Autor: Emir Imamović
Fascinantna je ljubav Mustafe efendije Cerića prema okupatorima Bosne i Hercegovine. Kako je krenulo, neće biti nikakvo čudo ako u julu naredne godine - ove je zakasnio - reisu-l-ulema izda dekret o učenju dove povodom 14. dana mjeseca sedmog i rođendana Ante Pavelića.
Ustaški poglavnik, naime, zadovoljava kriterije da mu se po Cerićevom naputku pokloni malo pažnje: em je bio na čelu okupacijske države, em je garantirao vjerske slobode muslimanima, odnosno Hrvatima muslimanima, kako ih je nazivao, em je i džamije gradio, nije da nije. Sad, istina je da se” ugodan” položaj u NDH plaćao: odlaskom u ustaše, neodlaskom u partizane, ignoriranjem istrebljivanja Srba, Jevreja, Židova, Roma, komunista, neprimjećivanjem rušenja pravoslavnih crkava i sinagoga… Ali dobro sada, svako sluganstvo ima svoju cijenu.
„Bože, pomozi i podrži našega velikog Kralja Josipa Franju Prvoga i osnaži njegovu vojsku. Bože, učini ga zadovoljnim, a njegovo kraljevstvo učini zaštićenim i naprednim”, dio je dove koju je reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević napisao prije sto godina, a povodom rođendana Austro-ugarskog cara Franje Josipa Prvog.
„Bože, pomozi i podrži našega velikog Kralja Josipa Franju Prvoga i osnaži njegovu vojsku. Bože, učini ga zadovoljnim, a njegovo kraljevstvo učini zaštićenim i naprednim”, dio je dove koju je Mustafa efendija Cerić citirao u Beču, na komemoraciji povodom smrti Otta Von Habsburga, posljednjeg austro-ugarskog prestolonasljednika, čije je puno ime bilo: Franz Josef Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xavier Felix René Ludwig Gaetano Pius Ignazius. Otto od Austrije, umro je na Dan borca, a pokopan je u prošlu subotu.
Posljednji austro-ugarski prestolonasljednik, sa svih svojih sedamnaest imena, bio je, dakle, „naš” od 1916 - 1918., u doba Prvog svjetskog rata i na kraju tada već potpuno trule monarhije, čiji je početak kraja pucnjima iz pištolja najavio Gavrilo Princip. Heroj, a ne zločinac, reklo bi se ovovremenim jezikom ili: neko ko nije pucao u gospodina Ferdinanda i njegovu gospođu, već u simbole okupacijske moći.
Otto Von Habsburg je, valja priznati, zaslužio delegaciju Bosne i Hercegovine - države, a ne njene vjerske zajednice, makar ona bila i islamska - na komemoraciji. Bio je on, kako bi to rekao Miljenko Jergović, lik sa svojom tragikom, motivima i biografijom. Zapalo ga je propalo carstvo, nacisti su ga zbog protivljenja Hitlerovom režimu umalo dva puta ubili - i oba puta su mu život spasili Bošnjaci, o čemu je govorio u magazinu Start - sa carskim obiteljskim backgroundom angažirao se u Kršćanskoj socijalističkoj partiji, protivio agresiji na BiH i podržavao neovisnost nekadašnjih jugoslavenskih republika… Bio je Otto, sve u svemu, zanimljiva politička, pa i povijesna pojava u Evropi i, eto, dogurao do 98. godine života kojeg je, dijelom, živio i kao spomenik prošlom vremenu.
Svašta se, dakle, moglo reći na komemoraciji starom Ottu, a da bude prikladno. Jedino što nije trebalo jeste citirati Džemaludina Čauševića: „Bože, pomozi i podrži našega velikog Kralja Josipa Franju Prvoga i osnaži njegovu vojsku. Bože, učini ga zadovoljnim, a njegovo kraljevstvo učini zaštićenim i naprednim”.
Ottov rođak i kum Franjo Josip bio je, naime, kralj države koja je Bosnu i Hercegovinu okupirala i ako je u tome neko bio nečiji, onda Franjo nikako nije bio naš, već smo mi, kako to i biva u svim sličnim situacijama, bili njegovi - podanici. Pri tome je osnaživanje carske vojske, naravno, značilo produženje okupacije, dok je svaki napredak monarhije Bosnu činio i manje slobodnom i manje državom.
Nije, međutim, Mustafa Cerić u Beču prvi puta pokazao kako u njegovom doživljaju prošlosti nema ni znanja ni svijesti o tome da je Bosna, zahvaljujući i Franji Josipu, zakržljala država. Stoljeća pod okupacijama su, jednostavno, suzila kapacitete zemlje čiji građani od otomanskih osvajanja do početka devedesetih godina prošlog stoljeća nisu donijeli niti jednu političku odluku o sebi.
Rekoh, nije Ceriću prvi put da prekraja povijest, manipulira činjenicama i demonstrira potpuni manjak državotvorne, probosanske svijesti. One kojoj su jednaki neprijatelji bili i prethodnici pokojnog Otta i turske paše i veziri, baš kao, samo godinama kasnije, Pavelićeve ustaše ili Miloševićevi četnici. “Ovako kad vas vidim, ne mogu da prepoznam koji je Bošnjak, a koji Turčin, jer svi ste isti kao da vas je jedna majka rodila. Ovdje moramo biti jedno, ne možemo dvoje i zato predlažem da svi mi ovdje budemo Turci”, jedna je od Cerićevih izjava u slavu okupacija i vremena u kojima su bosanske hodže slavile tuđe vođe, a bosanski muslimani, pored ostalih, ginuli u tuđim vojskama.
Otto Von Habsburg sa svih svojih sedamnaest imena i skoro 100 godina, sa onim podšišanim brkovima, uvijek uparađen kao da će sutra na prijestolje, Evropljanin i antifašista, nije zaslužio da ga se doživljava kao i neke od onih Habsburga pored kojih je legao u grobnicu. A upravo je to uradio Mustafa Cerić čitanjem dove napisane za Franju Josipa Prvog, još jednog od bosanskih okupatora - povijesnu ličnost zbog koje je, kao i zbog, recimo, Mehmeda Drugog El Fatiha, naša historija zbir stoljeća pod tuđim vlastima: muslimanskim i kršćanskim, turskim i austro-ugarskim…
(Izvor: Radiosarajevo.ba/Autor:Emir Imamović)
