“Kada je u BiH sve mirisalo na rat, pozvao sam roditelje i pitao šta da radim: da se vratim u Sudan ili da ostanem u Bosni? Moj otac je odgovorio: sine, zašto si se školovao? Tom narodu je potrebna pomoć. Nemoj bježati. Eto, tako sam ostao u Bosni“. Ovo je u najkraćem glavni razlog što je Sudanac Dr. Adil Daffalla nakon završenog školovanja u Sarajevu – i pored prijetećeg rata – ostao živjeti u Bosni i Hercegovini.
Pošto su bivša SFRJ i Sudan imali prijateljske veze, Daffalli nije bilo teško da dobije stipendiju za studiranje u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon što je u Beogradu naučio jezik, odlučuje se za medicinski fakultet u Sarajevu. “Kada sam dolazio imao sam namjeru samo da završim fakultet i da se odmah vratim u rodni Sudan. Moj otac je radio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, tako da sam skoro imao zagarantovan posao u Abu Dabiju ili Dubaiju. Nakon rata sam pokušavao raditi u Saudijskoj Arabiji gdje sam imao daleko veću platu nego ovdje u Bosni. Međutim, Bosne nigdje nema“, kaže Dr. Daffalla koji danas sa suprugom Ghadom i četvero djece živi i radi u Gračanici.
Rat proveden u BiH
Nakon što je poslušao savjet roditelja da ostane u ratu u BiH Daffalla je u opkoljenom i granatama svakodnevno zasutom Sarajevu proveo godinu dana. Sarajevskih ratnih dana se još uvijek sjeća. “Bilo je teško. Međutim, stanovništvo je bilo solidarnije tako da se rat lakše podnosio. Kada sada pogledam odnos među ljudima i onaj u ratu, mogu reći da je u ratu bilo više slolidarnosti. Međutim, ako pogledam stanovništvo prije i poslije rata, slobodno tvrdim da je sada dosta bolje. Prije rata je stanovništvo bilo hladnije“, kaže Sudanac.
Nastavak rata Dr. Adil Daffalla provodi radeći za UN i razne humanitarne organizacije. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, odlazi predstavnicima bh. vlasti u Sarajevu i dobrovoljno se stavlja na raspolaganje kao ljekar. “Rekao sam im, pošaljite me tamo gdje ima najmanje ljekara“. Prvi posao dobija u Čeliću, a nakon toga slijede Doboj, Doboj-istok, Brčko, Tuzla i Gračanica.
Poslije višegodišnjeg rada u raznim bolnicama i seljakanja, dolazi u Gračanicu u kojoj, kako kaže, “čeka bolje dane da riješi stambeno pitanje“. “Čekao sam, ali to nisam dočekao. Onda sam počeo posmatrati kako to rade moje kolege, Bosanci. Do smo mi čekali, oni su napravili kuće. Malo, po malo. Prvo temelj, pa sprat, pa krov i eto zavrene kuće“, kroz smijeh objašnjava kako je počeo učiti od Bosanaca. “Oni nisu imali veće plate od mene. Oni su napravili kuće, a ja ne. Nije kriva država, niti moj poslodavac. Kriv sam ja. Ne možeš odjednom imati sve. Malo po malo. Treba biti strpljiv“, kaže dr. Daffalla.
Život bez uvreda
Dr. Daffala je državljanin BiH kao i njegova familija. Kada ga pitate da li je Bosanac, uz usmjeh kaže: “Ja sam Bosanac. Ne samo na riječ“. “U Bosni mi se dopada način života. Kada odem u Sudan, a idem dva puta godišnje, jedva čekam da se vratim. U Bosni nisam imao nikakvih problema zbog moje boje kože ili vjere. U Bosni se nikada nisam osjećao kao stranac. Išao sam ja raditi i u Saudijskoj Arabiji i Siriji. Ipak, kada sam malo bolje razmislio i sagledao stvari, više volim u Bosni raditi za 300 eura, nego za 3.000 dolara u Saudijskoj Arabiji“.
Daffala kaže da ga BiH jednim dijelom podsjeća na rodni Sudan koji je bogat kao zemlja, ali je neiskorišten. “Sudan ima potencijala da bude lider u arapskim zemljama po proizvodnji hrane, ali zbog raznih sankcija nema sredstava“.
“U Bosni kod hoće da radi, ne treba se bojati gladi”
Dr. Adil Daffala svakodnevno gleda i sluša priče o sve većem broju, prije svega mladih, koji napuštaju BiH. Bez obzira što se nalazi u, po nekim procjenama, najrazvijenijoj općini u BiH iz koje također odlaze ljudi, Daffala s nevjericom maše glavom i poručuje: “U Bosni ima budućnosti. Oni koji su ovdje ostali i koji nisu otišli u inostranstvu, nisu umrli od gladi. U Bosni treba raditi, a ne sanjati“, kaže Daffalla.
“Treba biti realan. U BiH se može mnogo toga postići. Ništa ne dolazi samo od sebe. Ni na zapadu pare ne padaju s neba niti se rađaju na dreveću” konstatuje Daffala i sjeća se jedne stare žene u BiH koja mu je na početku rata rekla: “U Bosni kod hoće da radi, ne treba se bojati gladi. Nije istina što se priča da je loše. Međutim, mora se raditi“.
Sve četvero njegove djece rođeni su u BiH. Najstarija kćerka Dallal rođena je 1997. u Tuzli, a 2000. i 2002. godine u Brčkom je na svijet došla mlađa kćerka Dahlia i stariji sin Muhamed. Najmađi, Abdul Ali, rođen je 2004. godine u Tuzli. Djeca su danas, kako kaže, više Bosanci nego Sudanci.
