Svake četiri godine, u junu i prve dvijee sedmice jula, sjedim pred televizorom i gledam sve utakmice
Inicijacija fudbalom moga naraštaja, rođenih sredinom šezdesetih, događala se oko Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974. Prva istorijska utakmica odigrana je u Atini, 19. decembra 1973, kada je Jugoslaviji bila potrebna pobjeda od tri gola razlike da bi se plasirala na Svjetsko prvenstvo, ili dva razlike, pa da igramo majstoricu sa Špancima. U toj utakmici protiv Grka zbila su se dva dramatična događaja, o kojima se zatim danima razglabalo i postali su dio kolektivne mitologije i nikad napisane povijesti jugoslavenske svakodnevice. U posljednjem minutu prvoga poluvremena – i to stvarno posljednjem, jer u to vrijeme nije postojala nadoknada vremena – centarhalf Josip Katalinski htio je, u strahu od grčkih napadača, vratiti loptu golmanu Enveru Mariću, ali je to nespretno učinio, ili ga je uhvatio u raskoraku, i lopta se polagano, na užas cijele, tada prilično jedinstvene zemlje, otkotrljala u mrežu. Rezultat na poluvremenu bio je 2:2, i svi su mislili da ne postoji baš nikakva šansa da Grcima uvalimo tri, ili barem dva gola, a ne primimo nijedan. Jer to se, zaista, u fudbalu skoro nikada ne događa, pogotovo u ono vrijeme i pogotovo nama.
Onda je Ivica Šurjak, tada dvadesetogodišnjak, sredinom drugog poluvremena ipak dao taj treći gol, i činilo se da je to kraj. Jugoslaveni su bezglavo srljali, valjda da dokažu svoju epsku borbenost i da junački padnu na bojnom polju, ali sve je bilo uzalud, nećemo ići u Njemačku. Imao sam sedam godina i nisam imao pojma da se tog dana, možda, odlučuje o nečemu što će mi u životu biti puno važnije od jednog svjetskog prvenstva, o mome intelektualnom, emotivnom i svakom drugom odnosu prema nogometnoj igri. Da se u devedesetom minutu te utakmice nije dogodilo ono što se dogodilo, možda bi za mene fudbal ostao samo metafora konačnog poraza, i to takvog poraza u kojem jedan čovjek, moj sugrađanin Katalinski, učini nešto zbog čega će patiti cijela zemlja i što će ga proganjati cijeloga života. Mogao sam ga zamisliti kako se svake večeri uspavljuje razmišljajući o tome koliko bi sve bilo sretnije i ljepše da on nije bio tako oprezan i da nije vraćao loptu golmanu. Ustvari, da nije bilo te devedesete minute, možda me – kao ni hiljade jugoslavenskih klinaca kojima je to bila prva važna utakmica u životu – fudbal nikada ne bi zanimao.
Ovako, Stanislav Karasi je u posljednjim sekundama primio loptu, a zatim beznadno i besciljno raspalio po njoj, kao što su naši činili u većem dijelu drugog poluvremena, i lopta je ušla u gol. Gledali smo je dugo na njezinom putu, kako prolazi pokraj brojnih nogu grčkih odbrambenih igrača, prošla je pored desetina i stotina njihovih nogu, možda i pored svih miliona nogu i stopala muških žitelja Helade, i nijedan ju, na naše frenetično oduševljenje, nije skrenuo. Tog se trenutka Jugoslavija našla na svome istorijskom vrhuncu, svi su skočili iz svojih fotelja, poletjele su u zrak kape i šeširi, poletjele su za njima želje i nade jedne zemlje koja se nekako baš u to vrijeme bližila svome ekonomskom procvatu i najvećem rastu životnog standarda, što je za posljedicu imalo da su se tada, nakon te utakmice, prilično masovno kupovali kolor televizori, uglavnom „Grundigove” i „Filipsove” proizvodnje, koji su koštali nešto malo manje od novoga fiće. Na tim će se televizorima 13. februara 1974. gledati majstorica u Frankfurtu.
Igrala se trinaesta minuta utakmice protiv Španije, Josip Katalinski skočio je na centaršut, pogodio glavom s dva-tri metra od gola, golman Iribrar je odbranio, ali Katalinski je tada u padu nogom zahvatio loptu, pogodio mrežu, i to je bila pobjeda, nakon koje ćemo svi sanjati o tituli svjetskog prvaka, a fotografija tog pogotka što ga je snimio fotoreporter ,,Sportskih novosti”, veliki Radiša Mladenović, postaće jedna od najslavnijih i najpreštampavanijih slika našeg nogometa. Tada je za mene definitivno započelo ono što traje i danas, i što pred svako svjetsko prvenstvo dobiva svoj najljepši izraz i oblik.
Svake četiri godine, u junu i prve dvije sedmice jula, sjedim pred televizorom i gledam sve utakmice. Čudni su mi oni koji gledaju samo neke, navodno zanimljivije utakmice, dok takvima koji pale televizor samo kada igra njihova reprezentacija ne vjerujem da ih zanima fudbal. Njih vode razlozi i rezoni patriotizma, pa im je fudbal samo miroljubiv i pristojan način vođenja rata. Za nas je fudbal bio nešto više. Zato je ovo već deseto svjetsko prvenstvo pred koje sam skupljao Panini sličice i lijepio ih u album pred taj herojski ljetni mjesec. Nije to djetinjasto, ali nema više prostora da objašnjavam o čemu se tu radi. Uglavnom, fali mi još devet sličica.
Miljenko Jergović
