Rapatnica u 19. stoljeću

DIO IZ OPSEŽNOG ISTRAŽIVANJA DIPL. ING. NUSRETA DURANOVIĆA

Rapatnica, Kiseljak, Srebrenik

Rapatnica u 19. stoljeću

Prema pisanim izvorima iz perioda vladavine Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, srebrenički Duranovići su u živjeli u Rapatnici (Srebrenik), od samog početka 19. stoljeća. Rapatnica je sa statusom ″seoska općina″, prema administrativno teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine, od samog početka Austro-Ugarske uprave pripadala Okrugu-Okružju tuzlanskom (Tuzla d.), i Kotaru gračaničkom. (Austro-Ugarska je uglavnom zadržala osmansko administrativno teritorijalnu podjelu na okruge, kotare, seoske općine, mahale i zaseoke). Podaci o Seoskoj općini/džematu Rapatnici se nalaze u popisima mjesta i stanovništva iz 1879. , 1885. , 1895. i 1910. g. koje je provela Austro-Ugarska vlast. Prema rezultatima popisa iz 1895. g. Rapatnicu su sačinjavale mahale Badžići, Brda, Ćulaši i Kešetovići , u kojima je prema popisu iz 1879 u 59 naseljenih kuća živjelo ukupno 209 stanovnika, od kojih 169 muškog i 40 ženskog spola, i svi su bili muslimani.
Na svakom slijedećem popisu je upisano više stanovništva i više kuća. Tako je na popisu iz 1910. g. u Rapatnici u 80 nastanjenih kući živjelo ukupno 492 stanovnika, 263 muškarca i 229 žena. Pored nastanjenih, bilo je upisano i 9 nenastanjenih kuća. Stanovnici Rapatnice su se bavili poljoprivredom, ali među njima nije bilo zemljoposjednika. Po agrarnom zvanju, stanovnici Rapatnice su bili uglavnom slobodni seljaci, a upisano je 79 takvih porodica (glavari obitelji). Pored slobodnih seljaka, u Rapatnici su živjele i dvije kmetovske porodice. Džematlije Rapatnice, muslimani, su svoje vjerske obrede obavljali u mejtefu, koji se nalazio na parceli na kojoj je kasnije sagrađena stara džamija. Spomenuti mejtef, objekat od drveta, je izgrađen u vrijeme turske uprave u Bosni i Hercegovini.
Između popisa iz 1879. i 1910. g. broj stanovnika u Rapatnici je više nego udvostručen, a značajno je povećan i broj kuća. Džemat se razvijao i širio, a džematlije su ekonomski jačale. U to vrijeme, u Rapatnicu su se iz Gračanice doselili braća Koprići, Osman i Arif, sinovi Alije Koprića. ″Stariji″ se još sjećaju Mehemedaginog dućana koji se nalazio u kući ili do kuće k. br. 86 koja je kupljena od Duranovića.
Veći broj stanovnika je istovremeno značilo i potrebu za više prostora za vjerske potrebe, pa su vrijedne džematlije džemata Rapatnice između 1885. i 1891. g. do postojećeg mejtefa izgradili veći vjerski objekat-džamiju , koja je sagrađena, kako je u to vrijeme bilo uobičajeno, uglavnom od drveta, sa krovom od drvene šindre .
