Piše: Mr. sc. Muharem Bajraktarević, AbrašMEDIA
Kao primjer široke definicije kulture, koju prihvataju mnogi predstavnici društvenih nauka, navest ćemo definiciju Bronislava Malinovskog (1884.–1942.), engleskog antropologa poljskog porijekla: „Ako posmatramo vrlo nerazvijenu, primitivnu ili, pak, vrlo kompleksnu, razvijenu kulturu, uvijek imamo posla s obimnom aparaturom – dijelom materijalnom, dijelom ljudskom i dijelom duhovnom – koja omogućava čovjeku da se uspješno hvata u koštac s konkretnim problemima s kojima se sreta... Probleme koji nastaju iz potrebe za hranom, potrebe za reprodukcijom i potrebe za zdravljem čovjek mora rješavati. A rješava ih tako što stvara novu sredinu, sekundarnu ili vještačku. Tu sredinu, koja nije ništa drugo već kultura, čovjek mora neprestano obnavljati, održavati i njome upravljati“.1
Iz većine definicija proizilazi da je kultura, zapravo, sve ono po čemu se čovjek razlikuje od životinje. Stvaranje „vještačke sredine“ je rezultat i ujedno temelj materijalne i duhovne produkcije čovjekove, produkcije za koju nijedna druga vrsta živih bića nije i ne može biti sposobna. Životinje nasljeđuju morfološko-fiziološke osobine i instinkte, koji im omogućavaju da se adaptiraju prirodnoj sredini. Čovjek, naprotiv, prirodnu sredinu podređuje sebi i svojim potrebama: ali ne „borbom za opstanak“ ili „prirodnom selekcijom“, već time što izgrađuje i razvija kulturu, shvaćenu u ovdje opisanom smislu – kao cjelinu svog materijalnog i duhovnog stvaralaštva, kratko rečeno: u smislu društvene prakse.2
Kultura je u svojoj osnovi rezultat stvaralaštva anonimnih snaga – masa. Značajni pojedinci su zaista davali svoje lične, veoma vrijedne i trajne priloge u oblasti kulturnog stvaralaštva, ali su i oni sami proizvod kulturnih stremljenja ove ili one vrste, rezultat zahtijeva prilika i vremena. Kulturna misao, bez obzira kojoj kulturnoj oblasti pripadala i kojom je bojom obojena, ima svoj izvor u društvenoj svijesti, u htijenjima, sudovima, stavovima društva i, prema tome, njeno društveno porijeklo je evidentno. Pojedinci su veoma mnogo doprinijeli ubrzanju kulturnih procesa, sistematizaciji kulturne građe u pojedinim oblastima kulture, jasnoći formulacija i slično, ali sirovi materijal iz kojeg je oblikovana kultura je djelo masa. A bez tog materijala kulture nema.
Da bi se stekao bilo kakav uvid u stanje kulture, a time i stanje mladih na području opštine Srebrenik, trebali bi imati uvid u stanje infrastrukture, tj., kulturno – opštinskih objekata preostalih iz socijalističkog sistema.
Sedamdesetih godina, na inicijativu Saveza socijalističke omladine (dalje: SSO), raspisan je referendum za izgradnju Doma kulture u Srebreniku. Poslije njegove uspješne realizacije počela je izgradnja mjesnih omladinskih čitaonica, gotovo u svim selima opštine Srebrenik. Sve te prostorije, sa više ili manje uspjeha, služile su za kulturno zabavni život mladih. U isto vrijeme javljaju se inicijative za izgradnju jeftinih, ali funkcionalnih sportskih poligona i osnivanje omladinskih fudbalskih klubova.
