Tvrđava Gradina Srebrenik

Okupacija u više dova

Autor: Emir Imamović

Fascinantna je ljubav Mustafe efendije Cerića prema okupatorima Bosne i Hercegovine. Kako je krenulo, neće biti nikakvo čudo ako u julu naredne godine - ove je zakasnio - reisu-l-ulema izda dekret o učenju dove povodom 14. dana mjeseca sedmog i rođendana Ante Pavelića.
Ustaški poglavnik, naime, zadovoljava kriterije da mu se po Cerićevom naputku pokloni malo pažnje: em je bio na čelu okupacijske države, em je garantirao vjerske slobode muslimanima, odnosno Hrvatima muslimanima, kako ih je nazivao, em je i džamije gradio, nije da nije. Sad, istina je da se” ugodan” položaj u NDH plaćao: odlaskom u ustaše, neodlaskom u partizane, ignoriranjem istrebljivanja Srba, Jevreja, Židova, Roma, komunista, neprimjećivanjem rušenja pravoslavnih crkava i sinagoga… Ali dobro sada, svako sluganstvo ima svoju cijenu.

„Bože, pomozi i podrži našega velikog Kralja Josipa Franju Prvoga i osnaži njegovu vojsku. Bože, učini ga zadovoljnim, a njegovo kraljevstvo učini zaštićenim i naprednim”, dio je dove koju je reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević napisao prije sto godina, a povodom rođendana Austro-ugarskog cara Franje Josipa Prvog.

„Bože, pomozi i podrži našega velikog Kralja Josipa Franju Prvoga i osnaži njegovu vojsku. Bože, učini ga zadovoljnim, a njegovo kraljevstvo učini zaštićenim i naprednim”, dio je dove koju je Mustafa efendija Cerić citirao u Beču, na komemoraciji povodom smrti Otta Von Habsburga, posljednjeg austro-ugarskog prestolonasljednika, čije je puno ime bilo: Franz Josef Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xavier Felix René Ludwig Gaetano Pius Ignazius. Otto od Austrije, umro je na Dan borca, a pokopan je u prošlu subotu.

Posljednji austro-ugarski prestolonasljednik, sa svih svojih sedamnaest imena, bio je, dakle, „naš” od 1916 - 1918., u doba Prvog svjetskog rata i na kraju tada već potpuno trule monarhije, čiji je početak kraja pucnjima iz pištolja najavio Gavrilo Princip. Heroj, a ne zločinac, reklo bi se ovovremenim jezikom ili: neko ko nije pucao u gospodina Ferdinanda i njegovu gospođu, već u simbole okupacijske moći.

Otto Von Habsburg je, valja priznati, zaslužio delegaciju Bosne i Hercegovine - države, a ne njene vjerske zajednice, makar ona bila i islamska - na komemoraciji. Bio je on, kako bi to rekao Miljenko Jergović, lik sa svojom tragikom, motivima i biografijom. Zapalo ga je propalo carstvo, nacisti su ga zbog protivljenja Hitlerovom režimu umalo dva puta ubili - i oba puta su mu život spasili Bošnjaci, o čemu je govorio u magazinu Start - sa carskim obiteljskim backgroundom angažirao se u Kršćanskoj socijalističkoj partiji, protivio agresiji na BiH i podržavao neovisnost nekadašnjih jugoslavenskih republika… Bio je Otto, sve u svemu, zanimljiva politička, pa i povijesna pojava u Evropi i, eto, dogurao do 98. godine života kojeg je, dijelom, živio i kao spomenik prošlom vremenu.

Svašta se, dakle, moglo reći na komemoraciji starom Ottu, a da bude prikladno. Jedino što nije trebalo jeste citirati Džemaludina Čauševića: „Bože, pomozi i podrži našega velikog Kralja Josipa Franju Prvoga i osnaži njegovu vojsku. Bože, učini ga zadovoljnim, a njegovo kraljevstvo učini zaštićenim i naprednim”.

Ottov rođak i kum Franjo Josip bio je, naime, kralj države koja je Bosnu i Hercegovinu okupirala i ako je u tome neko bio nečiji, onda Franjo nikako nije bio naš, već smo mi, kako to i biva u svim sličnim situacijama, bili njegovi - podanici. Pri tome je osnaživanje carske vojske, naravno, značilo produženje okupacije, dok je svaki napredak monarhije Bosnu činio i manje slobodnom i manje državom.

