Njemački list o reprezentaciji BiH: Pjesma o patnji i nadi

Bila je to odlučujuća utakmica u grupi B. Obje reprezentacije trebale su pobjedu za prolazak dalje, čime bi već ostvarile najveći uspjeh svojih reprezentacija i zemalja na jednom Svjetskom prvenstvu. Katarci su osjećali pritisak namrgođenih zvaničnika, koji su potrošili silne petrodolare kako bi ta reprezentacija konačno ostvarila uspjeh. Ali ni Bosanci nisu željeli da njihov drugi nastup na Svjetskom prvenstvu završi već u grupnoj fazi.

Za neupućene, prizor je mogao biti zbunjujući: navijači na bosanskoj strani nisu mahali plavo-žutim zastavama sa stiliziranim obrisom zemlje, nego bijelim zastavama s ljiljanima. Dakle, nisu nosili nepopularnu zastavu koju su stranci uveli nakon rata 1996. godine i koju odbacuju srpski i hrvatski nacionalisti jer se ne žele poistovjetiti s bosanskim identitetom. Mahali su, naprotiv, nezvaničnim Ljiljanima, koji se u Sarajevu smatraju pravom zastavom – zastavom bosanskog kraljevstva iz 13. stoljeća.

Bosna je počela silovito. Četrdesetogodišnji reprezentativni veteran Džeko najprije je propustio priliku, ali je već u 29. minuti Kerim Alajbegović lijepim udarcem postigao prvi pogodak. Šokirani Katarci reagirali su samo pet minuta kasnije – autogolom. Bilo je 2:0 za Bosnu. A kada je Džeko potom pogodio stativu, gostima kafića u sarajevskoj staroj čaršiji zamalo je kolektivno stalo srce.

Potom su Katarci uzvratili. Hassan al-Haydos u 42. minuti smanjio je na 2:1, rezultat kojim se otišlo na odmor. U nastavku je utakmica postala sve haotičnija. Katarci su pogodili stativu, a Bosanci počeli gubiti sigurnost. Selektor Barbarez izveo je Džeku, a onda je u 80. minuti mladi Ermin Mahmić donio olakšanje svojoj reprezentaciji pogotkom za konačnih 3:1. Bosna je osigurala treće mjesto. Katar je ispao.

Sarajevo slavi bez zadrške

Veliko slavlje u Sarajevu. I nada: ratom iskušana i uvijek iznova izložena pritiscima Bosna i Hercegovina sada konačno mora biti priznata.

Kada su bosanski navijači na stadionu u dalekom Seattleu zapjevali pjesmu „Ljiljani” Halida Bešlića, gosti kafića u Sarajevu više nisu mogli zadržati emocije. Ljiljan nije tek cvijet. On simbolizira ljepotu i ranjivost, a pjesma o patnji i nadi duboko pogađa slušaoce. Tako nastaje kulturna veza koju svi razumiju. Na bosanskim stadionima nema mjesta pjesmama mržnje, kakve su u drugim zemljama sasvim uobičajene. Ali ima osjećaja za poeziju.

Izvor: Odgovor.ba — originalno objavljeno u TAZ-u (Njemačka), autor: Erich Rathfelder