Srebrenička mjesta inspirisana slavenskom mitologijom
Piše: Meldin Kešetović
Slavenska mitologija je starovjerje koje se razvijalo kroz otprilike 3000 godina. Pretpostavlja se da neki njeni dijelovi dolaze iz neolitika, ili čak mezolitika. Ova vjera posjeduje brojne zajedničke značajke s ostalim vjerama koje su potekle od protoindoeuropske religije. Tijekom 19. stoljeća javio se veći interes za rekonstrukciju mitologije i obnavljanje duhovnosti (Rodnovjerje).
Za razliku od grčke ili egipatske mitologije ne postoje izvori iz prve ruke o proučavanjima slavenske mitologije. Unatoč nekim kontroverznim teorijama (npr. Velesova knjiga), ne može se dokazati kako su Slaveni imali ikakav oblik pisma prije kristijanizacije; iz tog razloga, sva njihova vjerska uvjerenja i tradicije vjerojatno su prenošene usmenim putem s generacije na generaciju, i potencijalno se zaboravile nakon stoljeća koja su uslijedila pri dolasku kršćanstva, takav je i slučaj sa par mjesta u gradu Srebreniku, uglavnom prema pograničnim dijelovima sa Gračanicom.
Zmajevac, Gornji Moranjci
Nedaleko od starog harema stare dzamije u G. Moranjicima nalazi se izvor Zmajevac, danas kaptiran, koji nas svojim imenom vraća u drevna ranosrednjovjekovna i predkršćanska vremena, u doba kada su ovdje još uvijek bili prisutni staroslavenski kultovi i paganska duhovna baština. Zmajevac je izvor neposredno vezan za mitološko biće zmaja, jedan od simbola i utjelovljenja Velesa, staroslavenskog boga podzemlja iz zagrobnog svijeta, zaštitnika stoke i vrela, suparnika nebeskog boga Peruna – personifikacije groma i ognja.
Dovište Ratiš, Seona (tromeđa Srebrenik, Gračanica, Lukavac)
O dovištu u Seoni ne dvoji neko posebno upoznavanje, u pitanju je jedno od najpoznatijih molitvenih mjesta u sjeveroistocnoj Bosni, poznat je po narodnoj predaji, koje se u Seoni prenosilo s koljena na koljeno, a govori da su bosanski bogumili ultimativno tražili od turskog sultana, kada prihvate islam, da im ostave tri njihova običaja: da čajo ima pravi vikat kad se momak ženi, da imaju pravo nosit istu odjeću te da nesmetano mogu činiti dovu na Ratišu, obližnjem brdu iznad Seone. Što su tražili to su i dobili.
Ali jedno predanje svjedoči malo i dalje u proslost;Na dovištu se uočavaju i dva povelika stabla – jedna lipa i jedan hrast. Lipa je drvo osobito štovano u duhovnoj tradiciji bosanskohercegovačkih muslimana, što primjećuju brojni istraživači, ali je porijeklo tog kulta nejasno. Uzima se da on predstavlja ostatak neke veoma stare, paleobalkanske duhovne baštine, još iz predslavenskih vremena. Hrast je, s druge strane, štovan među starim Slavenima, kao sveto drvo posvećeno Perunu, bogu groma i jednome od glavnih božanstava u staroslavenskoj religiji i mitologiji. Istaknuti vrhovi i uzvišenja, odnosno topografske tačke koje su dominirale krajolikom u staroslavenskom su kontekstu obično bivali posvećeni Perunu, pa i dovište na Ratišu vjerovatno čuva uspomenu upravo na
Perunov kult.
Na to upućuje i činjenica da se zadnja dova ovdje održava upravo u prvi ponedjeljak po Aliđunu. Kod muslimana je to jedan od najznačajnijih dana u godini, prekretnica ljeta, dan za koji su vezani različiti običaji i jedan od četiri godišnja datuma od kojih se “broje hefte”, odnosno mjeri vrijeme proteklim sedmicama. S Aliđunom se obično okončava ciklus godišnjih dova u prirodi.
Ali, dove na Ratišu započinju odmah iza Jurjeva, dana posvećenog Svetome Jurju, kršćanskome supstitutu za još jedno slavensko božanstvo – Jarovita ili Jarila, Perunova sina, boga mladog proljeća. Oboje nas vodi u doba starih, zaboravljenih božanstava i mitskog narativa kojeg su tek moderni i savremeni istraživači uspjeli rekonstruirati. Perunu, nebeskom bogu, gospodaru groma i ognja, simbolu sunca i života, suparnik mu je Veles, bog podzemlja, otjelovljen u liku zvijeri, zmaja, zmije ili medvjeda, koji počiva u korijenima drveta. Gromovnik Perun vodi borbu sa Velesom, bijući ga gromovskim strijelama, što simbolizira vječitu borbu sila reda i nereda, života i smrti, našega i zagrobnog svijeta, odnosno stalni ciklus rađanja, umiranja i ponovnog rađanja prirode. Tu je i jedan ženski lik, boginja zemlje, vode i plodnosti, poznata i po imenu Mokoš; Perunova je supruga, ali ju Veles otima a Perun potom oslobađa, što je dodatni motiv u njihovu međusobnom sukobu. Jarovit također biva otet od Velesa, provevši svoju mladost u Velesovu svijetu; njegov povratak označava dolazak proljeća, a vjenčanje sa sestrom Marom ili Moranom simbolizira oživljavanje i bujanje prirode, ova predanja se cesto uzimaju za davanje imenima mjesta u kojim obitavaju Slaveni.