Nije, međutim, Mustafa Cerić u Beču prvi puta pokazao kako u njegovom doživljaju prošlosti nema ni znanja ni svijesti o tome da je Bosna, zahvaljujući i Franji Josipu, zakržljala država. Stoljeća pod okupacijama su, jednostavno, suzila kapacitete zemlje čiji građani od otomanskih osvajanja do početka devedesetih godina prošlog stoljeća nisu donijeli niti jednu političku odluku o sebi.

Rekoh, nije Ceriću prvi put da prekraja povijest, manipulira činjenicama i demonstrira potpuni manjak državotvorne, probosanske svijesti. One kojoj su jednaki neprijatelji bili i prethodnici pokojnog Otta i turske paše i veziri, baš kao, samo godinama kasnije, Pavelićeve ustaše ili Miloševićevi četnici. “Ovako kad vas vidim, ne mogu da prepoznam koji je Bošnjak, a koji Turčin, jer svi ste isti kao da vas je jedna majka rodila. Ovdje moramo biti jedno, ne možemo dvoje i zato predlažem da svi mi ovdje budemo Turci”, jedna je od Cerićevih izjava u slavu okupacija i vremena u kojima su bosanske hodže slavile tuđe vođe, a bosanski muslimani, pored ostalih, ginuli u tuđim vojskama.

Otto Von Habsburg sa svih svojih sedamnaest imena i skoro 100 godina, sa onim podšišanim brkovima, uvijek uparađen kao da će sutra na prijestolje, Evropljanin i antifašista, nije zaslužio da ga se doživljava kao i neke od onih Habsburga pored kojih je legao u grobnicu. A upravo je to uradio Mustafa Cerić čitanjem dove napisane za Franju Josipa Prvog, još jednog od bosanskih okupatora - povijesnu ličnost zbog koje je, kao i zbog, recimo, Mehmeda Drugog El Fatiha, naša historija zbir stoljeća pod tuđim vlastima: muslimanskim i kršćanskim, turskim i austro-ugarskim…

(Izvor: Radiosarajevo.ba/Autor:Emir Imamović)

Također provjerite

Izazovi i problemi vodovodnog i odvodnog sistema u Srebreniku – kritika

Međutim, nedostatak konkretnih akcija i jasne strategije za rješavanje problema čini da mnogi vjeruju kako trenutna gradska uprava nije sposobna nositi se s ovim velikim izazovima. Situacija je naročito kritična u ruralnim područjima, gdje nepostojanje kanalizacione mreže stvara sve veće ekološke i zdravstvene probleme (pogledajte malo na šta liče pojedini potoci koji prolaze kroz Seonu, Luku, kako nam Tinja izgleda i koliko smeća je u potocima koji se ulijevaju u Tinju). Gradska uprava bi trebala posvetiti posebnu pažnju i ovim zajednicama, osigurati financiranje za razvoj infrastrukture i osigurati da svi građani imaju pristup osnovnim uslugama koje su ključne za bolji i kvalitetan život.

Atina i Akropolis – simbol starogrčke civilizacije

Akropolis, smješten u srcu Atine, predstavlja ključni simbol starogrčke civilizacije i važan arheološki lokalitet. Naziv "akropolis" potiče od grčkih riječi za "visoko" i "grad". Najpoznatija građevina na Akropolisu je Partenon, hram posvećen božici Ateni, izgrađen u 5. stoljeću prije nove ere. Osim Partenona, kompleks uključuje i Erehtejon s Kariatidama i Propileje, monumentalni ulaz. Akropolis je bio svjedok mnogih promjena tokom istorije, od vjerskog središta do vojne utvrde. Danas je prepoznat kao svjetska baština i privlači brojne turiste. On simbolizuje ne samo antičku Grčku, već i trajnu kulturnu i umjetničku vrijednost.

Komentariši

Srebrenik.NET
Privacy Overview

This website uses cookies so that we can provide you with the best user experience possible. Cookie information is stored in your browser and performs functions such as recognising you when you return to our website and helping our team to understand which sections of the website you find most interesting and useful.