Poslije rata 1992. – 1995. god., a u promijenjenim vlasničkim odnosima, tj., promjenom društveno-ekonomskog uređenja i prijelazom u prvobitni kapitalizam, odnosno tranzicijski period, zamire bilo kakva aktivnost mladih. Cjelokupna infrastruktura je „opljačkana“ ili devastirana. Jedino što je sačuvano to je Dom kulture u Srebreniku koji je nastavio da služi potrebama novog „demokratskog“ sistema, kome su mladi bili posljednja briga. Kulturne manifestacije postaju parade vladajuće stranke i njenog podmlatka. U Srebreniku, ovisno o mjesecu u godini, ili ima „previše kulture“, ili je nema nikako. U svakom slučaju, većina manifestacija je recidiv socijalizma samo sa novom ikonografijom.
Nevladin sektor (Udruženja građana koja su osnovana s ciljem da promovišu kulturne univerzalne vrijednosti) gase se zbog nedostatka sredstava za funkcionisanje. Odobrena budžetska sredstva često nisu dovoljna za plaćanje opštinskih taksi, prilikom organizovanja nekih manifestacija. Ista ta sredstva se nepoželjnim udruženjima isplaćuju ili odobravaju na kraju budžetske godine, a u vrijeme kada se u Srebreniku „gasi“ svaki kulturni život. S druge strane, režimski „kulturnjaci“, imaju pristup ogromnim sredstvima koja služe za promovisanje nacionalne, a često i nacionalističke „kulture“.
Dom kulture Srebrenik već je odavno, „djelimično privatizovan“, osim prostorija koje služe vladajućim strankama za održavanje sjednica. Bilo je pokušaja da se unaprijedi rad s mladima. Tako je osnovana muzička radionica u jednoj prostoriji Doma kulture, gdje je bilo nemoguće naći odgovarajući termin, a da muzičari nisu nekome smetali. Stanje na nivou lokalnih zajednica, a po pitanju kulturnih potreba mladih, je katastrofalno i nije ni na nivou srednjovjekovne BiH.
Sredstva međunarodne zajednice kao i fondovi EU namijenjeni mladima većinom su realizovana preko vladinih institucija, čime je međunarodna zajednica i EU „obilato“ finansirala nacionalizam u BiH. Svaka pomoć mladima preko vladinih institucija je gašenje požara benzinom. Jedino rješenje za opštinu Srebrenik je gradnja novog Omladinskog centra, gdje će mladi autonomno da odlučuju o svojim kulturnim potrebama.
Promovisanje Evropskih vrijednosti i standarda nemoguće je ostvariti preko korumpiranih i nacionalističkih institucija ove zemlje, gdje još uvijek važi parola „Znamo mi šta mladima treba“ ili „znamo mi šta narod voli“.
Veći dio zdrave populacije, zbog nemogućnosti da putem institucija sistema promijeni stanje, za nekoliko godina bit će „usisano“ od strane nacionalističkih stranaka. Ako evropske institucije zakasne, zakasnit će zauvijek.
Summa summarum, stanje kulture u Opštini Srebrenik, u kratkim crtama je slijedeće:
• Škole ne poštuju Zakon da djeca moraju gledati predstave 2 puta godišnje,
• Neredovne pozorišne predstave,
• Premalo koncerata kvalitetne muzike,
• Nezaposlenost umjetničkih zanimanja u kulturnim ograncima opštine,
• Nepostojanje kulturne politike,
• Premalo kulturnih projekata finansira opština, ili pak daju premalo sredstava za realizaciju,
• Prilikom potrebe voditelja, biraju osobe koje su jeftinije, a ne profesionalnije,
• Nerad osoba zaposlenih u Centru za kulturu i informisanje Srebrenik,
• Broj kvalifikovanih umjetničkih zanimanja više je nego dovoljan za osnivanje Gradskog pozorišta,
• Nijedna muzička radionica,
• Nedostatak Omladinskog centra.
(preneseno sa abrasmedia.info)
1B. Malinovski, Pour une Theorie Scientifique de la Culture, Paris, 1968., p. 34 – 35.
2 Zygmund Baumann, Essai d une Theorie Marxiste de la Societe, u časopisu «L Homme et la Societe, n. 15, p. 5 – 15, Paris, 1970.
