Tvrđava Gradina Srebrenik

Dvadeset godina je dosta – Mladosti, lagali su.

Autor: Loris Gutić

Obećavali su autoceste, puteve i mostove koji će spajati; dobili smo demagogiju, lopovluk i bezočno udovoljavanje vlastitim interesima, dobili smo pravdanja i okrivljavanja „druge strane“, dobili smo sve što razdvaja, sve što kopa dublje jazove među mlađim i starijim naraštajima podjednako.

Mladosti, lagali su.

Zovite me Loris Imam dvadeset i četiri godine, a za nepunih mjesec dana bit će odlučeno da li će moja dvadeset i peta godina biti godina nade, ili godina razočarenja.

Nepotrebno je spominjati druga imena. Status, riječi, djela, postignuća govore glasnije od imena.

Moj prijatelj, intelektualac i odličan student jednog od prestižnih i perspektivnih fakulteta u našoj gorkoj domovini, živi u tvrdom uvjerenju da u državi BiH i Federaciji BiH život nije ni približno loš kako ga prikazuju printani i elektronski mediji i kako ojađeno zbore građani. Moj prijatelj živi u jednako tvrdom uvjerenju da je premijer susjednog entiteta glavni i dežurni krivac za većinu stvari koje idu loše u ovoj državi, te da bi genocidnu tvorevinu za dobro države i njenog razvoja trebalo ukinuti.

Moj drugi prijatelj, također intelektualac i odličan student jednog od prestižnih i perspektivnih fakulteta u našoj gorkoj domovini, živi u tvrdom uvjerenju da je život u državi BiH solidan, i da uspjeti i napredovati može svako ko to istinski hoće. Taj isti prijatelj, koji prebiva na teritoriju Republike Srpske, živi u tvrdom uvjerenju da bi „pobjedom“ Federacije BiH i ukidanjem RS-a tamošnji većinski narod mogao da se seli iz države BiH, te da bi njihova politička egzistencija ostala u sjeni i pod vlašću polumjeseca i šahovnice.

Moja komšinica, žena srednjih godina, završila je srednju školu i obavlja relativno dosadne i osrednje plaćene kancelarijske poslove. Ona koristi računar ( to joj zahtijevaju poslovne obaveze ), ali se slabo snalazi na Internetu. Ona gleda dnevnik i čita dnevnu štampu kad joj se nađe pod rukom. Ona također razgovara sa suradnicima, poznanicima i prijateljima, već godinama ide u kupovinu, a nerijetko prošeta gradom zagledajući izloge ili sjedne da popije kaficu u poslastičarnici. Moja komšinica živi u tvrdom uvjerenju da bi svaki razuman i normalan mladi čovjek trebao iskoristiti bilo koju priliku i pobjeći iz ove zemlje. Moja komšinica živi u tvrdom uvjerenju da se crno piše državi koju vodi aktuelna vlast, i u nekoliko škrtih rečenica naglašava da nema izgleda za napredak, budućnost niti razvoj u okrilju onih koji jedino vide sopstveni napredak, osiguravaju samo sopstvenu budućnost i misle samo na onaj razvoj koji ih uzdiže na društvenoj ljestvici.

Ovi primjeri ne ilustriraju razliku između mladosti i starosti, između entuzijazma i iskustva; ovi primjeri ilustriraju razliku između dva optimistična života izgubljena u zabludi i jednog pesimističnog propadanja u beznađu.

U seriji „Zapadno krilo“, raspaljeni republikanci na stranačkoj konvenciji kritiziraju dva demokratska predsjednička mandata i ogorčeno ponavljaju: „Osam godina je dosta, osam godina je dosta!“ Ne spominjem uzalud fikciju; takav scenario, na nekoj sveopćoj bosansko-hercegovačkoj konvenciji svih naroda i narodnosti, gotovo je nezamisliv. Narodi i narodnosti kao zajednice i građani kao unesrećeni pojedinci izgubili su politički kompas. Narodi i građani izgubili su sposobnost da vide i da čuju, da prepoznaju ono što osjete, da uoče ruku koja ih bije i ralje nemilosrdno razjapljene i spremne da ih proždru od kože do kostiju nakon što su godinama koje prijete da se pretvore u decenije s njih trgali sve što tijelo odijeva, obogaćuje i oplemenjuje, sve što je duhu potrebno da nesmetano i nesputano klija.

Podvedimo strahote neispunjenih obećanja, laži, obmana, prevara aktuelnih vlasti pod lupu.
Ekonomija je posustala, brojka nezaposlenih je dosegla pola miliona, otprilike osmina populacije lišena je mogućnosti da privređuje, investicije su se slile u tržne centre koji zjape prazni jer neimaština nema šta da traži u hramu posvećenom bogovima potrošnje. Obećanja su bila: uspješna privreda, minimalan broj nezaposlenih, razvojni programi, širenje proizvodnih kapaciteta, osnaživanje domaćeg tržišta.

Lagali su!

