Bosanskohercegovačka svakodnevnica posljednjih godina je da na stotine radnika na ulici prosvjeduju pred različitim vladama tražeći svoja prava koja su izgubili lošim privatizacijama. U prosvjedima prednjači Tuzlanski kanton čije su gotovo sve tvornice privatizirane i čiji radnici su dovedeni na rub egzistencije. Radnici već godinama predstavnicima vlasti govore da se u tvornicama radi protuzakonito, a na to upozoravaju i ekonomski analitičari. Vlast i dalje ne reagira, a BiH je zato postala zemlja očajnih bivših radnika.
Na desetine proizvodnih poduzeća iz Tuzlanskog kantona je ugašeno ili je otišlo pod stečaj. Sve zbog loše privatizacije. Stotine ih je u BiH čija su vrata prvim danima vrata zaključana. Prema procjenama, na desetine tisuća radnika u BiH radi i ne prima plaću.
Primjer je nekada vodeća tvornica deterdženata u BiH Dita čijih 140 radnika već godinu nije primilo plaće. Po nekoliko kilometara pješice dolaze na posao i samo se nadaju boljim vremenima.
„Bio sam u ratu četiri godine. Obolio sam od PTSP-a, liječim se. Ovu godinu dana faktički nemam lijekova. Gladni smo. Ovo su nas ostavili da poumiremo, ništa drugo. Nit se pojavljuje vlast…” priča radnik Rifat Muminović.
Izudin Dizdarević svojoj djeci već godinu dana kući nije donio ni komad kruha. Već mjescima su s posla vraća u očaju jer je ponižen u zemlji i gradu za koje se borio četiri godine.
„Vlasnik fabrike uopšte neće da čuje. Čak smo mu postavili mi radnici pitanje, tražili da nađe neki kompromis za nas sve, međutim on kaže:’Ja nemam izlaza, ako treba, ja vam ne mogu ništa, vi nju zapalite.’ Ovim riječima, ništa drugo. Kad dođeš kući, ja mislim da je svakom od nas radnika došlo do razvoda braka. Ljudi nemaju od čega da žive. A čim se nema u kući, odmah je svađa i galama. Ja sam roditelj, imam dvoje djece. Čak smo ramišljali da se zapalimo, nek nas nema. I ovako nemamo ništa”, kazao je Dizdarević.
Još težu sudbinu dijeli Izeta Pekarić. Ona i suprug rade u ovoj tvornici, školuju jedno dijete, a žive od onoga što im da rodbina. Morali su napustiti stan u kojem su privatno živjeli i s podstanarstvom se sada snalaze kako znaju i umiju.
„Često dođemo dole, nemamo ni za doručak, ni ništa. Dijete školujem. I ono pješke ide u školu. Trideset godina sam u fabrici dole, i sad sam maltene na ulici. Teško je sad zaraditi. Izađeš na pijacu nešto da prodaš od starih stvari, inspekcija te tjera, oduzima ti, zapisuje te, kazne plaćaš. Prije sam jedva čekala da prođe vikend da idem da radim, a sad molim Boga da dođe vikend da nisam dole”, kaže ona.
Za posljedice i samovolju poslodavca nitko ne odgovara. Radnici brojnih tvornica već godinama traže i od inspekcija i od nadležnih institucija da uđu u privatizirane tvornice, ali to se nikada ne dogodi.
Radnici su svjesni da su njihove tvornice uništene i da se radi protuzakonito, ali i dalje se bore za njih.
„Ta privatizacija nije bila legalna, tu su velike kriminalne radnje. Ako neko nije ispunio svoje uslove, nije platio ono što treba, znači da nije njegova firma. Nije bilo ni ulaganja, nije ispunio nijedan uslov koji je u sporazumu između ortaka i Lore. Rođena sam Tuzlanka. Jako puno mojih komišija, prijatelja pitaju gdje su oni naši kvalitetni proizvodi. Ipak mi znamo ko je Dita, i znamo brend Ditin i znamo onu ‘avu’, pa znamo ‘arix’, pa znamo ‘tri D’, pa naše ‘bliceve’,” kaže Emina Busulađić.
Granski sindikati okrenuli leđa
Profesor s Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli Zijad Džafić, koji se već godinama bavi razvojem malih i srednjih poduzeća, kaže da je ključni krivac za lošu privatizaciju vlast koja je u ovakve procese postavila političke podobnike ne vodeći računa o njihovoj stručnoj sposobnosti.
„Svi ovi promašaji rezultiraju ekonomskim gubicima koji se iz godine u godinu povećavaju. Prema posljednjem izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma, po uslovima razvijenosti konkurentnosti, odnosno infrastrukture, BiH se nalazi na posljednjem, 139. mjestu. Čak su i afričke zemlje po razvijenosti infrastrukture ispred BiH. Vlast to ne zanima. Ja znam da je Lagumdžija ranije, dok je bio u opoziciji, govorio te probleme, a evo sad kad je u poziciji nikada više i ne pominje te izvještaje”, ističe Džafić.
Kako je moguće da zbog loše privatizacije nitko ne odgovara, te da se zbog stotina radnika na ulici nitko nije našao iza rešetaka, profesor Džafić pojašnjava:
„Dolazimo opet do novog problema, a to je pravosuđe, procesuiranje odgovornih osoba. Mi vidimo te odgovornosti u menadžementu je zadnja faza menadžmenta. Zbog toga svi smatraju da mogu biti menadžeri. Naša vlast, pogotovu u Federaciji, nije spremna da uđe u takav način rješavanja ovih nagomilanih problema, tako da još uvijek čak ni zakon nije izglasala, mada su to uradili ljudi u RS i u Brčko Distriktu. Vlast u Federaciji ne želi da na ekonomski opravdan način riješi ove probleme.”
Radnicima još teže pada činjenica što su im granski sindikati okrenuli leđa i nisu nikada pružili ruku potpore. Konkretno, radnici Dite tvrde da im predsjednica Sindikata kemije i nemetala Federacije Kata Iveljić nikada nije izašla u susret, čak da im je radila i o glavi.
„Prije tri godine sam ja tražila od Kate da krenemo u štrajk. Katine su riječi bile: ‘Ako krenete, fabrika je komplet po hipotekom, nema vas nigdje.” To je čista laž. Onda prije dvije godine Kata je htjela jedan sramni ugovor. To je bio ugovor na šest mjeseci, na određeno vrijeme. Znači u martu prošle godine mi smo trebali svi biti na ulici. Naravno, ima pametnih i poštenih ljudi koji su to prekinuli.”
U Sindikatu kemije i nemetala nam je rečeno da je za radnike ovaj sindikat sve učinio. Predsjednica Sindikata Kata Iveljić nije nam dala izjavu, navodno je bila na sastanku. Sve u svemu, brojne manjkavosti Zakona o privatizaciji dovele su do gašenja na stotine tvornica.
Posljednica toga je: na tisuće radnika na ulici bez posla, odgovoran nije nitko, a vlade na različitim razinama, kao također jedne od redovitih neplatiša brojnih doprinosa, hladnokrvno zanemaruju ljudske sudbine.
(TIP/Srebrenik.NET)
