Godine 1861. državnik Massimo d’Azeglio izjavio je: „Pošto smo stvorili Italiju, ostaje nam još da stvorimo Italijane“. BiH nije Italija, ali dijelim mišljenje onih koji vjeruju da postoji neki integrativni faktor, održiv konsocijacijski model, to opće, zajedničko dobro, koje još nismo pronašli.
Tekst u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo s prijateljskog portala Al Jazeera.
Piše: Emir Hadžikadunić
Prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović u svom je zadnjem javnom istupu iz bolnice rekao da Srbi, Hrvati i Bošnjaci ostanu to što jesu, ali da pritom budu i Bosanci. Ima i onih kojima je budućnost bilo kakve bosanskohercegovačke državnosti diskutabilna, upitna. I neumorno rade na njenom uništenju. Tako je Milorad Dodik obnovio gradivo da je njegov politički program jačanje autonomije RS-a do ostvarivanja njene nezavisnosti i da su dešavanja na Krimu, uz referendum, dobar primjer kojim bi se moglo ići.
Većina građana BiH, međutim, pasivno prihvataju postojeći status quo. Da krenemo od tog scenarija.
Status quo
Bosna i Hercegovina je dvoentitetska, asimetrično uređena i skupa. Politika straha i podjele nameće se kao dominantna misija političkog opstanka. Mir je prihvaćen, ali su etničke elite zatočene u teritorijalnim šablonima i odane teorijskom tumačenju Clausewitza. Svoj ratni konflikt nastavljaju drugim sredstvima u kojem je svaki dobitak jedne strane direktno proporcionalan gubitku druge. I tako nema konsenzusa o nedavnoj prošlosti ili dogovora o zajedničkoj budućnosti. Država je pusti i sve tužniji otok Balkana, jedina bez statusa kandidata za članstvo u EU. Ekonomija nije funkcionalna, javna potrošnja nije podnošljiva, manjine su diskriminirane...
Državna politika koja je ovisna o stranom faktoru i bez političkog subjektiviteta, uhvaćena je u raskoraku između prestanka postratne međunarodne supervizije i vlastitog tranzicijskog upravljanja. Sva tri naroda jednako su nezadovoljna, građani frustrirani i raspamećeni od propalih, višegodišnjih i izvaninstitucionalnih pregovora. Bijela kuga uzima svog maha.
Taj bolji dio BiH kako mu tepaju u RS-u ima negativan prirodni priraštaj u posljednjih 10 godina. Bosna i Hercegovina je invalid. Gore od toga samo je sklonost većine njenog stanovništva da to stanje vide kao nekakvu sudbinsku predodređenost koju je moguće jedino pasivno prihvatiti. Zato invalidnost može trajati toliko dugo da današnji klinci ostare u besperspektivnom društvu najčesće nesposobnih, podobnih i povlaštenih. Može li gore od ovoga? I treba li vjerovati političkim oportunistima, kratke i primordijalne pameti?
Otcjepljenje RS-a
Republika Srpska proglašava nezavisnost. Treći pješadijski puk u Banjaluci najavljuje odvajanje od Oružanih snaga BiH. Sigurnosne i vojne snage Srbije i RS-a uspostavljaju zajedničku komandu. Dobrovoljci iz Srbije prelaze Drinu. Srbija i Izrael prve priznaju Republiku Srpsku kao nezavisnu državu. U odsustvu trećeg, dva člana Predsjedništva BiH proglašavaju vanredno stanje, odbacuju odluku o nezavisnosti.
Traže energičnu reakciju međunarodne zajednice i najoštrije sankcije za separatističku politiku. Optuženi ratni zločinci, opskurni kriminalci, ponovo izlaze na političku pozornicu. ’Balkanizam’ i ’Balkanizacija’ vračaju se u evropski vokabular kao odrednice za iskonski ratnički mentalitet, beskrajne etničke sukobe i političku nestabilnost.
Dejtonski sporazum gubi pravnu validnost ocjenjuju pravni stručnjaci. Na dijelu FBiH i RS-a koje kontrolira Armija BiH proglašava se Republika Bosna i Hercegovina. Vlasti RBiH potpisuju sporazum o vojnoj saradnji sa Republikom Turskom. Isporučuju se prve količine modernog naoružanja Armiji RBiH. U dijelovima zapadne Hercegovine formiraju se hrvatske vojne postrojbe. Članice EU traže da se političke elite Srba, Bošnjaka i Hrvata dogovore o zajedničkoj sudbini ili mirnom razlazu.
Godine 1861. državnik Massimo d’Azeglio izjavio je: „Pošto smo stvorili Italiju, ostaje nam još da stvorimo Italijane“. BiH nije Italija, ali dijelim mišljenje onih koji vjeruju da postoji neki integrativni faktor, održiv konsocijacijski model, to opće, zajedničko dobro, koje još nismo pronašli.