Međunacionalni odnosi su napeti i zategnuti, povratak se loše sprovodi i novci tome namijenjeni se sustavno otimaju, mržnja buja, korupcija je način života, oprečni nastavni planovi sjedinjeni sa nacionalističkim retorikama indoktriniraju omladinu kojoj se ponavljanje prošlosti servira umjesto izgradnje bolje budućnosti, zakon o visokom obrazovanju posustaje, birokratija nemilosrdno guta lavovske dijelove budžeta, ne zabranjuje se i ne sankcionira govor mržnje i okupljanja koja drugog smisla sem takvog govora i nemaju, nema kvalitativnog napretka u pravnom sistemu. Obećanja su bila: održiv i uspješan povratak, pomirenje, suradnja i tolerancija, kvalitetan i univerzalan obrazovni sistem, smanjenje birokratije, ustavne reforme, zabrana fašizma, fašističkog govora, fašističkih simbola, zakon mjesečno za pravni sistem koji će bolje štititi građane.

Lagali su!

Obećavali su autoceste, puteve i mostove koji će spajati; dobili smo demagogiju, lopovluk i bezočno udovoljavanje vlastitim interesima, dobili smo pravdanja i okrivljavanja „druge strane“, dobili smo sve što razdvaja, sve što kopa dublje jazove među mlađim i starijim naraštajima podjednako. Obećavali su dogovor, osigurali su razdor; obećavali su nam blagostanje, osigurali su si blagodeti i lagodnosti; obećavali su nam novo tisućljeće, a vratili su nas u srednji vijek.

Lagali su!

I opet pokušavaju lagati.

Čiji će se glas dići da kaže: „Dvadeset je dosta!“?

Gdje je nestala ona mladost koja se u ovim krajevima dizala da gradi, da stvara i da razvija?

Zasigurno znam gdje su pojedinci.

Znam da su neki u posjeti rodbini; Bajram je, Roš Hašana je, i u krugu porodice i prijatelja uživa se u obilnoj trpezi, za praznike čestiti Bosanci i Hercegovci ne štede. Mladi sjede, jedu ručkove i večere, jedu kolače, još uvijek je toplo jer se zima tek primiče, razgovori su ugodni, bučni, veseli. Ko bi se u takvom dobru sjetio izbora, ko bi se sjetio budućeg jada, ko bi se sjetio da će narednih dana, pod teretom rastrošnosti uoči praznika, trpeza biti još jadnija i bijednija nego inače?

Znam da neki sjede u svojim kućama; vikend je, porodica je na okupu, toplo je, jer se zima tek primiče, a oni nisu svjesni njene blizine. Sjede u svojim sobama, slušaju muziku, gledaju televiziju, razgovaraju sa svojim prijateljima koristeći korisne aplikacije poput Messengera ili servise poput Facebook-a. Dogovara se večernji izlazak, subota je, haljinice će biti nešto kraće, cipele će biti nešto uglancanije; popit će se, i roditelji će biti onoliko darežljivi koliko im novčarka dopušta. Kafići u subotnjoj vrevi ne razlikuju one koji piju mineralnu vodu i one koji piju koktele; razuzdanost briše razlike i obmanjuje svijest uvjeravajući ju da njenom sopstveniku može biti ugodno i u neimaštini.

Znam da neki uživaju u popodnevnoj kafi sa prijateljima, sa rođacima, sa momcima i djevojkama; stolice su udobne, i bašte su zatvorene, u nutrini ugostiteljskih objekata je toplo, jer se zima tek primiče, tek prijeti, tek se grozi i sluti jezoviti decembar. Zagrljaji griju, ljubav je blagoslov trenutka, smijeh odjekuje, šala razbija brige, ne misli se na sutrašnjicu, jer danas još uvijek ima ljubavi, još uvijek ima smijeha, i nikakva vidljiva opasnost ne vreba da trenutke okonča.

Mladi ljudi koje znam rijetko se trude gledati dalje od vlastitih interesa i preokupacija. Mladi ljudi se ne pitaju zašto se stotinjak kilometara autoputa gradi petnaestak godina, dok se u susjednoj državi izgradi tri puta više za tri puta manje vremena. Mladi ljudi ne znaju ko su i šta nude ljudi koji će im oduzeti budućnost, kao što su im oduzeli sve što su mogli imati ili steći za sve ove godine koliko ih bezumlje održava na vlasti.

Mladi ljudi ne vole da ih se proglasi lijenima, ali se svojski trude da opravdava taj epitet nevoljkošću da makar malo zadru u svijet politike. Nije taj svijet ni toliko neinteresantan, naprotiv, jedva da se razlikuje od malo bolje TV serije; ima tu intriga, zavjera, prevara, tajnih dogovora i saveza, dvoličnjaka i licemjera, nekoliko pozitivaca postavljenih nasuprot brojnim i glasnim negativcima, konflikti pršte, emocije se rasipaju sa tribina i podija.

