“Ima u ovom našem srebreničkom kamenu na Gradini neka teška, šutljiva mudrost. Dok se jutro jedva pomalja nad našom kulom, Gradinom, eno magla se povlači niza stijene ko kakav poraženi vojskovođa.” – rekoh ženi dok smo kofer i ruksak ubacivali u gepek.
“Gore, na onoj visini, kažu da je u februaru ljeta gospodnjeg 1333, ban Stjepan Kotromanić sjedio sa dostima. Došli mu dubrovački i bosanski giometri i izmjerili granice i sudbine ljudi za stoljeća a da nisu ni znali. Pružio je tada Stjepan Kotromanović ruku i dao i Ston i Pelješac a uzeo malo dukata. Potpisao sve na komadu pergamenta, Povelji, i ne znajući da ispisuje prvu zemljišnu knjigu u ovim našim zamršenim krajevima. ” – nastavim pričati.
“Koliko li je banovim konjanicima i glasnicima trebalo da odavde dojašu do Travnika? Danima su gazili blato i kroteći nemirne konje prelazili ove naše rijeke, sa sabljom pri ruci i zebnjom pod oklopom ” …
„Omerbeže, ako misliš još pola sata stajati u po Srebrenika i prebirati po srednjem vijeku, Travnik ćemo vidjeti taman kad se na čaršiji pougase kandilji“ – prekide me supruga, tovareći na zadnje sjedište još jednu od njenih torbi, za koju nikad neću saznati šta je u njoj, al’ prećutaću, jer mir u kući i u autu nema cijene.
– „Neka, draga moja, historija se ne požuruje“ – kažem ja uz osmijeh, i sjednem za volan.
Krenemo u pravcu Tuzle ali ja odlučim da poslušam moderna čuda današnjice, upalim mobitel i kaže mi ta haber kutija, hajde ti putem preko Banovića, Zavidovića …
Prolazimo kroz one težačke krajeve gdje zemlja još miriše na muku i znoj i ugalj i kontam, taj je hljeb sa devet kora, i ruke naših vrijednih očeva, odhranio i mene i nju i na kružnom toku u Banovićima skrenem prema Banović Selu …
Govori mi ona: “Google Maps ti mensečini signalizira da si pogriješio skretanje…”
“De ba, išao sam ovuda prije neku godinu sa ocem i sinom na utakmicu u Zenicu, znam ja put” – govorim ja njoj i gasim zvučnu signalizaciju na Google Maps aplikaciji …
Tek negdje iza Banović Sela, kod turbeta Paše Misirlije zaustavim auto i ubacim u rikverc …
Mudro njeno ćutanje mi i ovaj put iznova reče: “Jesam li ti rekla?”
Dođemo ponovo do Banovića, skrenemo prema Ribnici pa preko Zavidovića uhvatimo dolinu rijeke Bosne.
Voda mutna, valja se sporim, vjekovnim tokom, ko da nosi sve naše tajne i zaboravljene priče. Kod Viteza presjekosmo u Lašvansku dolinu, a meni u glavi odzvanja ona stara narodna sevdalinka što ju je doktor Hašim Muharemović sazom okitio i od zaborava otrgao:
„Srebrenika nema do Travnika,
nit’ njegove vode Bukovika.“
Spustismo se u Travnik, među one stijene i utvrde gdje su nekad bosanski veziri mjerili strogost i silu. Ovdje u Travniku historija ne uči – ona se udiše na svakom ćočku.
Pripijena uz liticu, stoji travnička tvrđava ko stari, namrgodjeni paša, dok ispod nje šumi i hladi čaršiju studena voda. Parkirasmo auto podno Vlašića i kod Plave vode popismo prvu pravu travničku kahvu iz fildžana.
Supruga me pogleda preko one gustog fildžanskog kajmaka, nasmiješi se i sa onom svojom blagom ironijom reče:
– „Eto, Omerbeže. Banu Stjepanu je trebalo i tri dana jahanja da pređe ovaj put, a tebi ode par sati i četvrt rezervoara. Al’ valja ti priznati – pjesma nije slagala, lijep nam je ovaj Travnik.“
Pročitajte i naš povezani putopisni osvrt: Hiljadu dojč-maraka autoputa.