Uzjahao jednog dana hodža svoga magarca pa krenuo u čaršiju. Najednom se magarac uznemiri pa poče da džipa i skače. Hodža spade s magarca i tresnu na kaldrmu. Kad se hodža pridigao, magarac je već bio daleko pa nesretni Nasrudin poče trčati za njim koliko ga noge nose. Kad ga spazi jedan komšija, upita ga:
– Hodža, bolan, zašto toliko hitiš?
– Ne pitaj mene, pitaj magarca – odgovori zadihani Nasrudin.
OznakeNasrudin i njegov magarac
Strme drvene stepenice vodile su do badže, drvenog poklopca, poput horizontalnih vrata, koji se odozdo odgurivao i kroz njega se ulazilo na čardak. Na čardaku, na divanhani, odnosno kamariji, jednom mjesečno sjedio bi kadija i, zagledan u bašču, slušao optužene i tužitelje i donosio presude. Pored divanhane, čardak se sastoji još i od hodnika i četiri sobe, u kojima je nekada živjela begova porodica. Svaka soba imala je hamamdžik i zemljanu peć. U kući su donedavno bili vrijedni predmeti iz starine, mangali, ćilimi, musandere, sehare, zemljani lončići…
Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana. A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu.
