Tvrđava Gradina Srebrenik

OMČA – nastavak 4

- Šta bi ti, gospodine, uradio da ti neko da rješenje u kojem piše da si vlasnik jednog željezničkog vagona postavljenog ispred bolnice, na najatraktivnijem mjestu za trgovinu u gradu, sa svim pripadajućim papirima?

- ?

- U pravu si. Ni ja nisam znao šta radim.

                                                                         *  *  *

Tako sam postao gazda. Nisam imao potrebu da potkradam ali krv nije voda- pomalo sam zavlačio ruku u Amirov džep. Robom sam prvo snabdijevao svoj objekat, pa tek onda upućivao na tržnicu gdje su radila Amirova četiri momka, jer je, u međuvrenemu, zakupio četvrtinu tržnice. Postavio sam radnicu u svom objektu i ponašao se kao pravi gazda. Najviše vremena provodio sam na putu tržnica - bolnica, a ponekada na sastancima. Uživao sam zlurado u činjenici da se ni sastanci ne mogu održavati bez cigana. Na robi sam bogovski zarađivao.U bilo koji džep stavim ruku i izvučem tuce maraka. Tako, kažem sam sebi,kada bi me neko, ne daj bože, i loo posto opljačkao, ostalo bi mi toliko para da bih mogao živjeti k'o hadžija.

                                                                              *  *  *

Kada je stala ispred njega i sklonila kosu sa lica da je bolje vidi, i prepozna, izgledala je odlučno. On je pogleda, promijeni boju lica, i pođe dalje. kobajagi ne prepoznavši je, pa stade - k'o predomisli se. Jedan treptaj oka, jedan tako mali trenutak, i brz, reče joj da će od posla biti nešto. Da, da, prepoznao me je, zaključi zadovoljno.

- Gospodine Amire! - progovori.

Amir pokuša da sačuva mirnoću.

-Poznajemo li se? - podiže visoko obrve.

- Itekako, gospodine. Ja sam "pokvarena" goba!

Amir se namršti. - Šta želiš? - upita nakon kraće pauze.

- Pare, Amire! Puno para...Brdo para!...

                                                                     *  *  *

Kada me je Amir, predveče, nazvao mobilnim telefonom, i predložio da se nađemo na nekom drugom mjestu, a ne u njegovom uredu, što je bilo uobičajeno do sada, osjetio sam se betli, ali sam poslušno slijedio njegove upute te se, tako, nađosmo negdje oko devetnaest sat u njegovom automobilu. Rekao mi je da neće nigdje stajati, već će izaći iz grada, te voziti u bilo kom pravcu, nebitno je.

Kada sam ušao u auto ugasio je muziku, pa zapalio. Nije me ponudio cigaretom, što je često običavao.

 

 

 

Također provjerite

Sejh Dedo ilustracija

DEDIJA – Hasan Kikić – priča o Šejh Dedi iz Čekanića

Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana. A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu.

Sedlo - Abdulah Sidran

Sedlo – Abdulah Sidran

Tako je to u životu. Kad ne ide - ne ide. Kad ide - ide.

Komentariši

Srebrenik.NET
Privacy Overview

This website uses cookies so that we can provide you with the best user experience possible. Cookie information is stored in your browser and performs functions such as recognising you when you return to our website and helping our team to understand which sections of the website you find most interesting and useful.