Otišao Džafer na benzinsku pumpu u Srebrniku, hoće da naspe benzina za pet hiljada. Onaj radnik mu nasuo, al' nešto malo.
Šta je ovo, dijete ? - pita on.
Džafere, poskupilo gorivo. Nećeš više sipat' za pet hiljada i vozat se !
Sipat ću ja, dijete, za deset hiljada - odgovara Džafer.
Ne da Ćimeta ? - opet će radnik.
Ona, dijete, još drži riješenje o plaći iz šezdeset i prve godine - šeretski će Džafer.
(Druga strana čaršije – Hazim Hodžić)
Strme drvene stepenice vodile su do badže, drvenog poklopca, poput horizontalnih vrata, koji se odozdo odgurivao i kroz njega se ulazilo na čardak. Na čardaku, na divanhani, odnosno kamariji, jednom mjesečno sjedio bi kadija i, zagledan u bašču, slušao optužene i tužitelje i donosio presude. Pored divanhane, čardak se sastoji još i od hodnika i četiri sobe, u kojima je nekada živjela begova porodica. Svaka soba imala je hamamdžik i zemljanu peć. U kući su donedavno bili vrijedni predmeti iz starine, mangali, ćilimi, musandere, sehare, zemljani lončići…
Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana. A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu.
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
U to vrijeme je bila samo jedna benzinska u Srebreniku, Tarik.
INA.
Koja je benzinska? :D