Džamija i mejtef su se nalazili u sklopu mezarja, gdje su mještani rapatničkih mahala Kešetovići, Badžići i Ćulaši ukopavali svoje umrle. Pored mezarja u centru Rapatnice, (mahala Kešetovići), u Rapatnici je postojalo još jedno mezarje koje je pripadalo rapatničkoj mahali Brda . Spomenuta mezarja se i danas koriste za ukop umrlih džematlija Rapatnice i Brda.
Rapatničani su plodove svoga rada, svoje žito, mljeli u vodenicama daščarama sagrađenim na Slanjanskoj rijeci. U vrijeme turske uprave u Bosni i Hercegovini, na Slanjanskoj rijeci su izgrađene dvije vodenice. Vodenica zv. Pijesak (Piesak) je sagrađena u blizini ušća Slanjanske rijeke u Tinju, ispod Sječa (Sieče), a vodenica zv. Baduša (Badjuša) nekih 600 m uzvodno. Treća vodenica zv. Srebrenička je sagrađena u periodu između 1885. i 1891. g u blizini ušća Čiflučkog potoka (Ličice potok) u Slanjansku rijeku .
Sve tri vodenice, prilikom sastavljanja gruntovnice 1891. g. su upisane kao vlasništvo Bosansko-hercegovačkog zemaljskog erara. Vodenica Baduša je na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1902. g. prešla je u vlasništvo porodice Kešetović. Suvlasništvo na nekretnini Mlinište sa vodenicom je upisano u korist Hasana, Alage i Mustafe, (sinovi umrlog Alije Kešetovića) te Rešida, Šahbaza i Mustafe (sinovi umrlog Ibrahima Kešetovića) , svi sa po 1/6. Alija i Ibrahim su bili iz Moranjaka, a po svoj prilici, bili su braća.
Pored 5 porodica Duranović, u Rapatnici su, računajući i mahalu Brda, krajem 19. stoljeća živjele i porodice Ahmeljinović (3), Alihodžić (1), Avdić (2), Begić (1), Buldić (1), Buljubašići (10), Ćidić (1), Ćosić (3), Ćović (2), Halilović (1), Hotić (1), Husetović (3), Kantić (6), Karić (7), Kenović (6), Kešetović (9), Mašić (2), Mustafić (2), Pedljić (2), Selimović (3), Sendić (4), Šaran (1), Šećić (1). Vlasnik jedne kuće je bio i Stjepan Ivanišević iz Gračanice . Kuću i zemlju u vlasništvu nasljednika Stjepana Ivaniševića 1912. g. su kupili Buljubašić Ibrahim i Halil, sinovi Halilovi iz Rapatnice .
Prema podacima iz 1891. g . i 1885. g ., Duranovići su živjeli u mahalama Kešetovići (centar Rapatnice) i Brda. Vehab sa svojom porodicom u Kešetovićima, a braća Mustafa,Ahmet i Osman sinovi Mustafe zv. Muje, na Brdima. Nema podataka o rodbinskoj vezi Vehaba sa Osmanom, Ahmetom i Mustafom, ali je malo vjerovatno da se u jednom selu pojave dva Durana, dva rodočelnika. Dakle, u ovom slučaju možemo pretpostaviti da su svi Duranovići (Vehab, Mustafa, Ahmet i Osman ) iz Rapatnice u krvnom srodstvu.

