Reloaded
Da Njemačka zna ispraviti krive stabljike, pokazalo se pred kraj školske godine kada smo u jednodnevnoj ekskurziji posjetili jedno malo mjesto blizu Münchena. Ime gradića je bilo Dachau
"Ekstremnu desnicu moramo ozbiljno shvatiti, naprimjer tako što ćemo je ismijavati. U njihovim krugovima postoji jedna popularna odjevna marka Thor Steinar, no oni su nedavno dobili konkurenciju koja se zove Storch Heinar, jedna smiješna ptičica s Hitlerovim brkovima." Ovim riječima počinje prilog njemačke televizije ZDF o sukobu dviju njemačkih firmi. Jedna je, dakle, Thor Steinar, koja je kod njemačkih neonacista jako popularna i koja sa svojim dizajnom, simbolima kao i staronjemačkim pismom - gotikom podsjeća na ikonografiju nacističke Njemačke, dok druga firma kao svoj logo koristi rodu s Hitlerovim brkovima, krivim šljemom i satirički ismijava konkurenciju. Zbog sličnosti imena kao i zbog sličnog logotipa firma Mediatex koja je vlasnik Thor Steinara se odlučila podići tužbu i pokušala ukinuti malu rodu s brkovima. No sudija Horst Rottman je u procesu, koji je, kako to slučaj hoće, vođen u Nürnbergu, presudio u korist Mathiasa Brodkorba, osnivača Storch Heinara. U svojoj presudi, sudac Horst Rottmann je dodao da su satira i sloboda umjetničkog izričaja u Njemačkoj zaštićene i garantirane zakonima o slobodi govora. Nakon što je sud presudio u njihovu korist ekipa Mathiasa Brodkorba je napravila novi model majice na kojoj je pisalo "Nürnberg Reloaded" simbolizirajući tako drugi poraz nacista u tom gradu. Marke kao Thor Steinar, Fred Perry i Lonsdale su uz tregere, duboke čizme, Spitfire jakne i obrijane glave postali zaštitni znakovi neonacista. Prvi put sam se sreo s tom "modom" u prvom razredu srednje škole u Njemačkoj.
Moji drugovi iz razreda su preko noći obrijali glave, zavrnuli nogavice i počeli da me gledaju ispod oka.
Zabrinuti za svoju budućnost počeli su da protestiraju protiv stranaca koji im upropaštavaju državu, iskorištavaju sistem, žive od socijale i oduzimaju radna mjesta pravim Nijemcima! Argumenti da moja familija nije na socijali, da moja mati koja je diplomirani ekonomista čisti ljudima kuće i da stranci rade većinom poslove koje Nijemci ne žele, nisu palili. Moji dojučerašnji prijatelji su počeli da slušaju Skrewdriver, po sveskama da crtaju Blood and Honour i u pozdrav da dižu desnu ruku. Moji vršnjaci, koji su baš kao i ja bili nesigurne i nestabilne pubertetlije, popušili su priče starije braće i roditelja i povjerovali da su najveći problemi u Njemačkoj stranci. Pridružujući se čoporu neonacista, koji je u to vrijeme rastao, bili su jači i hrabriji. Tako su se moji tihi i neprimjetni prijatelji iz razreda u grupi istomišljenika pretvarali u glasne i radikalne fašiste koristeći svaku priliku da se dokažu starijim vođama i alfa mužjacima. Međutim, da Njemačka zna ispraviti krive stabljike pokazalo se pred kraj školske godine kada smo u jednodnevnoj ekskurziji posjetili jedno malo mjesto blizu Münchena. Ime gradića je bilo Dachau, a poznat je bio po tome što je u njemu otvoren prvi koncentracioni logor na Njemačkom tlu. Dachau je bio prototip za druge koncentracione logore i u njemu su zatvorenici bili većinom politički neprijatelji Trećeg Reicha, dok su trećinu činili Jevreji. Na glavnom ulazu nas je dočekala visoka crna kapija koja je imala isti slogan kao ona u Auschwitzu: "Arbeit macht frei." Mojim prijateljima u crnim čizmama je s lica nestao cinični osmjeh kada su ugledali crno-bijele fotografije s gomilama ljudskih leševa i njemačkim vojnicima koji u pozdrav drže dignutu desnu ruku baš kao i oni. Mnogi od njih su okačili svoje čizme o klin kada su prošetali gasnim komorama, vidjeli krematorij i hale u kojima su bili zatvorenici. U njihovim pogledima sam vidio zbunjenost i sramotu. Tek puno godina kasnije ću shvatiti kakav efekt je ta posjeta imala na mene i moje prijatelje. Sada se prebacimo u našu svakodnevnicu. Zamislimo kako bi jedna posjeta Omarskoj i Potočarima utjecala na horde fašista koji na stadionima uzvikuju: "Nož, žica, Srebrenica"? Kako bi se balkanska djeca ponašala da ih učimo suživotu i toleranciji, a ne da ih šaljemo u podijeljene škole i obdaništa. Njemačkoj je trebalo puno godina da izgradi toliki stepen savjesti da ako danas ispričate vic o Jevrejima čujete negativne komentare i osjetite prezirne poglede. Na njihovom primjeru možemo puno toga naučiti. Nema nam druge nego putem katarze, inače bi nam se mogla desiti Bosnia Reloaded!
Preneseno sa BHDANI.com