Vrh Piriuša (427 m), Seona
Vrh Piriuša (427m) nalazi se 2 km sjeveroistočno od Dovišta, iznad
sela Seone, te izvor Pirina voda u neposrednoj blizini Dovišta. Ovo nas ime podsjeća na drevnoga Pira ili Ognjenog Pira, božanstvo ili demona iz staroslavenske starine koji je u vidu relikta preživio u pučkoj pobožnosti bosanskih muslimana, “umiješavši” se među islamske evlije i sufijske velikane, kojima je prosti narod poklanjao hatme i sevape od ibadeta. Možda bi se iza ovog imena mogao kriti i sam vrhovni bog Perun, ne toliko zbog fonetske sličnosti, koliko zbog činjenice da vatra i jest bila jedan od Perunovih atributa.
Turanovac (333m), Donji Moranjci-Seona
Između Seone i Donjih Moranjaka/Čifluka uzdiže se brdo Turanovac (333 m), koje podsjeća na Tura(prema Hadzijahicu) – jos jednog u nizu uljeza među evlijama i bogougodnicima bosanskih
muslimana, a zapravo Tora, božanstvo groma i Perunovog nordijskog dvojnika. U dodiru s Varjazima i nordijskim narodima, i pojedini su ogranci starih Slavena primili Torov kult, po mnogo čemu jednak onom Perunovom, a u Bosni bi to možda mogao biti i neki relikt gotskog duhovnog naslijeđa, iz vremena Velike seobe naroda.
Kapak, Seona
Odmah uz Piriušu, nalazi se i susjedni lokalitet Kapak, što je toponim koji zatičemo i nešto dalje na sjeveru, između Falešića i Gornjih Moranjaka, kao i u drugim selima ovoga kraja. Obično se radi o starim mezarjima na brežuljcima i uzvisinama uz raskršća seoskih puteva. Njihovo ime nas podsjeća na staroslavensku riječ “k’p” ili “ka’p”, avarskog porijekla, koja je označavala svetište sa drvenim idolom (odatle naša savremena riječ “kip”).
Dedino Brdo, Babina Voda - Seona-Donji Moranjci, Ratiš
Dedino brdo (347 m) nalazi se između Seone i D. Moranjaka, te
izvor Babina voda na Ratišu, ispod samog Dovišta. Dedinih ili Djedovih brda ima zaista mnogo, kako na ovome području, tako i
širom Bosne; oni bi možda i mogli potjecati od neke osobe poznate u svom kraju jednostavno kao djed ili dedo, ali izvori svjedoče da su stari Slaveni poznavali božanstvo zvano Djed ili Did. Slično se može kazati i za Babinu vodu, na samome Ratišu, što je isto tako čest toponim i hidronim: baba, u ovakvim slučajevima, kao i u brojnim narodnim legendama i pripovijestima, označava jedno
staroslavensko žensko božanstvo, po svoj prilici boginju zemlje i plodnost. Djedovo brdo također moze vuci porijeklo od najvišeg sluzbovatelja Crkve Bosanske.
Vrijedno je i naspomenuti i lokalitet-nekropolu Greblje u G.Moranjcima, koji se uzdize na 365 m.n.v, za koju se veze legenda o poginulim svatovima i ''svatovskom groblju''. Legenda kaže da je to groblje poginulih svatova. Po najpopularnijoj verziji, radilo se o sukobu dvojih svatova koji su pošli po istu djevojku. Naime, jedna je seoska djevojka potajno ašikovala sa nekim momkom iz sela, ali su je roditelji bili obećali drugome. Kada je saznala da je svadba već ugovorena, poručila je svom odabraniku da i sam skupi svatove i “ukrade” je. Pokušaj “otmice” djevojke završio je tragično, jer je došlo do međusobne bitke u kojoj je i sama mlada stradala. Vrijedno je i pomenuti i ''Katino'' jezero, ali ono je vec davno opisana na stranici.
Kao i mnogi autori prije mene bitno je uvijek naglasati da se neke informacije ne uzimaju zdravo za gotovo, etimološka i toponimistička strana priče ide u korist istrazivanju i krajnjem faktu, ali nekada to nije jedini faktor jer se narodna predanja itekako izmijene tokom prenosenja generacijama s koljena na koljeno. Navedeno je par mjesta koji možda sadrže i odražavaju tragove paganske duhovne baštine. Sagledavanje njihove međusobne veze je znatno teže, zahtijeva znatno podrobniju analizu i ispitivanja.
Izvori:
- Antun Hange, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, 1907.
- Muhamed Hadžijahić, Sinkretički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini. Prilozi za orijentalnu filologiju,
- Edin Šaković, prof., Marko Matolić, BA, Elvedin Kovačević, Tragom starog karavanskog puta od Gračanice do Tuzle, Gračanički glasnik, 2015.
- https://www.medzlisizsrebrenik.com/dzemati/
''Ratiš'' na mapi iz 1885. godine.
