Nismo se puno poslije doručka zadržavali u Dubrovniku. Koliko god grad bio golem u svom kamenu, zvala nas je naša Bosna, a i put do Sarajeva nije baš kratak kad valja presjeći hercegovački krš, pa preko Jablanice i Konjica izbiti u srce Bosne.
U Sarajevo stigosmo predvečer. Imali smo sreće ko rijetko kad – nađosmo prelijep apartman sa obezbijeđenim parkingom, na svega dvadesetak metara od Ferhadije. Ubacismo stvari, pa odmah pravac na Slatko Ćoše, gdje su nas već čekali naši dugogodišnji prijatelji Alma i Edo sa svojim djevojkama ;).
Dok smo sjedili sa Almom i Edom, desi se i jedan nenadani susret. Sretoh staru raju iz Srebrenik – školske drugove iz klupe s kojima se, iako živimo na stotinjak kilometara razdaljine, nisam vidio čitavu vječnost. I eto, potrefi se da se nađemo usred sarajevske čaršije. Gledam nas trojicu tako okupljene, dok smo selfi pravili, pa se u sebi nasmijah: mašala, količina bijelih na glavi u stopu nam prati ovu našu skupljenu kilažu!
Nagovorim poslije našu ekipu i odemo na prave ćevape, i to direktno u „Peticu“ kod Ferhatovića. E, ljudi moji, ono je bio sevdah od ćevapa usred Sarajeva! Desetka u po somuna, rapsodija i sevdah u jednom, preporuka.
Poslije se nastavi super veče s Almom, Edom i njihovom ekipom, šetnjom po Sarajevu do jednog sarajevskog puba, uz smijeh i priču do kasno u noć.
A sutradan ujutro – poranismo! Pravac preko Bjelašnice, pa na uspon prema Lukomiru.
Cesta do Lukomira je priča i drama sama za sebe. Čim prestane asfalt, osjetiš kako s njim prestaje i moderna civilizacija. Pred tobom se pruži više od deset kilometara krševitog, makadamskog puta i staze na kojoj se dva auta ljudski mimoići ne mogu. Ako ti ko naiđe ususret, valja ti mjeriti centimetre kada se mimoilazite. Ponesite strpljenja i jedno dobar sat vremena da, kad pređeš taj planinski lom, izbiješ pred Lukomir.
Stoji to selo u planini, smješteno na samom rubu neba i kanjona Rakitnice, okruženo predivnim, divljim i surovim krajolikom. Administrativno pripadaju općini Konjic, al’ po miru i tišini pripadaju nekom drugom, zaboravljenom stoljeću. Ovdje vidiš autentičnu arhitekturu bosanskog planinskog sela na 1500 metara nadmorske visine.
Doduše, modernizirali su se i oni u posljednje vrijeme, pa danas nude štošta turistima koji ovamo izbijaju sa svih strana svijeta: iznesu domaću hranu i piće, zamiriše prava planinska kahva iz džezve, pa vruće pite, sirnica, krompiruša, zeljanica od kojih se vraća snaga u naše umorne noge. Prelijep, neponovljiv doživljaj.
U poslijepodnevnim satima, opijeni planinskim zrakom i puni utisaka, sjedosmo u auto i uhvatismo pravac od Sarajeva, preko Zenice i Doboja pa prrčicom preko Gračanice ka našem Srebreniku.
Kako se kilometraža smanjivala i kako se sunce polahko spuštalo nad sprečanskom dolinom, gledam u moju suprugu dok je vozila. Umorna i ona, al’ nasmijana i zadovoljna, kao i ja veli mi:
– “Jesam li ti rekla ?”
– “Šta ?”
– “Putujemo svijetom, al’ Bosne nema, …”
– ” … nit’ tako dobrih ljudi nit’ tako lijepih žena ;) …” – nastavih ja…
Stigosmo sretno i zdravo natrag u naš Srebrenik i tako zatvorismo ovaj sedmodnevni krug – od srebreničkog kamena gdje je ban Stjepan 1333. godine pisao povelju, preko vezirskog Travnika, kraljevskog Jajca, prelijepog Mostara, stolačkih i trebinjskih starina, pa sve do dubrovačkih bedema i natrag preko sarajevske čaršije i lukomirskih visina.
Auto izdržalo, novčanik preživio onih dubrovačkih dvjesto pedeset eura, a duša ostala puna priča za čitav život.
