sultana Ahmeda II od strane Osman-paše Resulbegovića.

Nedaleko od nje, sedam godina poslije, podiže Osman-paša Resulbegović svoju džamiju, ljepšu i raskošniju.

Al’ ljudska zavist i stambolska sila ne praštaju tuđu ljepotu. Čuo sultan da je pašino zdanje nadmašilo njegovo, pa posla ferman i svilen gajtan u Hercegovinu da se paša i svih devet sinova imaju udavit. Paša je spasio nekako sinove zle sudbine ali 1729. godine ubiše zlotvori pašu i poslaše ga na ahiret. Zla sudbina i sujeta uvijek idu ispred graditelja.

Trajale su te dvije bogomolje vijekovima, uljepšavale Trebinje i Kastel sve do one nesretne 1993. godine, kad su neljudi u mraku pomislili da se rušenjem kamena može izbrisati pamćenje.

Al’ ne da se pamćenje tako lako pod zemlju: podigoše se opet iz pepela, Osman-pašina 2005, a Atik džamija 2013. godine, pa danas opet stoje u Kastelu ko svjedoci da je građenje uvijek jače od rušenja.

Na izlazu iz grada, nad utihnulom Trebišnjicom, stoji Arslanagića most. Podiže ga 1574. godine bogata ruka Mehmed-paše Sokolovića.

Kad šezdesetih godina prošlog vijeka potopiše rijeku zbog hidrocentrale, potopili su bili i tu starinu.

Al’ nađe se tada neko pametan u onim komunističkim vlastima, pa naredi da se spusti nivo jezera, te rastaviše most, kamen po kamen, svaki numerisaše i preniješe ga nizvodno, pa ga iznova sastaviše iznad Trebišnjice.

Stoji sad taj Arslanagića most k'o spomenik ljudskoj inat-mudrosti što je otela ljepotu toga kamena od potopa.

Sjedimo u hladu trebinjskih zidina, gledamo u te spomenike i prebiramo po mislima.

– “Hoćemo li dalje, Omerbeže, čekaju nas još i granica i dubrovačke zidine.” – reče ona
– “Da draga” – jedva sam dočekao da kažem ;)

A kako smo zamalo ostali zarobljeni na toj međi između dvije države – o tom valja mi posebno haberiti vam …

Povezani putopisi: I – i put do Mostara · Kraljevski grad Jajce · Put do Travnika

Autor: OmerBeg

Fotogalerija