Mladi ljudi ne vole da ih se proglasi glupima, ili neznalicama, ili nesposobnima, ili neodgovornimam, ali se svojski trude da budu nezainteresirani za politiku koja sahranjuje državu u kojoj žive i u kojoj će većina njih ostati uprkos snovima o bezviznom režimu, trude se što bolje i što sigurnije zaraditi osudu budućih naraštaja koji će se, mučeni još više i teže nego danas mi, prijekorno okrenuti i pitati: zašto? Zašto se nije digao nijedan glas, zašto se nisu digli svi glasovi i prigušili govor pun mržnje govorom punim nade i vjere?

Uloga mladih pokrivena je velom pitanja, sadašnjih i budućih. Danas ta pitanja traže odgovor kojim će se objasniti ustručavanje od političke tematike, kojim će se bolje dočarati razlog zbog kojeg se mladi ustežu dvojiti u aktuelnu vlast, zbog kojeg se predaju tvrdnji da neće biti promjene, i da je država Bosna i Hercegovina i sve što ju čini osuđeno na vječiti poraz.

Mladim ljudima neko mora reći da se u povijest pobjeda i poraza upisuju oni koji prvi dignu ruke od borbe, koji se prvi okrenu, koji prvi ustuknu, koji trgaju i odbacuju rukavice predajući se beznađu, ili pak iluzijama da nije toliko loše živjeti u BiH. Ne, nije loše živjeti u roditeljskom krilu i domaćem okrilju, nije loše parazitirati i biti teretom, nije loše godinama biti broj u zavodu za zapošljavanje, nije loše plandovati i uživati u neradu, ginuti i venuti i u tom gnusnom, suvišnom procesu uživati. Nije loše kušati prebaciti teret na pleća drugome, nije loše slati lijepe misli onima koji izađu na izbore, a sam se mudro ustručavati ili, po uputama starih, po neupućenosti i po sljepilu, dopustiti istima da nastave isto, dozvoliti Kurti da nikad ne sjaše, dozvoliti sutrašnjici da nas dočeka kao neprijatelje koji su je izranjavali i gazali, a dolaze tražiti milje i obilje.

Život je bitka i nije za dušu meku.

Mladi ljudi, hrabro ustanite, stanite i ostanite uz one koji se bore za to da čistog obraza budete ubilježeni u istorijskim knjigama.

Mladi ljudi, dozvolite da vam se srce i razum sjedine u donošenju prave odluke, a jedina prava odluka jeste stupati u korak sa svima koji svim narodima ove države žele sve ono što današnji vlastodršci žele dati samo sebi, i nikom drugom.

Mladi ljudi, ustanite i dignite svoj glas, dizanjem svog glasa dajte svoj glas. Bosna i Hercegovina ima malo puteva koji ju mogu voditi naprijed; mladi ljudi, vi ste taj put, u vašim su rukama uzde, u sebi morate naći volje, htijenja, ozbiljne namjere da pobijedite. Pobjeđujući sebe za sebe, vi trijumfirate nad krvavom prošlošću i okrećete stranicu na kojoj se može bez stida i sa uvjerenjem pisati o napretku.

Dignite svoj glas.
Dvadeset godina je dosta!

* tekst prenijet sa http://www.6yka.com/dvadeset-godina-je-dosta

Također provjerite

Izazovi i problemi vodovodnog i odvodnog sistema u Srebreniku – kritika

Međutim, nedostatak konkretnih akcija i jasne strategije za rješavanje problema čini da mnogi vjeruju kako trenutna gradska uprava nije sposobna nositi se s ovim velikim izazovima. Situacija je naročito kritična u ruralnim područjima, gdje nepostojanje kanalizacione mreže stvara sve veće ekološke i zdravstvene probleme (pogledajte malo na šta liče pojedini potoci koji prolaze kroz Seonu, Luku, kako nam Tinja izgleda i koliko smeća je u potocima koji se ulijevaju u Tinju). Gradska uprava bi trebala posvetiti posebnu pažnju i ovim zajednicama, osigurati financiranje za razvoj infrastrukture i osigurati da svi građani imaju pristup osnovnim uslugama koje su ključne za bolji i kvalitetan život.

Atina i Akropolis – simbol starogrčke civilizacije

Akropolis, smješten u srcu Atine, predstavlja ključni simbol starogrčke civilizacije i važan arheološki lokalitet. Naziv "akropolis" potiče od grčkih riječi za "visoko" i "grad". Najpoznatija građevina na Akropolisu je Partenon, hram posvećen božici Ateni, izgrađen u 5. stoljeću prije nove ere. Osim Partenona, kompleks uključuje i Erehtejon s Kariatidama i Propileje, monumentalni ulaz. Akropolis je bio svjedok mnogih promjena tokom istorije, od vjerskog središta do vojne utvrde. Danas je prepoznat kao svjetska baština i privlači brojne turiste. On simbolizuje ne samo antičku Grčku, već i trajnu kulturnu i umjetničku vrijednost.

Komentariši