“Prvog septembra je zazvonilo prvo školsko zvono u 2014/2015. školskoj godini u Tuzlanskom kantonu. Veoma mali broj škola danas je imao zatvorena vrata za učenike, radi se o tri osnovne škole. Učenici su bili nasmijani, djelimično sretni. Hodnici školskih objekata opet su dobili svoje korisnike, a dječija graja i žamor su bili zapaženi nakon više od dva mjeseca odmora. I profesori nisu krili svoju sreću, bilo im je drago što nas vide opet. Počinje prvi čas sa razrednim starješinom. Učenici naravno ne prestaju pričati o raznim temama. Profesori su pročitali raspored za cijelu sedmicu, učenici i dalje postavljaju pitanja i podpitanja. Međutim, na par pitanja profesori, razrednici, ne znaju odgovor. Na pitanje ko će nam predavati ovaj predmet, profesor ostaje nijem. Zašto, pitanje nije ni za profesore ni direktore. Kvalitetno pitanje treba postaviti Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona.
Spremno nije dočekana ni ova školska godina. Profesori će biti primljeni na “cca” mjesec dana, a nakon toga dobit ćemo nove profesore, a u januaru zbog žalbi i ostalog možda i treće profesore. Sutra učenici jedne škole neće ići u školu, jer kako im je rečeno rasporeda nema, pa da bespotrebno vrijeme ne troše na hodnicima škola, a pored toga o načinu izvođenja nastave da ne pričamo. Često možemo čuti pitanje kako više ne postoje kriteriji ocjenjivanja, učenja i kompletne naobrazbe. Problem više nije niti u učenicima, a niti u profesorima. Učenici da mogu birali bi prije da imaju jednog profesora četiri ili dvije godine, zavisi od predmeta, a da ne pričamo o opciji da barem imaju jednog profesora jednu školsku godinu, to se odavno nije desilo.
Konkursna procedura i političke namještaljke svakodnevno su prisutne, u to mi nećemo da ulazimo, ali želimo da kažemo da sve to ide preko leđa učenika, učenika kojim se često kaže imamo malo časova za mnogo gradiva, učenicima koji preko svojih leđa svake godine trpe promjene nastavnog kadra, učenici koji u školi nemaju kvalitetne uslove za rad i sticanje znanja. Možemo pričati u krug, ali krenimo rješavati barem jedno po jedno pitanje.
Neka prvo i osnovno pitanje bude ko prenosi znanje na naše učenike. Na koji način naši učenici dolaze u školu, sa željom ili ipak sa određenom apatijom, bez želje za dolaskom, već sa željom da što prije prođe, što brže to bolje. Ako smatrate da će uslove obrazovanja popraviti magnetne table, dobar računar kod direktora, dolazak profesora u automobilima, sigurno se varate. Prije svega učenici trebaju da imaju profesore, koji će biti željni prenošenja znanja na učenike i koji će posvetit pažnju učeničkom odgoju. Zaboravimo na ono da dođete četiri časa u školu i da onda žurite jer morate ispijati kafice i kuhati ručak. Norma radnika je osam sati. Da li ćete me sada kritikovati dragi moji profesori. Kritikujte me! Tri godine smo šutjeli i trpili, a sada ćemo početi javno govoriti o svim problemima, od ministarstva do Vas cijenjenih profesora koji nam predaju. Dosta je više bilo slušanja gluposti, pogledajte video Zašto mrzim školu, a volim obrazovanje, mnoge stvari će Vam reći taj video. Nije edukacija samo 45 minuta monotonog pričanja. Volio bih da već jednom vidim interesantne načine učenja, ne one sa zatvorenim papirićima kao učeniku u prvom razredu osnovne, već kao sada samostalnoj ličnosti, ljudima, koje Vi trebate da gradite, a ne ulica!”
Srednjoškolac iz Tuzle
(asubih.ba)