Duranovići iz Rapatničke mahale Kešetovići

Jusuf Duranović je najstariji spomenuti Duranović koji je živio u rapatničkom naselju Kešetovići. Računajući godine oca u odnosu na svoje sinove i kćeri, Jusuf je rođen na samom početku 19. stoljeća, negdje oko 1802. godine. Nema pisanih podataka a ni sjećanja o njegovim srodnicima, osim o sinu Vehabu i njegovim potomcima.
Vehab Duranović, sin Jusufov, je rođen oko 1827. g., a umro između 1891 i 1903 .g. Ne postoje pisani dokumenti o godini Vehabovog rođenja ili smrti, niti postoje žive osobe koje su bilo šta znale o njemu. Godina njegovog rođenja i smrti je pretpostavljena na osnovu podataka o godinama rođenja i smrti njegovih sinova, Ibrahima i Jusufa i kćeri Hane i Emine .
Vehab je sa svojom ženom Hatidžom, kao što je ranije navedeno, imao četvero djece, sinove Ibrahima i Jusufa i kćeri Hanu i Eminu. Svi su po zanimanju bili težaci. Živjeli su u samom centru Rapatnice (mahala Kešetovići), u drvenoj kući br. 27 (ranije br. 22) koja je bila izgrađena prije 1885. g. na lokaciji pored puta, između stare i nove džamije. Kasnije, između 1885. g. i 1901. g. sagradili su još jednu, „moderniju“kuću sa jednim pomoćnim objektom. Nova kuća k. br. 86 i pomoćni objekat su bili sagrađeni od drveta na čvrstim kamenim temeljima u dvorištu nove džamije. Obje parcele, na kojima su bile spomenute kuće su sada u vlasništvu „IZ BiH“ MIZ Srebrenik.
Poslije Vehabove smrti, njegov mlađi sin Jusuf je prije 1908. g. sagradio kuću k. br. 26, (koja se nalazila u na istoj parceli kao i kuća br. 86) u blizini (iza) hodžinske kuće.
Pored navedenih kuća i okućnica , Vehab je u vlasništvu (mulk) na istoj lokaciji imao 5 duluma šljivika (šljivik ″Bašča″ i šljivik ″Pred kućom″) i 5,5 duluma oranice (oranica ″Bašča″), te na drugim lokacijama 30-tak duluma oranica (oranica ″Mejkovina″, oranica ″Njiva″ i oranica ″Markuša″) i 16,5 duluma šume (šuma ″Mejkovina″ i šuma ″Markuša″) (mirija) .
Na slikama je prikazan katastarski plan naselja Rapatnica-Kešetovići iz 1885. g. i satelitski snimak iz 2015. g. (mikrolokacija staro mezarje-džamija), na kojima je lako locirati parcele i kuće u kojima su živjeli Duranovići sredinom 19. vijeka.
Na parcelama na kojima su se nalazile kuće Jusufa Duranovića, njegovog sina Vehaba, njegovih unuka Ibrahima i Jusufa i njegovog praunika Nezira sada se nalazi nova džamija, hodžinska kuća, kuća Mustafe (Galib) Jusufagića, kuća Paše (Omer) Ćović, kuća i bašča Enesa i Nevresa (Mehmedalija) te Mustafe i Sejdalije (Osman) Ćovića, kuća Ferida (Azem) Karića, kuća –voćnjak Time (Bećir) Karić i Elvisa (Behader) Karića, kuća-voćnjak Adema (Azem) Karića, bašča Aide, Mevludina i Sejfudina (Mehmed) Koprića te Razije Koprić, Bašča, Groblje (zgrada vjerske zajednice i mezarje) i Milać (kuća, zgrada i dvorište) u vlasništvu Islamske zajednice u BiH, Medžlisa Islamske zajednice Srebrenik i Greblje (kuća, zgrada i dvorište) u državnoj svojini.

Također provjerite

Izazovi i problemi vodovodnog i odvodnog sistema u Srebreniku – kritika

Međutim, nedostatak konkretnih akcija i jasne strategije za rješavanje problema čini da mnogi vjeruju kako trenutna gradska uprava nije sposobna nositi se s ovim velikim izazovima. Situacija je naročito kritična u ruralnim područjima, gdje nepostojanje kanalizacione mreže stvara sve veće ekološke i zdravstvene probleme (pogledajte malo na šta liče pojedini potoci koji prolaze kroz Seonu, Luku, kako nam Tinja izgleda i koliko smeća je u potocima koji se ulijevaju u Tinju). Gradska uprava bi trebala posvetiti posebnu pažnju i ovim zajednicama, osigurati financiranje za razvoj infrastrukture i osigurati da svi građani imaju pristup osnovnim uslugama koje su ključne za bolji i kvalitetan život.

Atina i Akropolis – simbol starogrčke civilizacije

Akropolis, smješten u srcu Atine, predstavlja ključni simbol starogrčke civilizacije i važan arheološki lokalitet. Naziv "akropolis" potiče od grčkih riječi za "visoko" i "grad". Najpoznatija građevina na Akropolisu je Partenon, hram posvećen božici Ateni, izgrađen u 5. stoljeću prije nove ere. Osim Partenona, kompleks uključuje i Erehtejon s Kariatidama i Propileje, monumentalni ulaz. Akropolis je bio svjedok mnogih promjena tokom istorije, od vjerskog središta do vojne utvrde. Danas je prepoznat kao svjetska baština i privlači brojne turiste. On simbolizuje ne samo antičku Grčku, već i trajnu kulturnu i umjetničku vrijednost.