Tvrđava Gradina Srebrenik

“OMČA” -nastavak 9

Amir je bio ubijeđen da mu je prijatelj Kriva pokušao smjestiti i da mu, tom glupom nezahvalniku, bi malo pa htjede još. Pa ti vjeruj ciganinu! Šta bi se dogodilo da se izbjeglo ubistvo, i da je žrtva, u dogovoreno vrijeme umjesto novca primila pun neseser običnog pisaćeg papira? Možda bi sutradan,  ili za koji drugi dan, osvanuli kompromitirajući materijali na vidljivim mjestima u gradu, možda i šire, i njegov položaj, koji je, napomene radi, tada, još bio u usponu, doveo u pitanje. U igri su, priznaćete, veliki novci. Pa ugled, pa nam... Zar mu, pička li mu materina, nije dosta!?

On zaista nije znao da mu žena ima ljubavnika. Sumnja? Ako je za nju imao vremena, možda je postojala u podsvijesti. Mislio je da joj je pružio isuviše mnogo zadovoljstva za ovo kratko vrijeme, a da bi mogla, iz inata ili čega drugog, da to profućka, mada priznaje, i to tek sada, dok prije nije imao vremena, da o ženskim ćudima malo zna. Bila je dama. Uvijek jedna od prvih, ako ne i prva, jer političari, i njihove supruge, više su zavisili od njega i njegovog rada, nego on od njihove prazne priče.Kakva zabluda!  Smatrao je normalnim da u vrijeme posla, ili poslova, bude manje domaćeg seksa, a popuna između dva približavanja, pripadala je, kao što znamo, orgijama. Nadoknada ženinim potrebama redovno je izostajala ali to, po njegovom mišljenju, nije smjelo vidjeti svjetlost van kućnoga praga. Nije imao vremena da se pita da li je ona zadovoljna životom sa njim, jer, pobogu, sve ima. Jeste da potiče iz ugledne čaršijske porodice u čijem prezimenu ima dva prefiksa, mula i hadži, te i sama ženidba sa njom nosi ugled i čast mladoženji. On je, dovraga, neko i nešto!  Njen babo njemu, vremenom sve više, malo - pomalo, pa se umiljava. Jadi kako nije prijašnji vakat u kome je mogao više nego drugi. Zet, ko zet, dobričina - evo, ne cmizdri!

Poroda, znao je Amir, nije imao.

Sumnjati u najboljeg prijatelja, ciganina, ko bi mogao?

 

*  *  *

Kada mu je na ulici prišla nesrećna djevojka i predstavila se kao " kvarljiva roba", prepoznao ju je odmah. Takva ljepota se teško, ili nikad, ne zaboravlja. Lako je pristao na ucjenu, više tražeći da dobije na vremenu, a kasnije, kada je stigao da razmisli, odlučio je kao što n am je poznato. Znamo, isto tako, da novac nije problem. Šta poslije? Baš u tom trenutku sinu mu suluda ideja.

Dođe kući i ženu pred sebe. Sve joj ispriča. Sve? Ne baš. Ispriča ono što je bitno - švrljao je tako ponekada, zna da nije dobro, ali strast uz poslove..., izazov određenog trenutka, i slično, pa traži da razumije a, za uzvrat, obeća da neće više.

- Jadni moj mužiću, - ona će reći mazno, i glavu mu staviti u krilo. Prođe prstima kroz njegovu crnu gustu kosu, kao da ga milije. On se raznježi k'o pička, zaplaka, a suze padoše na njenu glavu u njegovom krilu.

poče da mu ljubi uplakane oči. Suze ostaviše slan ukus na njenim usnama pa ih obrisa papirnom maramicom. Ne tuguj, ljubavi, naće se rješenje!

Čovjek je po prirodi jako nesrećan.

Obeća mu i podršku i pomoć.

*  *  *

Kriva je mislio da mu je Amir smjestio. Dao mu lažnu lovu, ubivši predhodno djevojku, i poturio mu leš. postavio je sebi logično pitanje: ako je to on uradio, na koji je način njegova sperma dospjela do mjesta zločina a koja je, kasnije će se pokazati, bila ključni dokaz za njegovu osudu. Nije, valjda, i Seka upletena? Onda su oboje krivi. Ali zašto? Nije njegovo da razmišlja učeno - ciganin je, ali je znao da cigi svako dobro malo traje. Oni, cigani, kao i uvijek, nemaju sreće! Na njima se zalomi.

*  *  *

Seka je uzela novac od Amira. Sve po stotinu maraka, kako je traženo, i uredno ih pospremila u neseser. Iz nekog ženskog šejtanluka popisala je serijske brojeve svake, sve jedne novčanice, i odložila spisak. Poslije je predala Amiru neseser da ga proslijedi posredniku Krivi, kako su se dogovorili.

*  *   *

Također provjerite

Sejh Dedo ilustracija

DEDIJA – Hasan Kikić – priča o Šejh Dedi iz Čekanića

Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana. A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu.

Sedlo - Abdulah Sidran

Sedlo – Abdulah Sidran

Tako je to u životu. Kad ne ide - ne ide. Kad ide - ide.

Komentariši