Bio jednom jedan čovjek koji je bio jako čudan. Ali niko nije znao puno stvari o njemu. Bio je misteriozan poput Nostradamusa, a u isto vrijeme njegova pojava je otkrivala njegovu unutrašnjost. Ali ipak imao je dosta sličnosti sa ostalim ljudima, iako je na prvi pogled, poput najtoplijeg ljetnog izlaska sunca zračio misterioznošću. Ko je on? – pitali su se svi.I oni ljudi sa kojima je bio blizak poput braće nisu znali ništa o njemu, kao da ga uopšte i ne poznaju i loše su se osjećali zbog toga, jer su smatrali da su na gubitku. Ali kako sad to, kakav gubitak odjednom? – pitali su sami sebe i odmah sami sebi odgovarali da ni njima nije baš najjasnije. Iznenada, poput ljetne oluje, jednom iz te grupe znatiželjnika prođe kroz glavu jedna strašna misao. „Moramo za što manje vremena što više saznati o tom čovjeku. On sigurno zna mnogo više o nama, nego mi o njemu.“ – saopšti ostalim članovima grupe i odjednom se svi, poput čopora gladnih vukova u ledenohladnoj zimi, složiše da se mora što prije krenuti na posao. Ali kako mu prići? Možda je opasan, možda je previše osjetljiv... – razmišljali su. I jednog jutra, dok se rosa umivala u toplim zrakama sunca i jutra koje je nagovještavalo dobar ishod, poput izgubljenih ptica koje uzalud traže svoje gnijezdo, krenuše za njim. Ugledaše ga i poslije dugog i sumornog prepiranja ko da mu priđe jedan mu se približi na dva-tri koraka i drhtavim glasom ga tiho upita: „Ko si ti?“ i htjede još nešto da kaže, ali se predomisli, jer je primijetio njegov opaki pogled, koji je sa njegovom isto tako opakom figurom više govorio o tom misterioznom čovjeku, nego on sam o sebi. Čekao je. Nakon dugog iščekivanja uslijedio je kratak odgovor: „Damir.“ Obojica su šutjela kao zaliveni: Damir zato što nije imao šta više reći, a ovaj drugi je oprezno smišljao sljedeće pitanje. „Damire, odakle dolaziš?“ – upita ga, jer mu se činilo da nije iz njegovog kraja. Nakon još dužeg iščekivanja nego prvi put Damir zbunjeno odgovori: „Sa Jamajke.“ Sad mu baš ništa nije bilo jasno i primijetivši Damirov pogled, koji kao da je govorio: „Dosta više pitanja!“, više nije smio ništa pitati. I ništa i ne rekavši, nečujno i lagano poput zmije, vrati se odakle je i došao – u svoju grupu. Ispričao je drugovima da se taj misteriozni čovjek zove Damir i da dolazi sa Jamajke i u želji da postanu kao i on, iako ni sami nisu znali kakav je on zapravo, odmah počeše praviti splav za odlazak na Jamajku. Nakon dugih i mukotrpnih priprema, konačno se zaputiše tamo. Ali odmah pri izlasku na Atlantik zadesi ih strašna oluja i dugo mašući rukama i vičući do iznemoglosti jedan se uguši, a zatim i drugi i treći. Samo se onaj što je postavljao pitanja tom misterioznom Damiru, uhvativši se za komad splava, nekako dovuče do najbliže obale. Jamajka, koja mu se prije činila rajem, sad mu se činila gorom od pakla i tužnim korakom se vrati kući. Jedne noći u snu je vidio Damirov lik koji se smije, a zatim je čuo plač svojih već odavno mrtvih drugova, koji mu kroz plač rekoše da su sigurni da Damir nije sa Jamajke. Probudivši se u znoju, suznih očiju ode da ponovo pronađe Damira i da provjeri da li je on stvarno sa Jamajke i čuvši odgovor na engleskom jeziku, ali na karakterističnom jamajkanskom naglasku, a koji je glasio ovako nekako: „No man! I am not rasta.“ poblijedje i pade na tvrdo tlo. Njegovo blijedo tijelo više nije reagovalo, a uspio je reći samo: „To sam i zaslužio kad sam previše znatiželjan.“ i nečujno se pridruži svojim drugovima u, bukvalno i bezosjećajno rečeno, podzemlju. A Damir je još dugo vremena izazivao radoznalost i mamio znatiželjnike svojim „opakim“ pogledom, koji je govorio više od hiljadu riječi.
Tvrđava Gradina Srebrenik
