Batak sa Kiseljaka

Batak sa Kiseljaka

Godina je bila hiljadu devetsto sedamdeset i druga.

Septembar mjesec, a nad Srebrenikom se razlila ona poznata ranojesenja prašina kad u gradu zamiriše ražanj sa vašara na Kiseljacima. Treća je to subota ili nedjelja po redu bila kako se narod sakuplja, a Kiseljaci nisu od juče – decenijama je to glavno zborište bilo narodno. Tako tada bilo, tako i danas ostalo.

Tih se godina na Kiseljake nije dolazilo limuzinama niti je drumske gospode bilo, k'o danas. Stizalo se pješke, u poderanim ili svečanim opancima ili cipelama, kako ko imo je.

Slivao se svijet iz Lukavca, iz Gračanice, prelazilo se preko Rašljeve, Caga i Seone, pa gore preko Šahmera i niza stranu Urože, sve stazama preko njiva prečicom ili seoskim putevima, spuštajući se do Kiseljaka.

Tek je koju godinu prije prostrta ona asfaltna traka od Orašja prema Tuzli, pa je za običnog čovjeka još uvijek bio podvig okolo obilaziti do Srebrenika. Valjalo je tabanat’ da dođeš na Kiseljake.

A put dugačak, pa se narod uz put odmarao po livadama i njivama. Odmah ispod Urože pružio se onaj blagi usjek puta i njiva odakle se Kiseljaci vide kao na dlanu i na drugom brdu tvrđava Gradina. Poliježe tu svijet, odahne, pa gleda dole u vrevu.

Dole – čitav jedan šareni, bučni svijet. Okreću se ringišpili, šarene se šećerleme, halva pa i miriše slatko a lubenice nagomilane u mala brda, zelene se i sjaje na suncu. Izneseni štandovi s domaćim grožđem, ukradenim od jesenjeg mraza, a nađe se i poneka narandža ili limun – južno voće, koje je tih godina u našim krajevima bivalo rijetkost i golema milost.

Iza šatora udara miris teške meze: na jednoj strani ražnjevi i janjetina, na drugoj se rumene pečene kokoši, cvrči mast na žaru, a iz državne pekare dovukli vrući bijeli hljeb i kifle pa prodaju. Kolače i sladoled prodaje Sulejman a oko njega vazda najviše djece i mlađarije.

Djevojke i momci, maksuz opremljeni, prevalili su tolike kilometre samo da se sretnu kod ringišpila, da se pogledaju u oči dok ih ljulja diže u nebo i da po seoskom adetu koju riječ progovore.

A pod tri velika šatora – druga priča. Tamo sjedi ozbiljnija publika, oni sa dubljim džepom i plićim živcima, spremni da plate tuzlansku pivu jal’ domaću rakiju, pa da slušaju Maru i derventske lole kako iz sve snage i iz punih prsa udaraju u onaj naš, izvorni melos.

Među tom svjetinom našli se i moji – otac i mati. Tek im devet mjeseci od kako su sklopili brak i savili svoje gnijezdo. Došli i oni pješke iz Šahmera pa preko Urože sa društvom, da prošetaju po Kiseljacima. Jer u to vrijeme, vašar je bio više od provoda – bio je to narodni tefter. Tamo se gledalo ko se te godine oženio, ko se dobro udao, ko je stasao za vojske, a ko se vratio s bauštele iz pečalbe s koferom i dojč-markama.

Kad je prevalilo poslijepodne, valjalo je misliti na povratak. Mati u sedmom mjesecu trudnoće, nosi mene u stomaku, pa valja na vrijeme krenuti da ih akšam ne uhvati u brdu prema Šahmerima.

Kako su šetali pokraj onih ražnjeva, zamirisalo ono pečeno pile – il’ materi, il’ valjda meni u njenom stomaku, ko će ga znati.

Pogleda ona oca, pa prozbori: “Eh, da mi je onog pileta s ražnja...”

A otac, k'o stari bosanski domaćin, zna red – trudnici se želja ne odbija pa da je od suhog zlata pile bilo. Kupi čitavo pile, vruć bijeli hljeb četiri kifle i fišek onog finog crnog grožđa, pa krenuše uz brdo.

A brdo od Kiseljaka prema Uroži – pofino, lomi noge i mami uzdah čim stigneš do pola brda...

Odluče oni da naprave pauzu i sjednu na onu njivu ispod Urože, gdje je već ležalo i odmaralo dosta svijeta, gledajući dole na vašarsku gužvu. Prostrli onaj fišek, podijelili hljeb s prijateljima, a otac taman uzeo ono vruće pile da ga rukama rastavi i podijeli... kad eto ti nevolje.

Izbi odozgo hadžija Muharem, vlasnik te njive.

Prgav nekakav pa rašćeruje narod, viče, pjeni – nije mu pravo što mu gaze travu, misli se, neće mu sutra goveda imati šta pasti ako mu svjetina utaba imanje. Diže ljude s zemlje, galami, psuje pod brk i ide pravo prema mojima.

Moj stari, nemajući kud, prihvati onaj jedan rumeni, masni batak sa pileta, pa prije nego što hadžija stigne išta izustiti i sasuti paljbu, podiže ruku i reče:

– Hadžija, selam! De ba, bujrum batak... Sad sam ga dole na Kiseljacima vruća kupio!

Zastade hadžija u po koraka. Gleda starog u oči, pa pogleda onaj vrući, rumeni batak u njegovoj ruci.

Pokoleba se hadžija pod mirisom pečenja.

Pruži ruku, uze batak, pa procijedi kroz zube:

– Ti, Hašimoviću, sjedi tu sa ženom... A ostali – marš mi s njive! Nije vam ovo babovina!

I nastavi dalje niz njivu, sve onako s onim batkom u ruci, galamiti na narod govoreći im jedno, a batkom pokazivati na drugu stranu.