Huremi su jedno divno mjesto za živit . Tako barem veli jedan kolega bloger. Iskreno bi još bilo i dodati da Hurema nema na kartama, da su smješteni skoro pa na samom vrhu Majevice, barem što se ove naše srebreničke strane tiče, i da je zimi u Hureme pravo teško doći, naravno, ako još neko ide zimi u Hureme.
Huremljani su u našoj čaršiji vazda bili na glasu kao kabadahije. Ko s njima zagužva, mrka mu je kapa. Srećom pa im je odozgo s vrha brda podaleko doći do čaršije.
Iako u poprilično divljoj sredini, Huremljani su većinom stara rock garda koja se loži na Deep Purple, lijepi Dio-ve postere po zidovima magaza, a nerijedak je prizor Huremljana koji na priuzi vodi kravu na ispašu, a na džins jakni odsječenih rukava ogroman priljepak Iron Maiden - Live after death . Takvi su vam Huremljani.
Oni stariji se nimalo ne razlikuju od ostalog stanovništva BiH - osim što su iz Hurema. Navijaju za BiH u svim sportovima, klade se, slave kad naši levati pobijede, raduju se Barbarezovim golovima u Bundesligi, i očajavaju kad Neno Marković još jednom iskaže svoje trenersko ne umijeće.
Sasvim običan narod.
Skoro pa običan.
U ratno doba, kad se trafo-ulje masovno kralo iz svakog dostupnog trafoa, Huremljani su, da bi zaštitili svoj, širom otvorili vrata trafoa, ali tek nakon što su ga minirali svim mogućim poteznim, nagaznim i ostalim minama razornog dejstva. Pa k o voli, nek izvoli. Rat se završio, lokalni demineri su odstranili mine, ali su vrata i dalje ostala otključana, samo što je trafo kao mini naftna bušotina prestao biti interesantan, a u struju se ionako niko ne voli tek tako miješati. Jednostavno, nije bilo potrebe da ga se opet zaključa. Sve do jednom..
Mustafa Sprečo nije iz Hurema, ali je prototip zijanćera. Čitav svoj život je proživio zajebavajući komšiluk, rodbinu i ono malo prijatelja što mu je oprostilo sve krmačluke. Kad slušam onu Đoletovu o Gedi Gluperdi, ne mogu a da se ne sjetim Spreče. Nije on proćerd o ničiju zemlju, ali kad se taj namjesti na onaj njegov otoman, sigurno je u pitanju neka nova smicalica i neko će sigurno biti namagarčen.
Taman nekako u vrijeme kad je Esmeralda trebala progledati, Sprečo se krenuo presabirati i skontao da nikog nije zajeb o već duže vrijeme. Narod sjedi u kućama i gleda glupu safunjaču, ne ostavljajući mu prostora da nekoga namagarči.
Sudbonosne večeri, kad je televizija emitovala posljednju epizodu Esmeralde, u kojoj ista progleda, a svi se zapleti raspletu, Sprečo se maksuz zaputio u Hureme. Nije mu bilo mrsko prepješačiti tih desetak uzbrdičnih kilometara kako bi napravio smicalicu neviđenih razmjera, barem ako je suditi po broju namagarčenih. Taman završio pregled prethodne epizode, i taman da krene ta zadnja, sudbonosna, progledavajuća, u cijelim Huremima je nestalo struje.
Panika na sve strane. Seoski mudraci su govorili kako neće na dobro. Oni mlađi se čudili kako to da u dolini sve svijetli, samo kod njih nema struje. Žene se u nevjerici hvatale za glavu. Dok se nije našao jedan nešto bistriji Huremljan koji je predložio da odu do trafoa, da provjere glavnu sklopku.
Sprečo je već bježao glavom bez obzira, preko njiva i dolova. Da su ga Huremljani uhvatili na licu mjesta, garant se ne bi dobro proveo. Pričalo se poslije kako je on lično napravio odličan biznis prodajući video kasete po Huremima sa posljednjom epizodom Esmeralde.
Mada ja u to ne vjerujem, ali eto, priča se.
Autori clanaka, neka mi se jave da ispravimo “autorstvo” nad ovim tekstovima.
Tokom migracije podataka sa starog sistema neke stvari nismo ispravno migrirali.
Hvala na razumijevanju.