Desetak kilometara južnije, niz Neretvu, nalazi se gradić Počitelj, opisan u jednom od blistavih štiva Ive Andrića: ‘Na kamenu u Počitelju’. Tu je nekad bila turska straža, štitila je prolaz na mjestu gdje se rijeka stisnula između dva brijega, koje nadvisuje tvrđava s lijeve obale. U Počitelju bijaše lijepa džamija, velik hamam, mejtef. Gotovo svi stanovnici bili su muslimani.Ljeti bi tu ‘pehlivanio’ Zulfikar Džumhur, zvani ‘Zuko’, daroviti putopisac i slikar. Organizirao je u ovom gradiću susrete umjetnika iz cijeloga svijeta. Umro je, srećom, na vrijeme da sve ovo ne vidi – musliman po rođenju i Beograđanin po izboru.
Mjesto je pusto, džamija razmrskana, minaret prebijen, kuće porušene. Stanovnici su se razbježali da ih ne pobiju najprije Srbi i Crnogorci pri povlačenju, zatim Hrvati koji su okrutno zagospodarili ovim krajem. Vratile se dvije-tri familije, koje nigdje nisu našle utočišta. Uđoh u kuću (još je kišilo), pozdravih žitelje, upitah ih od čega žive.
‘Ovuda prolaze automobili. Poneko se zaustavi da vidi sve ovo, pa kupi ljekovita bilja koje skupljamo unaokolo po brdu. Samo smo tri familije ostale ovdje među ruševinama.’
Zamolih staricu da mi proda malo kamilice, da nešto kupim i pomognem joj. Umotala ju je u fišek od novinskog papira, mjestimice mokrog od memla u stanu. Uzeh ga ozbiljno, kao da smo sklopili posao. Primijetih suzu na njezinu licu. Držala za ruku dječačića, vjerojatno unuka, koji je gledao oko sebe očima što su rano upoznale strah. Dadoše mi na rastanku šipak, raspuknut od zrelosti.
‘Sladunac je. Ponesi, nek“ ti se nađe’. Izišao sam držeći čvrsto u ruci fišek kamilice da se novina ne raspadne, i šipak. I meni su oči zasuzile. Moji suputnici su vjerojatno pomislili da je to od kiše.
Na ulazima u Počitelj – ajme! – dva su golema križa. Kad sam tu bio prije nekoliko godina s talijanskim prijateljima, bio je još jedan, treći, na vrhu turske kule. Rekoše mi da je kardinal naredio da se samo taj odozgo skine. Stanovnici gradića bili su, kako rekoh, muslimani. I druge vjere imaju svoje fundamentaliste, ne samo islam.
Novi zvonik je viši čak i od onog na zagrebačkoj katedrali. Nezgrapan, neskladan, ružan, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve džamije i pokaže prednost jedne vjere nad drugom. Nad gradom, na brežuljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvrđava, dignut je golemi križ koji se vidi sa svih strana – da potvrdi nadmoć u gradu u kojem nikad prije nismo bili većina. Na jednoj strani je katolički biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan svećeničkog poziva, na drugoj je franjevački red, koji brani svoje interese, više materijalne nego duhovne: sukobljavaju se međusobno na način koji sramoti samu vjeru. Kardinal koji stoluje u Sarajevu ne umije naći lijeka tome – i sam je izabran u prilikama u kojima je možda izgledao boljim nego što jest. Franjevci iz Bosne, iz ‘Bosne srebrne’, neusporedivo plemenitiji i odaniji vrijednostima kršćanstva, ne mogu utjecati na svoju redovničku braću.
