Autor: Fadila Dilche Mulahasanović
Noć.Granate obasjavaju nebo kao krijesnice.Strah.Panika.Bijeg.
U svoj onoj frci nitko nije spazio dvoje ljubavnika koji su,kao pod maskama,skrivali svoje osjećaje.Svi su joj,uporno,ponavljali da rat nije najbolje vrijeme za ljubav ali usprkos svemu ona ga je voljela.On je skrivao svoje osjećaje i od svojih najbližih.Njih dvoje su išli u jedan razred,živjeli su u istoj ulici ali se nikada nisu poznavali.Bar ne ono pravo.I ako su dosta vremena provodili skupa i ako su pričali o svemu ipak su dobro skrivali svoje osjećaje.Kao pokeraši koji skrivaju karte i igraju na blef,tako su i oni,oduvijek,skrivali i,na neki način potiskivali svoje osjećaje duboko u sebe.Dane su i dalje,koliko su bili u mogućnosti,provodili zajedno.I dalje su pričali o svemu samo ne o onom najvažnijem međusobnoj ljubavi.I ako ga je gledala sa žudnjom u očima ipak taj pogled nije mogla prepoznati u njemu.Ili nije htjela.Jednog dana u uobičajenom razgovoru on joj je rekao kako mora ići,kako je dobio poziv za vojsku.Nije ništa rekla sam su joj počele teći suze.Bolilo ju je.Voljela ga je.Zagrlila ga je i mogli su se čuti jecaji.Oni ljubavni.Jako ju je stisnuo uz sebe i sam joj rekao : Vratit ću se. Sljedećih par dana uvijek su bili zajedno.Koristili su svaki trenutak koji su imali.Par put je razmišljala o tome da mu kaže da ne može bez njega i da ako mu šta bude da ni ona ne želi živjeti ali nije imala snage.Kada je došao taj dan ustala je prije sabaha i napisala mu pismo.Nije znala da to isto i on radi.Ni ona ni on nisu imali hrabrosti pa su pisma gurnuli pod jastuke.Otišla je do njega i dan su proveli zajedno.Kada je došlo vrijeme da ide skinula je medaljon sa svoga vrata i stavila ga na njegov.On nije znao da unutar njega piše nešto što je toliko htio čut .Nije znao da piše Volim te .Rastali su se i ona se povukla u sebe.Ni sa kim nije pričala,nije htjela jest,nije htjela pit.Samo je plakala gledajući njihove zajedničke slike,sjećajući se svih trnutaka koje su proveli zajedno.Vijesti sa linije nisu stizale,nije znala ništa o njemu sve dokjoj jednog dana nisu javili.Mrtav je.Četnik ga je ubio.Zatvorila se u sobu i nitko joj nije smio prić ni blizu.Dan prije njegove dženaze nešto su joj gurnuli ispod vrata.Bilo je to njegovo pismo njoj.Na koverti je pisalo Za moju voljenu .Otvorila ga je polahko kao da se bojala da će isčeznut ,nestat .Sa svakim redom koji je čitala sve ju je više boljelo.Kada je pročitala pismo u koverti je našla još nešto.Prsten i poruku u kojoj je stojalo Volim te ljubavi i želim da budemo zauvijek zajedno... To je samo pojačalo odluku koju je već prije donijela.Stavila je prsten na ruku i izvukla svoje pismo ispod jastuka.Sačekala je da svane dan njegove dženate.Obukla je najljepšu haljinu i bila je spremna.Taman kada je hodža zaučio ona je to učinila.Uradila je taj korak.Skočila je.Pisma su ostala na stolu.Ona je samo uzela porukicu sa prstena u kojoj je,među ostalim,stojalo ...Zauvijek zajedno... U tom joj trenutku ništa osim njega nije imalo smisla.
Pokopali su ih zajedno jer ih nije vrijedilo razdvajati.Nadali su se da će se to dvoje,nesuđenih ljubavnika,nać na onom svijetu.Molili su se za to.Njen postupak jasan je samo onima koji su znali cijelu priču,a ti su bili rijetki.Njena majka je poslije pronašla pisma i shvatila tu ljubav,shvatila da im je suđeno da ostanu ZAUVIJEK ZAJEDNO...