Na međuentitetskim linijama postavljaju se barikade, lokalno stanovništvo se naoružava s obje strane. Hiljade rasljenih osoba traži utočište i sigurnost. Bošnjačko stanovništvo oko Doboja, Bijeljine, Prijedora, Zvornika i Srebrenice odbacije odluku o nezavisnosti RS-a i nadležnost lokalne srpske policije. Formiraju se krizni štabovi i naoružane formacije.
Posebno je osjetljiva situacija u Brčko distriktu gdje su oružani incidenti prerasli u prave sukobe. Raniji status quo pretvara se u stanje općeg haosa i sve većeg bezvlašća. Nema nikakvog krimskog scenarija. Pale su prve žrtve. Počinje građanski rat.
Bajka ili?
Bosna i Hercegovina istinski je spoj različitih kultura, konfesija, gastronomija, civilizacija…, Balkan u malome. Država je model za multikulturna društva, konsocijacijskog uređenja, jednakopravnih naroda i slobodnih građana. Osiguran je visoki stepen individualnih i kolektivnih prava. Bosna i Hercegovina je decentralizirana država koja posebno afirmira vrijednosti ZAVNOBiH-a i antifašizma. Nacionalne politike su inkluzivne, otvorene za saradnju, političke elite su privržene zajedničkim vrijednostima suživota, tolerancije i solidarnosti.
Političke i religijske elite organiziraju zajedničko obilježavanje svih stratišta svih naroda u BiH iz proteklog i Drugog svjetskog rata. Lokacije najmasovnih ratnih zločina koje su kao takve potvrdile nacionalne i međunarodne pravosudne institucije mjesta su posebnog pijeteta. Hrvatske stranke u BiH odustaju od koncepta dvije škole pod jednim krovom.
Sve institucije vlasti preuzimaju punu odgovornost i vlasništvo nad procesom donošenja sudbonosnih odluka. Bosna i Hercegovina afirmira bliske političke i zavidne ekonomske odnose sa Hrvatskom i Srbijom. Hrvatski Sabor i Narodna skupština Srbije trajno odbacuju međunarodno-pravnom i obavezujućom izjavom bilo kakve teritorijalne aspiracije prema BiH i ideje o njenoj podjeli.
Ima i onih kojima je budućnost bilo kakve bosansko-hercegovačke državnosti diskutabilna, upitna. I neumorno rade na njenom uništenju.
Državna politika koristi prijateljske relacije i investicijske potencijale bogatih muslimanskih zemalja, energetske Rusije i uređene Zapadne Evrope. Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska investiraju u turističke kapacitete u Banjaluci, Rusi u termoelektranu u Tuzli.
Uspostavlja se zajednička konzularna saradnja Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije u državama u kojima sve tri nemaju svoja diplomatska predstavništva. Bosna i Hercegovina i Srbija završavaju pristupne pregovorima sa Evropskom unijom. Očekuje se skoro pristupanje u punopravno članstvo. Vojne strukture Bosne i Hercegovine i Srbije integrirane u zajednički sigurnosni kišobran NATO-a.
Umjesto zaključka
Status quo može trajati još 3 ili 33 godine. Ova zero-sum opcija apsolutnih gubitaka, postepena je i dugoročna degradacija svih nas u očima civiliziranog svijeta. Mada je drugi scenarij nerealan, nije nemoguć. Ako političke snage koje zagovaraju ekskluzivne teritorije, podjele i secesije dobiju izborni vjetar u leđa po treći put i pretpostave da su sazrele međunarodne okolnosti, da je došlo to vrijeme, njihova historijska minuta, treba biti oprezan. Bila bi to za sve narode i građane BiH neizvjesna i opasna etapa, trijumf barbarstva nad civilizacijom, mraka nad svijetlom. Najbrža moguća opcija apsolutnih gubitaka (lose-lose).
Elementarne nepogode pokazale su našu ljudsku solidarnost u Maglaju, Tešnju, Doboju…, te međuentitetsku ili međunacionalnu ovisnost u Šamcu, Gradačcu, Brodu...
Na pregovaračkom stolu BiH malo je novih ideja, konsocijacijskih ili integrativnih prijedloga u zadnje vrijeme. Neka ne zaboravljaju prošlost, ali neka ne žive u prošlosti, poručio je rahmetli Alija Izetbegović iz bolničke postelje pred svoju smrt. Treći scenarij nije pitanje jednog izbornog ciklusa. To je generacijski izazov. To je nije bajka već pobjeda života i jedina opcija apsolutnih dobitaka za sve nas (win-win). Samo politički vizionari širokih pogleda, oslobođeni od etno-nacionalne mržnje, ideoloških mantri ili uskostranačkih interesa, mogu artikulisati integrativnu političku kulturu.
Sjeme integracije koje je posijano nakon nezapamćenih poplava u BiH treba kultivisati i njegovati. Elementarne nepogode pokazale su našu ljudsku solidarnost u Maglaju, Tešnju, Doboju…, te međuentitetsku ili međunacionalnu ovisnost u Šamcu, Gradačcu, Brodu... Zato na izbornim listama treba tražiti mirne i odmjerene, otvorene i odgovorne, koji spajaju, a ne razdvajaju.
Radiosarajevo.ba/Al Jazeera
